Ispovijed koja se pamti

„Nema veze što me ne razumije, ni što ja ne razumijem njega. Ispovjedit će me svejedno. Bit će dobro, osjećam to“, tako sam mislila u sebi, ali i osjećala u svom srcu za svog nedavnog hodočasničkog posjeta svetištu sv. Antuna Padovanskog u Padovi. Hodočašće ne bi bilo potpuno, ako se ne bih ispovjedila, pa se vođena tom mišlju uputih prema prostoru za svete ispovjedi. Zapravo, nešto me je, svakako lijepo, tjeralo na tu ispovijed. Moram priznati da mi se baš kod grupnih hodočašća ponekad i ne ide na ispovijed i to zato što, dok se čeka u redu smeta mi galama oko mene. Nije svugdje tako, ali ovdje negdje kod nas, hm… znam da bi se čovjek trebao znati isključiti od tog izvanjskog svijeta u tim trenutcima, prepustiti se vođenju Duha Svetoga, zamoliti ga za takvu vrstu pomoći, ali ne ide to uvijek, pa u onim baš posljednjim minutama i sekundama pred ulazak u ispovjedaonicu u svojemu redu ( a ako nisam u redu, onda neću doći na red do sv. mise) čujem kakva je bila ljetina, kakva berba, koliko će biti gradi u mladome vinu, što je ona šogorica rekla ovoj za njezinu djecu, kome je svekrva završila u domu za starije, a komu slomila kuk, čija je kći rodila ili koliko su ovoga ljeta iznajmili apartmana, sve je skupo, ali na kraju za sve je kriva vlada i pokvareni političari.  Najčešće, k tomu, sunce baš dobrano grije i prži glavu, a i s razglasa od svih onih zvučnika što obavijesti, što najave hodočasnicima i eto opće buke i ugođaja sličnog pomalo sajmu. Zaboravi se zbog čega smo tu i što čekamo u tom redu. To bi bilo predvorje onoga hrama u kojemu je Isus prevrnuo stolove. I tako posljednje pripreme pred susret sa samim našim Gospodinom odu u zrak u beskrajnim tlapnjama i buci. A sjetimo se samo kako npr. odlazimo na susrete s voljenom osobom. Ushićeni, radosni, hitamo k njoj bez puno priče s drugima, ma uopće ne pričamo nego smo u mislima s voljenim i već zamišljamo što ćemo prvo reći, a srce uzbuđeno kuca. No, da se vratim u Padovu, u prostor kompleksa svetišta sv. Antuna. Prošla sam već onu kolonadu u klaustru, vidim i poznatu krasnu magnoliju s raskošnim bijelim cvjetovima i ulazim u prostor za  ispovijedi.  A taj prostor ugodan, ne znam je li i klimatiziran, ali bio je tako osvježavajući. Mir i tišina, tek poneki vjernik u svojoj molitvi pred raspelom. Klupe udobne. Polumrak, polusvjetlo. Ispovjedaonice kao neki računalni kabineti, staklena vrata i metalne, uredske kvake, rupice za ventilaciju, a pokraj svakih vrata natpisi o jezicima na kojima se tu ispovijeda. Svijetle lampice, crvene i zelene, za slobodno i zauzeto, ali i za jezike na kojima se ispovijeda. Ima i hrvatski, ah kako mi to slatko izgleda u stranom svijetu, ali baš taj moj dragi hrvatski nije nigdje osvijetljen. Čini se da nitko od „dežurnih“fratara ne govori hrvatski. „Ma nič“, kaže mi jedna moja suhodočasnica. „Rekao mi je na talijanskom da ne parla croato“, nadoda ona, a u očima joj se ogledala neka malodušnost i razočaranje, malčice i ljutnja. Tada joj se pridruže i ostale naše i začas nastade šššš ććć. „ Ma nije to tako“, pomislih uvjerena da ću se ja ipak ispovjediti, premda ne znam ni ja talijanski. Više razumijem nego bih znala izreći, ali to mi je bilo u nekom drugom planu. Jednostavno, osjetila sam taj neki poriv ljubavi u sebi, ljubavi i zahvale Bogu i morala sam mu to i reći. Sada i ovdje. Da ga volim, najprije to, jer takav mi je bio poredak u srcu u tom času. I čim su se otvorila vrata ispovjedaonice pokraj mene i netko je izišao, a iznad vrata upalila se zelena lampica, ja hop unutra. Hrvatski se, naravno, nije upalilo. A tamo osmijeh, osmijeh na licu, u očima, ma u svoj ispovjedaonici. Topla dobrodošlica. Zagrljaj u zraku, nevidljiv, ali tu. Prekrižim se glasno izgovarajući U ime Oca i Sina i Duha svetoga. Amen. Dakle, čuo je da ne govorim niti jedan od onih „upaljenih“ jezika. Pa počnem krzmati na svom manjkavom i smiješnom talijanskom ( a lipo mi je mama govorila neka  se navadin talijonski magari od nje, ali ja sam uvijek bila pametnija, ja ću benj, pa sad sličim na žandara iz engleske humoristične serije) nešto u smislu da ne znam talijanski, da sam tu kao hodočasnica iz Hrvatske, a tamo: osmijeh. Ali ne bilo kakav, nego pravi, baš kao da je dolazio ravno iz njegova srca ili možda nečijeg većeg, nekog Nebeskog. Osmijeh koji je unosio mir i blagost u tu malu, tako modernu, a tako praiskonsku kućicu- ispovjedaonicu. Napamet mi padne Nazaretska kućica. Osmijeh koji je ispunjavao sav taj mali prostor i koji kao da je izlazio izvan ove prostorije, a mene zapljusnuo svu. Zapravo, ja tog fratra ispovjednika uopće nisam ni vidjela. Vidjela sam samo taj široki osmijeh.„Draga moja“, započne dobri fratar, pa Il Signore ( tako mi se sviđa kako to kažu Talijani ) razumije sve jezike, a najbolje one koji dolaze iz srca. Već zna što si htjela reći i što ti je na srcu. … „Uđite slobodno“, rekoh po izlasku svojim suhodočasnicama. „Bog razumije sve jezike, a najbolje one iz srca“ dodah pametnija nego prije nekoliko minuta, a sretna. Čudesno sretna i iskreno puna zahvale Bogu, a po Njemu i svomu ispovjedniku. I tako već skoro dva mjeseca nakon te posebne svete ispovijedi u sebi nosim i osjećam ushit te divne Milosti koja me ponukala na sljedeće razmišljanje.

Jesmo li, naime, doista svjesni sakramenta ispovijedi? Značenja i vrijednosti toga čina u smislu sakramenta. Može li se TO uopće nazvati samo činom i koja bi uopće riječ bila prava za TO? Dar, dar od Boga, živa i ljudskim osjetilima opipljiva, uprisutnjena milost i milosrđe? Jer ovo TO doista i jest.

Zašto pišem o sakramentu svete ispovijedi ili pomirenja? Ta svima nama koji smo vjernici, reći ćete, poznata je to stvar. Posebne pripreme za prvu, u još dječjoj dobi, od osam ili devet godina, negdje krajem prvog ili drugog razreda osnovne škole. Pa nas ushit od te prve i zacijelo nikad čišće i nikad predanije, najmanje tijekom zemaljskoga života grješne drži još koju godinicu, najdulje dvije, pa se to nekako razvodni i postane rutina do sv. krizme kad se malčice intenzivira, ali tada već napornijim i „nametljivijim“ inzistiranjem našega župnika jer mi smo već odavno „veliki“ i imamo i drugih preokupacija ( ah, ma što on tjera po svom, a nas zanima kakvu ćemo haljinu odjenut za taj dan, a dosadna i starinska krsna kuma inzistira na pokrivenim ramenima i manje šminke, pa kakav friz, što ćemo od nakita dobit, kakve cipe i čija će peta biti najviša, a tek nokti i trepke), a nakon toga…, ej, slobodeee.  Ok., ići će se naravno još koji put kroz godine koje slijede, barem pred Božić, makar i u Badnjoj večeri i to baš pred sam početak polnoćke, a to što baš za mene tamo u ispovjedaonici strpljivo i spremno, u hladnoći kakva već bude tih dana, čeka moj svećenik ispovjednik, što, iako i on samo čovjek, niti je jeo, niti pio, niti odmorio, na to se i ne sjetimo jer smo komotni, a on čeka. Kao i Onaj koji mu je dao mandat i ovlast za ono što čeka. A jer, mladi smo. Puni života, ušminkani i namirisani, u fancy šalovima i kaputima, možda i sa žvakom u ustima, pa hajde, na brzinu, obavimo i TO ( a i da me mater ne gnjavi prije Božićnoga ručka predbacujući mi da sam kao i blago nespovidano u štali), pa na polnoćki prošarajmo pogledom po redu na oferu ima li zanimljivih faca, a nakon toga izlazak i povratak kući u neki sitniji sat. Pa tako kroz život kasnije, pa pripreme za vjenčanje, pa krštenje djece i sve se ponavlja. Rutina, rutina, nešto kao more bez soli, noćno nebo bez zvijezda, srce bez ljubavi. Ali, dobro, nemojmo se sablažnjavati, znamo da je to često i u prosjeku tako. Ta i naš je Gospodin Isus Krist u prispodobi o dobru sjemenu i korovu rekao da je korov zasijao neprijatelj dok su ljudi spavali, ali dok stasaju mladice i dobre i loše- treba ih ostaviti kako se ne bi usput iščupalo i dobru mladicu ili pšenicu. Neka obje rastu do žetve, a onda će Gospodar žetve dati da se korov skupi i spali još na guvnu, a pšenicu skupi u njegove žitnice. Tako stvari stoje s mladima kao s mladicama pšenice. No, što s nama, starijima, čije je klasje već odavno dozrjelo ili je barem trebalo po nekom našem, ljudskom računanju vremena? Imaju li godine veze s time i o kakvoj je zrelosti riječ? Je li Gospodar žetve već tu i daje li nam stalno priliku da i sami odstranimo ljulj ili korov, plave različke i crvene makove na našim njivama s pšenicom, ma kako lijepi i zavodljivi bili, možda privlačniji od pšeničnog jednobojnog klasja, a zadnje sito bit će njegovo?

Čini se da jest. Barem meni. Sakramentom svete ispovijedi stalno imamo priliku odstranjivati i čupati ljulj. No, pravo je pitanje koliko smo uopće svjesni toga zlatnoga sakramenta kao ulaznih vrata svih drugih sakramenata. S koliko mu doista cjelovite pozornosti pristupamo, s koliko, zapravo, srca? Pripremamo li se uopće za taj sveti čin i kako to činimo? Naučili smo još na pripremama za prvu svetu ispovijed da se trebamo pripremiti, preispitati svoju savjest. Sjećamo se onih malih knjižica za djecu s ilustracijama u boji( koje su došle kasnije, a u moje vrijeme „Otče, budi volja tvoja“,librić smo ju zvali) s pravim praktičnim poukama i vodičem kroz svetu ispovijed, pa deset Božjih zapovijedi, pa grijesi protiv Duha svetoga, pa kako se moli kajanje, što se kaže na početku, što na kraju. Ali, što je sa srcem? Ne sjećam se da se srce spominje u niti jednoj od tih knjižica, niti u poukama, a opet ono je tu najvažnije. Kako kaže sv. Pavao: vjera, ufanje i ljubav, ali najvažnije je ovo posljednje. Naravno da nas o Božjoj ljubavi, onoj o kojoj je ovdje riječ i koja je temelj i bit svega poučavaju još od naših prvih dana, ali možda se to s vremenom smetne s uma ili jednostavno pretpostavlja. I da je baš taj sveti čin pomirenja s Bogom, čin vlastite samokritičnosti i priznanja ljudske slabosti, ali iznad svega iskrenog žaljenja zbog povrjeda Boga i ljudi, a u njima opet samoga Boga, a zapravo povrjeda vlastite Ljubavi- preduvjet za sve što od Boga molimo, prosimo, želimo, zahvaljujemo, osjećamo, jesmo, živimo. To da nas Bog ljubi i da je tako prisutan kod svete ispovijedi gotovo i fizički opipljiv, to mi se čini najvažnijim u stalnom samoosvješćivanju u vjeri. Ali i da mi trebamo ljubiti njega. Ljubiti, ljubav, to je ono kad je obostrano, zar ne, jer sve drugo nije to, a ponekad je i patnja. Ako mi nekoga ljubimo, volimo, a taj netko nas ne, nego nas i previđa, ignorira ili čak  je i grub prema nama- patimo. Isto je i ako je tako s one druge strane. Tako je i u našemu odnosu s Bogom, samo što je to na toj razini još puno više i jače, zapravo nemjerljivo ljudskim mjerilima, jer Bog je izvor svake i sve ljubavi. „Ja Te ljubim, Bože, ljubim Te, takva kakva jesam, grješna, ljudska, ali ljubim Te i iskreno to osjećam u svom srcu, a Ti me poznaš čak i bolje nego ja samu sebe i znam da me ljubiš i više nego ja samu sebe i osjećam to u svom srcu i žao mi je što sam nakon Tebe, jer Ti si mi prvi i na vrhu, ikoga od ljudi povrijedila na bilo koji način jer sam time povrijedila samoga Tebe, Bože, Otče moj“, s takvom mišlju i osjećajem pristupiti svetoj ispovijedi čini mi se „dobitnom“ kombinacijom. I kao što nam se i naš svemogući vječni Bog daje i pojavljuje u čudesnom Svetom Trojstvu, tako su nam i za svetu ispovijed, taj sveti čin slatkog pomirenja s našom izvornom Ljubavlju, potrebne tri osobe: sam naš Nebeski Otac, ispovjednik i mi. Božja je ljubav trajna i stalna i beskrajna, ali naša nije pa „volim Te, Bože moj, ljubim Te, oprosti mi, molim te i hvala“ mora krenuti od nas. Tako možda u svim našim ispovjedaonicama, gdje god i kakve god bile, čeka nas i pruža nam ruke onaj osmijeh iz moje padovanske ispovjedaonice s početka ovog promišljanja, ali u našemu srcu nema osmijeha, pa onda ne vidimo i ne osjećamo onoga koji nas tamo dočekuje. Nema ljubavi. Kažemo da vjerujemo, ali pravo je pitanje ljubimo li. Eto nam za primjer djecu. Kad pogledamo djecu i izraz njihova lica po izlasku iz ispovjedaonice, vidjet ćemo radost i veselje. Svaki put je tako. Naravno, jer su čista srca ušli unutra i  makar maleni duhom, ali veliki srcem,kako su pružili tako su i zadobili dar Božjega mira i zagrljaja. Kao dijete kad padne i majka ili otac ga nježno zagrle i sve je opet dobro i lijepo. A, odrasli, zašto odrasli nemaju takav izraz lica? „Ljubiš li me, Petre“, pitao je Isus Petra tri puta. Ljubiš li me, a ne vjeruješ li u mene.

Zato, kao što pamtimo svoju prvu sv. pričest, svoju krizmu, pa vjenčanje ili sveti red, možda bi tako trebalo pamtiti i svete ispovjedi jer baš njihova „ispravnost“ je temeljni preduvjet da bi ovi drugi  sakramenti „uspjeli“. Naravno da zbog naših ljudskih ograničenja to nije moguće za svaku našu ispovijed, kao što ne pamtimo posebno svaku euharistiju, ali neke nam se ipak urežu u sjećanje, odnosno, ostave jači trag u našim srcima. O ljepoti svete ispovjedi moglo bi se tako napisati mnogo priča iz života, o tome kako je divno našemu Nebeskomu Otcu, naravno, preko svećenika ispovjednika, i formalno i materijalno (sadržajno, duhovno i emotivno)reći da ga ljubimo i zamoliti za oprost bilo gdje i bilo kada, pa tako npr. čak i sudnici što sam osobno doživjela u svojstvu službene osobe na sudskoj raspravi ili u slučajnom i kratkom predahu na turističkom putovanju i dok tvoji prijatelji samo razgledavaju crkvu i traže grobove svojih predaka u njoj, zaboravljajući da se nalaze u hramu Božjem, a lampica iznad ispovjedaonice u bočnoj lađi  svijetli zeleno, pa eto prilike. Eh, da, nedostaju mi one ispovjedi kod mog pok. fra Krsta  u njegovoj sobi u miru i ugodi, u tihoj, a tako stvarnoj očinskoj zaštiti. Dobri naš Bog Otac neka mu bude nagrada za sve, njemu i svim preminulim ispovjednicima. Još i sad čujem njegove riječi kojima bi započinjao svoj odgovor na ono što bih izrekla u ispovijedi i nakon što bi strpljivo odslušao: „ Gospa draga“, ali, da, vidim i onaj njegov široki osmijeh, grlen, pun radosti. Ali i na početku ove priče također bijaše osmijeh. Kažem, sve je u ljubavi, jer tamo gdje nema ljubavi nema ni osmijeha.

U spomen na pok. oca Krsta Marinova, u jednom trenutku vječnosti franjevca u Franjevačkom samostanu u Pazinu         

(D. S.)