„I vi budite pripravni“

Komentar evanđelja 19. nedjelje kroz godinu (Lk 12,32-48)

»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.« »Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.«

»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!«

 

»A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.«

»No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se,  doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.«

»I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelist Luka nam u 12. poglavlju predstavlja novu stvarnost kraljevstva. Ukoliko se učenici pobrinu za svoju braću, omogućit će Bogu – Ocu – da se pobrine za njih i za njihovo blagostanje. Današnji ulomak nam donosi završetak spomenutog poglavlja.

Luka piše: „Ne boj se“ – Isus uklanja svaku brigu, svaku zabrinutost – „stado malo“. Ono je uistinu maleno. Izraz mal, maleni je micron – nešto zaista maleno. „Svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ Evanđelist suprotstavlja dvije različite stvarnosti: malenost stada, tj. zajednice koja Isusa slijedi, s veličinom kraljevstva Božjega namijenjenog ljudskom rodu. Isus, zatim, s tri imperativa definira karakteristike koje čine mogućim realnost Kraljevstva. Prvi je:  „Prodajte što god imate“ – nije poziv nego zapovijed: „i dajte za milostinju!“ – odnosno, s onim što ste skupili učinite dobro onima koji su u potrebi. Sada slijedi promjena odnosno novina Kraljevstva: „Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima.“ Znamo da izraz „nebo, nebesa“ u govoru onoga vremena znači „u Bogu“. Što to Isus želi reći? Kada vjernik polako počinje doživljavati da dati ne znači izgubiti, stavlja svoje povjerenje u Oca te se, oslobođen materijalnih briga, ispunja rastućim povjerenjem u Božje djelovanje.

„Kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače.“ To znači da su brige prestale zbog povjerenja u Boga. I nastavlja: „Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.“ U hebrejskoj kulturi srce nije središte emocija, osjećaja, kao kod nas. Srce za njih znači pamet, razum, svjesnost. Isus želi reći sljedeće: gdje ti je pamet, misao – ondje će biti i tvoj život. Još jasnije: ako tvoja misao bude usmjerena na dobro drugoga, i tvoj će život biti ispunjen, bogat.

Evo nam drugog imperativa izrečenog u slici koja će, ako se dobro shvati, potpuno promijeniti odnos s Bogom, a time i s braćom: „Neka vam bokovi budu opasani.“ Zašto? Uobičajena odjeća ljudi Palestine bila je tunika dugačka sve do gležnjeva. Kada je trebalo hodati ili raditi, ona je smetala. Stoga su se vezali oko bokova kako bi si olakšali hod ili rad. Prema tome, Isus od svojih, od svoje zajednice traži da njihov prepoznatljiv znak budu opasani bokovi ili služenje. Ne radi se o običnom služenju, nego služenju koje postaje prepoznatljivi znak osobe u zajednici.

„I svjetiljke upaljene.“ Zašto spominje upaljene svjetiljke? Poziva se na knjigu Izlaska prema kojoj je Gospodin boravio u šatoru. Da bi svi znali za prisutnost Gospodinovu, bijaše propis da jedna svjetiljka uvijek mora gorjeti. Ovom vrijednom uputom Isus govori da se pojedinac i zajednica očituju u služenju i time postaju svjetiljka koja upućuje na istinsko svetište – Božju prisutnost u njoj.

“A vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.“ Kao što je Jahve bio zaručnik svog naroda, tako je i Isus zaručnik nove zajednice. Zanimljivo, Isus se ne predstavlja kao gospodar koji ulazi bez kucanja. Ne! On kuca što je znak velikog poštovanja i njegove nježnosti prema zajednici. Zato njegova zajednica „odmah otvara“.

Isus, zatim, izriče nešto što je bilo nezamislivo u ondašnjoj kulturi: Isus proglašuje „blaženim“, odnosno potpuno sretnim: „Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!“ Služenje nije ponašanje zajednice koje se događa s vremena na vrijeme nego je ono stalno, trajni znak zajednice vjernika.

„Zaista, kažem vam, pripasat će se“ – ono što Isus traži od svojih učenika da bude njihov prepoznatljivi znak – služenje – to je u biti njegov znak. U svojoj zajednici Isus je taj koji služi. Sada nam dolazi nešto nevjerojatno: Isus se predstavlja kao gospodar kuće te, umjesto da sjedne za stol i da bude poslužen, on sâm se stavlja na služenje. Evo njegovih riječi: „Pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih.“ To je novost koju Isus donosi. Prema Lukinom evanđelju, za vrijeme Posljednje večere, Isus će izreći: „Ja sam među vama kao onaj koji služi“.

Ova Lukina slika je aluzija na euharistiju koja nije samo neki obred, nego je to zajednica koja sebe uvijek iznova stavlja na služenje drugima a Isus je taj koji joj daje snagu, svoju ljubav.

„Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!“ – Isus često dolazi da bi služio. Dakle, ne radi se o zajednici koja služi Bogu, nego o zajednici koja se stavlja na služenje drugima. Stoga, euharistija nije obred usmjeren prema Bogu, nego Bog Otac po Isusu – dok zajednica slavi euharistiju – zajednici daje svoju ljubav kako bi ona, njom osnažena, bila na službu drugima u potrebi. Takav stav zajednice – biti uvijek spremni služiti – vidimo i u Isusovim sljedećim riječima: „A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.“

 

Isusova prisutnost u zajednici te njegov nenadani dolazak nije ograničen vremenom, nego je iznenadan. Što to znači? Svaki put kada se ukaže neka potreba za pomoć drugima, zajednica je ta koja mora biti spremna. No, postoji i druga strana medalje. Isus kaže da, ukoliko u toj zajednici ne bude prisutna ljubav koja se pretvara u služenje drugima, nego se prema potrebitima ponaša arogantno, prepotentno i sa željom da se njima vlada i gospodari radi vlastitih interesa, u tom slučaju Isus koristi jednu strašnu sliku: „Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se,  doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima“.

Biti rasječen na dvoje bijaše kazna za izdajnike. Isus, dakle, upozorava da oni koji se u zajednici postave gospodarima – umjesto da budu služitelji drugima – te time zajednicu iskorištavaju vladajući nad njom, svi su oni zapravo izdajice koji ništa nemaju s Isusom i njegovom Radosnom viješću.

 

PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić

Izvor: http://www.vjeraidjela.com