Ovdje će biti objavljenja prigodna razmišljanja za nedjelje, svetkovine i blagdane. Homilije pišu svećenici i redovnici Porečke i Pulske biskupije.

Misu o svetkovini Božića 2021. nadbiskup Kutleša predvodio je u porečkoj katedrali.

Homiliju prenosimo u cijelosti:

Ovog Božića s vama želim promišljati o nekim temeljnim postavkama našeg kršćanskog življenja. Katekizam Katoličke Crkve u br. 359 ističe da samo u otajstvu Utjelovljenje Riječi postaje stvarno jasnim otajstvo čovjeka. Svi ovih dana pred očima imamo jaslice u koje je položeno novorođenče, Utjelovljena Riječ -  Isus. Kao da taj skromni početak ovozemaljskog života našeg Otkupitelja i nas vraća na početke, poziva na novost, otvara mogućnost promjene smjera, daje priliku da u ozračju prihvaćanja vidimo sebe i druge, preispitamo vlastite vrijednosti i ciljeve. Nekako je duši prirodnije  otvoriti se i osjetiti bliskost Božje prisutnosti u toplom, iako skromnom prostoru jaslica, negoli možda pred krutom realnošću Raspetoga. Pred jaslicama postajemo bliži samima sebi i jedni drugima. Pa i kada nas iskustvo grijeha suoči sa križevima u Križu raspetoga možemo prepoznati govor ljubavi koja je započela put dajući nam se u ruke u liku bespomoćnog djeteta.

Kako god zamišljali te dane oko Isusova rođenja, manje ili više idiličnima, ne zaboravimo  dvije stvari. Naime, tada su nebesa pjevala radosnu vijest pastirima iskazujući Bogu čast i zazivajući na ljude mir, a zvijezde su govorile mudracima ukazujući na univerzalnost poruke spasenja. Hvala je dana Bogu, a svim je ljudima obznanjena Božja ljubav i blizina. Od te blizine živimo, za njegovim mirom trajno čeznemo kao za domovinom. Koliko god bili jaki pokušaji da nas se uvjeri da je mir moguć bez Boga, da istinske radosti može bit bez Božića, pred otajstvom Djeteta u jaslama razum nam obasjan vjerom govori drugačije. Nadasve, srce nam govori drugačije.

U tom kontekstu tri su stvari koje želim promišljati s vama:

1. Važnost promjene perspektive – promatrati s cilja a ne tek putovati k cilju;

2. Živjeti slobodom djece Božje;

3. Sačuvati otvorenost uma za aktualnost Božjih obećanja u konkretnim životnim prilikama.

Promatrati s cilja. Božić nas poziva da svoju životnu stvarnost promatramo s perspektive svrhe i cilja našeg kršćanskog poziva i života. Crkva nas uči da je svrha ljudskog života spoznati i ljubiti Boga, a da je njegov cilj postići jedinstvo i zajedništvo s njime. Svatko tko ima iskustvo uspona na planinske vrhunce zna razliku između penjanja, usmjerenosti k vrhu koji tek  treba osvojiti i pogleda s vrha. Na putu smo izloženi nepredvidivim naporima i još ne znamo koliko smo u stanju oduprijeti se iskušenjima. Ne vidimo sve staze, niti nam je poznata njihova prohodnost. A s vrha taj naš put ima posve drugu perspektivu. Napori više nisu nešto što nas okupira i iscrpljuje već su dio jedne šire perspektive koja nam je bila nepoznata na početku puta. Božić nas u ozračju početka, mladoga ljeta, stavlja u tu perspektivu, nudi mogućnost da već sada živimo ljepotu ispunjenosti Božjih obećanja. Bog se približio nama. Nazvao nas je miljenicima i blagoslovio nas mirom. U to otajstvo treba uroniti, a ne gubiti snagu tražeći druge putove i ponude kao da bismo sami svojim silama mogli postići mir i zadovoljstvo u životu.

Mudrost života. Što nam omogućuje takva perspektiva i kako je primijeniti na konkretne životne stvarnosti? U prvom redu omogućuje nam mudrost života.  S cilja lakše vidimo što je bitno a što je nebitno za našu vječnu i vremenitu sreću. Zašto čekati zadnje trenutke života da bismo podvukli crtu, okončali nesloge s braćom, pomirili se s Bogom. Isus kaže, nagodi se s protivnikom dok si na putu. Protivljenja će uvijek biti, ali nagoditi se može samo netko tko zna razlikovati bitno od nebitnoga za svoj život. I zašto Boga činiti protivnikom kad nas je nazvao miljenicima?

Povjerenje u zdrav razum (razum obasjan vjerom). Ukorijenjenost duše u njezinu izvoru oslobađa od straha da ćemo zalutati zbog ograničenosti svojih spoznaja, da ćemo donijeti krive odluke zbog nedostatka informacija, oslobađa nas pritiska da povjerujemo agresivno nametnutim promidžbama vrijednosti koje su nam neprihvatljive i strane. Jedan je suvremeni filozof  zapisao da smo danas pozvani na jednostavnost svjedočenja očitim istinama: da je žena žena, muškarac muškarac; da je brak nešto između muškarca i žene; da dijete dolazi na svijet od oca i majke; da prirodna činjenica nije konvencionalna konstrukcija odnosno predmet društvenog dogovora, te da je podsjećanje na te činjenice danas teže od znanosti, čak i od čuda.  Možemo se u potpunosti složiti s njime imajući pred očima zbivanja oko nas.

Živjeti slobodu djece Božje. Anđeli su ljude nazvali miljenicima Božjim. Otkud danas toliko razočaranih i tužnih lica? Otkud tolika nesigurnost u vlastitu vrijednost, otkud malodušje i nepovjerenje  u mogućnost uspjeha? Zašto među mladima toliko razočaranja i traženja utjehe u drogi, alkoholu i drugim ovisnostima? Sloboda djece Božje se rađa u okrilju obitelji, roditelja koji su ispravno posložili vrijednosti, dali mjesta Bogu i molitvi, koji su u svjedočanstvu ljubavi i vjernosti uspjeli rasti jer se nisu pouzdali samo u sebe. A upravo je obitelj postala najranjivija i najizloženija udarima krivo posloženih vrijednosti. Staviti Boga na prvo mjesto i vjerovati da si miljenik i miljenica, prepustiti se toj sigurnosti – eto najboljeg načina kako izbjeći zamkama egoizma i beznađa. Jedini izraz svijesti da je svaki čovjek ljubljeno Božje dijete je strahopoštovanje pred životom. Strahopoštovanje koje se prelijeva u obzirnost, osjetljivost za potrebe drugoga, predusretanje u potrebama. Ono rađa sposobnošću da prepoznamo što tišti moga brata, sestru, prijatelja, čime mu mogu ublažiti bol. Ta svijest da sam ljubljeno Božje dijete štiti me od malodušja i nepovjerenja u vlastite mogućnosti, čini od mene osobu koja je kadra dobro prepoznati u drugome i s lakoćom se nositi s poteškoćama života.

Otvorenost uma za aktualnost Božjih obećanja. Događaj Božića nije samo nešto što se zbilo prije dvije tisuće godina i što nema veze s nama danas. Mir ljudima nije daleko obećanje nego je oznaka vremena obilježenog Božjom voljom za nas. Njegova je volja mir naš. Zašto onda toliki nemiri u srcima, tolike nesigurnosti koje rađaju agresijama i tolika zarobljenost u prošlosti? Možda zato što ne računamo s Bogom. Ali ni taj prvi Božić se nije računalo s njime. Nije bilo mjesta u svratištu. No to ga nije spriječilo da se rodi. Skromnost štalice nije priječila da Josip i Marija ugoste kako pastire, tako i kraljeve. Zajednička im je oznaka traženje Boga. Jednima u jednostavnosti i ljepoti anđeoskog pjeva, drugima  u mudrosti zvijezda.  Sakramenti koje Crkva svakodnevno slavi aktualiziraju Božja obećanja. Crkva je po njima živa. Svijet po njima živi. Ne bi se smjelo dogoditi ni da sama ostane zatvorena s pogledom u prošlost i možda s čežnjom za vremenima svoje slavne prošlosti. Vrijeme Crkve je uvijek vrijeme konkretnog čovjeka kojemu je pozvana približiti otajstvo, učinit da se osjeća ljubljenim Božjim djetetom kojemu je darovan mir. Crkva je ta koja ugošćuje jednostavne tražitelje Boga bilo u skromnosti života bilo u sofisticiranosti znanstvenih laboratorija i mudrosti knjižnica.

Nikad ne gubiti nadu. Ta nam otvorenost uma ne dopušta da budemo ljudi beznađa, da okamenimo u svojoj prošlosti, tragedijama osobnim ili kolektivnim, u svojom ranama. Dopušta da nam žilama struji život.

   

U poniznoj poslušnosti Marije i Josipa, u skromnim pastirima i bogatim hodočasnicima, u životinjama uz jaslice cijeli je svemir dao hvalu i slavu Bogu na visini a na zemlju je zazvan mir ljudima. Dajući slavu Bogu, obogatimo se ovog Božića tim mirom i budimo mironosci.

„1. Draga braćo svećenici. Braćo i sestre u Kristu. Od srca vas pozdravljam u ovoj drevnoj Bazilici prigodom liturgije Posvete ulja kad se prisjećamo dana rođenja Euharistije i našeg svećeničkog rođendana.          

Draga subraćo u svećeništvu, želio bih vas prije svega ohrabriti u obavljanju vaše službe. Što budemo više djelovali u plodnom suglasju među sobom, to ćemo se lakše moći suočavati s teškoćama našega vremena. Budimo jedni drugima dobrostivi, milosrdni: praštajmo jedni drugima, kao što i Bog u Kristu nama oprosti.

2. Danas se spominjemo ustanovljenja Euharistije i ministerijalnog svećeništva, u ovo slavlje unosimo svakog našeg svećenika, dijecezanskog i redovničkog, kako bismo u radosti svećeničkog služenja bili jedni drugima pomoć i potpora. Molimo jedni za druge, a posebno za onu subraću koja su najpotrebnija. Molimo za onu našu braću koja iz različitih razloga danas nisu s nama, a posebno za onu braću koju je Bog pohodio kušnjom bolesti da strpljivo, u zajedništvu s Kristom, nose svoj križ.

U ovoj Misi spominjemo se naših pokojnih svećenika, a posebno onih koje je Gospodin pozvao k sebi nakon prošlog Velikog četvrtka, a to su svećenici: vlč. Marcel Lakoseljac, vlč. Frane Kurelović, vlč. Josip Zović i vlč. Stipan Mišura. Preporučimo ih Božjem milosrđu.

Danas zahvaljujemo Bogu za tri prošlogodišnja mladomisnika: vlč. Graziana DiCrescenza, vlč. Leonarda Škeca i vlč. WojciechaWlazla. Za svećeničko ređenje  se pripremaju  đakoni: Rafael VillergasCastaño, MateusBabinski de Almeida, Jurica Vekić i Stipe Breko. Njima se radujemo te ih na putu svećeništva pratimo zajedništvom i molitvom.

Također i ove godine želimo se sjetiti i naših svećenika koji slave jubilarne godišnjice svećeničkog ređenja: 60 godina svećeništva slave vlč. Antun Kurelović i Marijan Jelenić, 20 godina svećeništva slave: vlč. GeremiaMassa, vlč. Joško Listeš, vlč. Pjotr Maj, vlč. PrzemyslawPalmowsky i vlč. Zygmunt Ciba, 10 godina svećeništva slave: vlč. Marijan Lindić i vlč. Josip Peteh. Njima čestitamo i za njih molimo i zazivamo Božji blagoslov da ostanu vjerni u svome svećeničkom zvanju.

U nedjelju smo obilježili Isusov slavni ulazak u Jeruzalem i označili početak tjedna muke njegove koju nam evanđelisti zorno prikazuju. Danas želimo razmišljati o Euharistiji i svećeničkom pozivu i u čemu bi se trebala očitovati uloga svećenika u današnje vrijeme.

3. Svećenik naviješta istinu. Starozavjetni proroci su naviještali Božjem narodu temeljne istine. Pismo kaže: Svećenikove usne trebaju čuvati znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon: ta on je glasnik Jahve nad vojskama (Mal 2,7). Možemo se zapitati u čemu se sastoji navještenje te istine Božjem narodu.

Podsjeti vjernike na Božja djela u našem životu. Mojsije kaže narodu: Nemoj da se uznese srce tvoje i da zaboraviš Jahvu, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva (Pnz 8,14). Stoga svećenik treba stati pred svoj narod i uvijek im reći da nikad ne zaborave Božja djela i što je učinio za nas. Sjećati se znači imati u mislima i srcu toliko prisutno ono što je Bog učinio za nas i za svakog od nas pojedinačno. Kada smo zahvalni oslobađamo svoje srce od mnogih otrova. Kada smo zahvalni, prilično je teško prezirati svog subrata, biti škrt i pohlepan ili biti osvetoljubiv i zavidan. Oslobađamo se puno nepotrebnih stvari koje nas tište kada se sjetimo što je Gospodin učinio za nas; zahvalni smo, radosni, nekako drugačiji. 

Pozivati vjernike da se raduju.Svećenik, kao vjerni Otac, treba okupljati i pozivati svoje vjernike da se raduju Gospodinu. Gospodin dopušta poteškoće samo kako bi se postigla veća slava. Radost je prirodno stanje svakog kršćanina i svaki bi vjerni svećenik trebao pozivati svoj narod na radost time što će i sam biti čovjek radosti, nade i samopouzdanja. Svećenik bi trebao stati u ovim teškim vremenima pred svoj narod i reći "radujte se", ne samo svojim riječima, već i svojim držanjem, nadom i očitim povjerenjem.

Pozivati vjernike na ono što je bitno. Mojsije govori svome narodu: Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom – za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci – da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih (Pz 8,3). I ovdje bi svećenik, kao vjeran Otac, trebao poticati svoje vjernike da svoj život usredotoče na stvari koje su zaista bitne. Previše se Božjih ljudi usredotočuje na manje stvari kao što su sport, politika, novac ili način na koji se suprotstavlja drugim ljudima. Zaista Božji svećenik iz nedjelje u nedjelju treba podsjećati vjernike na ono što je zaista važno i pozvati ih da svoj život usredotoče na nebeske i vječne trajne stvari, a ne na zemaljske i prolazne stvari.

Pozivati vjernike na primanje Tijela Kristova. Isus nas upozorava: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“ (Iv 6,53). Tako će svećenik vjerno slaviti Euharistiju za svoj narod i poticati ih da nikada ne propuste sudjelovati na nedjeljnoj Misi. Njegova je glavna želja hraniti ljude koji su mu povjereni i upozoriti ih ako se zanemare hraniti svetom Euharistijom da u njima neće biti života. Bit će poput djece Izraela u pustinji koja nikada ne bi stigla do Obećane zemlje da nisu vjerno jeli manu koju im je Bog dao da ih sačuva u pustinji preko četrdeset godina. Ni mi nećemo doći do Obećane zemlje ako ne primamo često svoju manu – Tijelo i Krv Kristovu.

4. Svećenik treba biti fortiter in re suaviter in modo (odvažno u bitnom, blag u načinu). Kad je Isus navijestio bitnu istinu o Presvetoj Euharistiji susreo se s mnogima koji su se protivili i koji su mrmljali protiv njegova učenja. Što je učinio? Kad je čuo njihove primjedbe, ne popušta, ne ublažava svoje učenje. Dapače, pojačava ga i jasno ih upozorava poznatim židovskim izrazom: "Amen, amen, kažem vam!" Zatim nastavlja da „ako ne jedete tijelo Sina Čovječjega i ne pijete njegovu krv nećete imati života u sebi.“

Dakle, kada je riječ o bitnoj istini, Isus ne ublažava svoje učenje i ne "popušta". Umjesto toga, još snažnije potvrđuje istinu. Čini to ne da bi bio argumentiran, već zato što ih voli i ne želi da se zauvijek izgube.

Tako isto vrijedi i za Božjeg svećenika danas. Živimo u nemirnim vremenima u kojima mnogi mrmljaju i prosvjeduju o Euharistiji ali i o mnogim moralnim učenjima. Božji svećenik, kao vjerni Otac svog naroda, ne smije razrijediti istinu ili činiti kompromis s njom. Umjesto toga, mora još jasnije naviještati istinu. Božji svećenik poučava i opominje s ljubavlju kako bi spasio svoj narod od grijeha koji ih može uništiti ako se ne promijene. Ne podilazi ljudima i ne govori ono što bi oni željeli čuti nego ono što Bog od njega traži. Da, poput Isusa, svaki svećenik treba govoriti istinu jasno i s ljubavlju.

Sveti Pavao opominje Timoteja: „Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima“(2 Tim 4, 2-3).

Utoliko je razlog više što Božji svećenik treba stajati pred svojim narodom i voditi ga, ne računajući na osobnu korist i govoriti im istinu u ljubavi, govoriti im istinu koja će ih spasiti.

5. Raditi na duhovnom napretku Božjega naroda. Možemo primijetiti kad Isus govori o Euharistiji u Iv6, 51-58, u tom kratkom odlomku bitnu istinu o Euharistiji ponavlja čak četiri puta: 1. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. 2. Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. 3. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. 4. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.

Očito, budući da je ponavljanje majka učenja, Isus želi da zapamtimo ovu istinu: ako primamo Njegovo Tijelo i Krv i slijedimo Ga u vjeri, imat ćemo vječni život!

Grčka riječ koju koristimo za „vječno“ (aiona) ne odnosi se samo na duljinu života već i na njegovu puninu. Stoga, nudeći nam vječni život, Isus ne govori samo da ćemo živjeti vječno u smislu vrlo dugog vremena. Umjesto toga, govori da ćemo s Njim postajati sve više ispunjeni životom, čak i sada, i da ćemo jednog dana zauvijek ući u slavu neba gdje ćemo biti toliko ispunjeni životom da će se činiti da je naš zemaljski život bio obična koma.

Stoga svaki svećenik mora stati pred svoj narod i naviještati mu puniji život, bogatiji život, čudesniji život - ne u nekom dalekom nebu, već čak sada! Ne može se zadovoljiti pukim ukazivanjem na mogućnost takvog nečega. Umjesto toga, treba pred njih stati kao živi svjedok, kao onaj koji se obvezao na molitvu, sakramente, Božju Riječ i hod u svetom zajedništvu s Crkvom. Treba pokazati da i sada proživljava život koji je bogatiji i puniji milošću sakramenata koji djeluju u njegovu životu. Ne samo da bi trebao navijestiti svom narodu bogatiji i puniji život; već pred njima stajati kao svjedok toga punijeg života.

Da, svaki svećenik treba stajati pred svojim narodom kao živi svjedok naviještajući kako Gospodin može preobraziti naš život i dovesti nas u puninu vječnog života, čak i sada. Na taj način pomaže svome narodu napredovati na putu prema vječnoj domovini.

6. Ova Misa posvete ulja izriče zajedništvo biskupa sa svojim svećenicima, govori o tijesnoj povezanosti biskupa i svećenika, posebno u službi posvećivanja. Ulje je simbol Duha Svetoga, a istodobno nas upućuje na Krista, jer i sama riječ Krist znači Pomazanik. Ulje, i mazanje njime, usko je povezano s Kristom – Pomazanikom. Isusovo čovještvo je ispunjeno Duhom Svetim. Što smo povezaniji s Kristom to smo više ispunjeni Duhom Božjim. U našem nazivu kršćanin prisutno je otajstvo ulja. Naime, riječ kršćanin, kako su Kristovi vjernici bili nazivani već od početka Crkve, dolazi od Krista, Mesije, što znači Pomazanik.

U svetim je sakramentima posvećeno ulje uvijek znak Božjega milosrđa. Naše pomazanje za svećenike uvijek označava i zadaću - nositi ljudima Božje milosrđe. Mi smo po službi navjestitelji i nositelji Božjega milosrđa svojoj braći i sestrama. Neka u posudama našega života nikada ne ponestane ulja milosrđa. Vrijeme provedeno s Gospodinom u razmatranju Riječi, u primanju sakramenata, u postojanoj molitvi to će nam omogućiti.

A vas, predragi vjernici, pozivam da svoje svećenike pratite postojanom molitvom i kršćanskom ljubavlju kako bi mogli vjerno izvršiti poslanje koje im je Krist povjerio. Neka nas sve prati nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije i blaženog Miroslava Bulešića.“

Nella celebrazione liturgica della Pasqua leggiamo dagli atti apostolici che „Dio unse Gesù di Nazareth con lo Spirito Santo e la potenza, colui che, perché Dio era con lui, è passato sulla terra facendo del bene… Noi siamo testimoni di tutto ciò che egli fece. Dio lo risuscitò il terzo giorno e lo fece rivelarsi ai testimoni destinati da Dio - noi. Egli ci comandò di predicare al popolo e di testimoniare: Tutti i profeti gli rendono testimonianza: chiunque crede in lui, per mezzo del suo nome riceve la remissione dei peccati.“

Dai tempi apostolici ai giorni nostri, la Chiesa svolge fedelmente la missione ricevuta di Cristo. Proclama e rende testimonianza a Gesù Cristo, il Salvatore di tutti gli uomini. Lo ha fatto e lo sta facendo in ogni momento, in tempi convenienti e scomodi, durante i periodi di pace e persecuzione, durante i periodi di guerra, terremoti e malattie, tra tutti i popoli della terra, perché tutti hanno bisogno di perdono. I successori degli apostoli e i loro collaboratori conducono ancora oggi le persone a Dio, alla vita eterna. Perciò i cristiani sono persone di gioia e di speranza, persone con Dio e in Dio.

La risurrezione di Cristo è per ogni uomo l'evento più importante, perché per mezzo di lui si aprono a tutti le porte di un futuro sicuro e felice, dell'eternità. Ma, ogni uomo deve incontrare Cristo, credere in lui, chiedere perdono e seguirlo.

Forse anche quest'anno la celebrazione della risurrezione di Cristo sarà "chiusa al pubblico" a causa della pandemia di coronavirus, oppure solo alcuni, un piccolo numero di credenti potrà partecipare ai riti della Settimana Santa e della Pasqua nelle loro chiese? Siamo gravati quotidianamente dai rapporti sui nuovi contagiati e deceduti da noi e nel mondo. E questo va avanti da più di un anno. S'intravvede la fine a tutto ciò?

E questi non sono gli unici problemi, le uniche difficoltà che l'uomo incontra. E quando i cristiani incontrano nella vita quotidiana le difficoltà, i pericoli, e le croci - non si perdono. Restano calmi perché con la loro croce si collegano più strettamente legati a Colui che per tutti già portava la croce, è morto ed è risorto. Tutti coloro che portano la loro croce con Cristo con amore, saranno risuscitati con Cristo e saranno con Lui per sempre nel Regno dei Cieli.

Ma, qualunque cosa accada, ai cristiani nessuno può rubare la Pasqua, poiché la Pasqua si realizza ogni volta che una persona accetta un'altra persona, quando lo aiuta, soprattutto se è in difficoltà, ammalato o solo, quando non giudica gli altri, perdona e chiede perdono, quando si sacrifica e prega per gli altri, si ama altruisticamente gli altri, ama Dio.

I cristiani sono chiamati ad accostarsi anche al sacramento della riconciliazione con Dio - questo mezzo di salvezza, perché attraverso di esso ritorna la grazia primordiale di Dio, l'amicizia e diventiamo nuovamente amati figli e figlie di Dio. E allora accade la Pasqua. Che accada cosi anche a noi.

A tutti i credenti e a tutte le persone di buona volontà auguro abbondanza di pace, gioia, salute, abnegazione e felicità e la benedizione di Dio per la Pasqua!

†Dražen Kutleša

Komentar nedjeljnog Evanđelja četvrte nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Dalibor Pilekić.


(Mt 5,1-12a)

„U ono vrijeme: 

Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. 

I kad sjede, pristupe mu učenici. 

On progovori i stane ih naučavati:

»Blago siromasima duhom:

njihovo je kraljevstvo nebesko!

Najave i obavijesti

Utorak: 25 Sij 2022
Pula: Blagdan obraćenja sv. Pavla

Istaknuto

 

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.