Homilija nadbiskupa Kutleše na misi svetkovine Božića u Poreču
Misu o svetkovini Božića 2021. nadbiskup Kutleša predvodio je u porečkoj katedrali.
Homiliju prenosimo u cijelosti:
Ovog Božića s vama želim promišljati o nekim temeljnim postavkama našeg kršćanskog življenja. Katekizam Katoličke Crkve u br. 359 ističe da samo u otajstvu Utjelovljenje Riječi postaje stvarno jasnim otajstvo čovjeka. Svi ovih dana pred očima imamo jaslice u koje je položeno novorođenče, Utjelovljena Riječ – Isus. Kao da taj skromni početak ovozemaljskog života našeg Otkupitelja i nas vraća na početke, poziva na novost, otvara mogućnost promjene smjera, daje priliku da u ozračju prihvaćanja vidimo sebe i druge, preispitamo vlastite vrijednosti i ciljeve. Nekako je duši prirodnije otvoriti se i osjetiti bliskost Božje prisutnosti u toplom, iako skromnom prostoru jaslica, negoli možda pred krutom realnošću Raspetoga. Pred jaslicama postajemo bliži samima sebi i jedni drugima. Pa i kada nas iskustvo grijeha suoči sa križevima u Križu raspetoga možemo prepoznati govor ljubavi koja je započela put dajući nam se u ruke u liku bespomoćnog djeteta.
Kako god zamišljali te dane oko Isusova rođenja, manje ili više idiličnima, ne zaboravimo dvije stvari. Naime, tada su nebesa pjevala radosnu vijest pastirima iskazujući Bogu čast i zazivajući na ljude mir, a zvijezde su govorile mudracima ukazujući na univerzalnost poruke spasenja. Hvala je dana Bogu, a svim je ljudima obznanjena Božja ljubav i blizina. Od te blizine živimo, za njegovim mirom trajno čeznemo kao za domovinom. Koliko god bili jaki pokušaji da nas se uvjeri da je mir moguć bez Boga, da istinske radosti može bit bez Božića, pred otajstvom Djeteta u jaslama razum nam obasjan vjerom govori drugačije. Nadasve, srce nam govori drugačije.
U tom kontekstu tri su stvari koje želim promišljati s vama:
1. Važnost promjene perspektive – promatrati s cilja a ne tek putovati k cilju;
2. Živjeti slobodom djece Božje;
3. Sačuvati otvorenost uma za aktualnost Božjih obećanja u konkretnim životnim prilikama.
Promatrati s cilja. Božić nas poziva da svoju životnu stvarnost promatramo s perspektive svrhe i cilja našeg kršćanskog poziva i života. Crkva nas uči da je svrha ljudskog života spoznati i ljubiti Boga, a da je njegov cilj postići jedinstvo i zajedništvo s njime. Svatko tko ima iskustvo uspona na planinske vrhunce zna razliku između penjanja, usmjerenosti k vrhu koji tek treba osvojiti i pogleda s vrha. Na putu smo izloženi nepredvidivim naporima i još ne znamo koliko smo u stanju oduprijeti se iskušenjima. Ne vidimo sve staze, niti nam je poznata njihova prohodnost. A s vrha taj naš put ima posve drugu perspektivu. Napori više nisu nešto što nas okupira i iscrpljuje već su dio jedne šire perspektive koja nam je bila nepoznata na početku puta. Božić nas u ozračju početka, mladoga ljeta, stavlja u tu perspektivu, nudi mogućnost da već sada živimo ljepotu ispunjenosti Božjih obećanja. Bog se približio nama. Nazvao nas je miljenicima i blagoslovio nas mirom. U to otajstvo treba uroniti, a ne gubiti snagu tražeći druge putove i ponude kao da bismo sami svojim silama mogli postići mir i zadovoljstvo u životu.
Mudrost života. Što nam omogućuje takva perspektiva i kako je primijeniti na konkretne životne stvarnosti? U prvom redu omogućuje nam mudrost života. S cilja lakše vidimo što je bitno a što je nebitno za našu vječnu i vremenitu sreću. Zašto čekati zadnje trenutke života da bismo podvukli crtu, okončali nesloge s braćom, pomirili se s Bogom. Isus kaže, nagodi se s protivnikom dok si na putu. Protivljenja će uvijek biti, ali nagoditi se može samo netko tko zna razlikovati bitno od nebitnoga za svoj život. I zašto Boga činiti protivnikom kad nas je nazvao miljenicima?
Povjerenje u zdrav razum (razum obasjan vjerom). Ukorijenjenost duše u njezinu izvoru oslobađa od straha da ćemo zalutati zbog ograničenosti svojih spoznaja, da ćemo donijeti krive odluke zbog nedostatka informacija, oslobađa nas pritiska da povjerujemo agresivno nametnutim promidžbama vrijednosti koje su nam neprihvatljive i strane. Jedan je suvremeni filozof zapisao da smo danas pozvani na jednostavnost svjedočenja očitim istinama: da je žena žena, muškarac muškarac; da je brak nešto između muškarca i žene; da dijete dolazi na svijet od oca i majke; da prirodna činjenica nije konvencionalna konstrukcija odnosno predmet društvenog dogovora, te da je podsjećanje na te činjenice danas teže od znanosti, čak i od čuda. Možemo se u potpunosti složiti s njime imajući pred očima zbivanja oko nas.
Živjeti slobodu djece Božje. Anđeli su ljude nazvali miljenicima Božjim. Otkud danas toliko razočaranih i tužnih lica? Otkud tolika nesigurnost u vlastitu vrijednost, otkud malodušje i nepovjerenje u mogućnost uspjeha? Zašto među mladima toliko razočaranja i traženja utjehe u drogi, alkoholu i drugim ovisnostima? Sloboda djece Božje se rađa u okrilju obitelji, roditelja koji su ispravno posložili vrijednosti, dali mjesta Bogu i molitvi, koji su u svjedočanstvu ljubavi i vjernosti uspjeli rasti jer se nisu pouzdali samo u sebe. A upravo je obitelj postala najranjivija i najizloženija udarima krivo posloženih vrijednosti. Staviti Boga na prvo mjesto i vjerovati da si miljenik i miljenica, prepustiti se toj sigurnosti – eto najboljeg načina kako izbjeći zamkama egoizma i beznađa. Jedini izraz svijesti da je svaki čovjek ljubljeno Božje dijete je strahopoštovanje pred životom. Strahopoštovanje koje se prelijeva u obzirnost, osjetljivost za potrebe drugoga, predusretanje u potrebama. Ono rađa sposobnošću da prepoznamo što tišti moga brata, sestru, prijatelja, čime mu mogu ublažiti bol. Ta svijest da sam ljubljeno Božje dijete štiti me od malodušja i nepovjerenja u vlastite mogućnosti, čini od mene osobu koja je kadra dobro prepoznati u drugome i s lakoćom se nositi s poteškoćama života.
Otvorenost uma za aktualnost Božjih obećanja. Događaj Božića nije samo nešto što se zbilo prije dvije tisuće godina i što nema veze s nama danas. Mir ljudima nije daleko obećanje nego je oznaka vremena obilježenog Božjom voljom za nas. Njegova je volja mir naš. Zašto onda toliki nemiri u srcima, tolike nesigurnosti koje rađaju agresijama i tolika zarobljenost u prošlosti? Možda zato što ne računamo s Bogom. Ali ni taj prvi Božić se nije računalo s njime. Nije bilo mjesta u svratištu. No to ga nije spriječilo da se rodi. Skromnost štalice nije priječila da Josip i Marija ugoste kako pastire, tako i kraljeve. Zajednička im je oznaka traženje Boga. Jednima u jednostavnosti i ljepoti anđeoskog pjeva, drugima u mudrosti zvijezda. Sakramenti koje Crkva svakodnevno slavi aktualiziraju Božja obećanja. Crkva je po njima živa. Svijet po njima živi. Ne bi se smjelo dogoditi ni da sama ostane zatvorena s pogledom u prošlost i možda s čežnjom za vremenima svoje slavne prošlosti. Vrijeme Crkve je uvijek vrijeme konkretnog čovjeka kojemu je pozvana približiti otajstvo, učinit da se osjeća ljubljenim Božjim djetetom kojemu je darovan mir. Crkva je ta koja ugošćuje jednostavne tražitelje Boga bilo u skromnosti života bilo u sofisticiranosti znanstvenih laboratorija i mudrosti knjižnica.
Nikad ne gubiti nadu. Ta nam otvorenost uma ne dopušta da budemo ljudi beznađa, da okamenimo u svojoj prošlosti, tragedijama osobnim ili kolektivnim, u svojom ranama. Dopušta da nam žilama struji život.
U poniznoj poslušnosti Marije i Josipa, u skromnim pastirima i bogatim hodočasnicima, u životinjama uz jaslice cijeli je svemir dao hvalu i slavu Bogu na visini a na zemlju je zazvan mir ljudima. Dajući slavu Bogu, obogatimo se ovog Božića tim mirom i budimo mironosci.