Homilija mons. Jure Bogdana, Svetvinčenat, 24. kolovoza 2016.

Msgr. Jure Bogdan, Vojni ordinarij u RH

Mudr. 3, 1-9; Ps. 66,1-3a.4-7a.16.20;2 Tim 3, 10-12; Iv 12,23-28;

Draga braćo i sestre

Dragi štovatelji bl. Miroslava Bulešića

„Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre donosi obilat rod“.

Uvod. Blagdan bl. Miroslava Bulešića potiče nas na razmišljanje o mučeništvu, o daru vlastitoga života iz vjere. Mučenik nije onaj koji gubi vlastiti život u pokušaju da ga oduzme drugima, nego onaj koji nudi vlastiti život da bi ga drugi imali. Današnje evanđelje nas na to podsjeća: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre donosi obilat rod“. Ljudski život je svet jer dolazi od Boga. I on se mora poštovati, od začeća do naravne smrti, i nitko ga nema pravo oduzeti, ni sebi ni drugima.

1.Nakon šezdeset i devet godina od mučeničke smrti bl. Miroslava, pitamo se, je li povijest njegova kratkog života i djela aktualna i danas!? Ili je to možda samo jedna lijepa uspomena iz mučeničke baštine Crkve, bez značenja za nas, za kršćansku zajednicu uopće.

Prošlo XX. stoljeće u kojem je živio, duboko je bilo označeno autoritarnim režimima (nacizam, fašizam, komunizam). Sva tri ova sustava zavili su svijet u crno. Poslije njih stoje desetci miliona ljudskih žrtava, deportacija, velika razaranja i ratovi dotad neviđeni u povijesti čovječanstva. I nakon sloma fašizma i nacizma, nakon 1945. godine, Istočno – europske zemlje i Sovjetski savez, i neke druge države  ostale su pod komunizmom koji je gušio osnovne demokratske slobode svojih građana i iza kojeg stoje milioni nestalih, ubijenih, deportiranih.

Ne možemo ne spomenuti da se obljetnica smrti i blagdan bl. Miroslava, odvijaju u kontekstu „Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, koji se obilježava 23. kolovoza. Obilježavanjem ovog dana Hrvatska se pridružila većini zemalja članica Europske Unije u kojima se na preporuku Europskog parlamenta, potiče na razmišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi novi naraštaji mogli iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava. „Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“ ustanovljen je Deklaracijom Europskog parlamenta 2008. godine. Parlamenti i vlade svih država članica Europske Unije i zemalja povezanih s Europskom Unijom pozvani su na usvajanje i provedbu te rezolucije. Svima je preporučeno da oni sami odaberu vrijeme i način obilježavanja. Hrvatska se pridružila Estoniji Latviji, Litvi, Sloveniji i Švedskoj izabirući 23. kolovoza za dan Europskog sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Neke druge Europske članice uzele su 27. siječnja za Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. 23 kolovoza podsjeća na crni povijesni dan 23. kolovoza kad je 1939. godine potpisan njemačko-sovjetski sporazum o nenapadanju, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop. Javno je poznat kao sporazum o nenapadanju a tajno je to bio i sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi.

Nije na nama ovdje ocjenjivati koliko je 23. kolovoza – dan sjećanja obilježen u našoj Domovini, ali nam je drago i podržavamo sve inicijative koje „sine ira et studio“ bez predrasuda, objektivno i znanstveno pristupaju prouci ovog razdoblja naše povijesti.  Samo nam objektivna istina može donijeti mir. Sve tri velike ideologije (nacizam, fašizam i komunizam), napravile su ogromna zla i u našoj Domovini. S vremenske udaljenosti, iz ljubavi prema istini, koliko god ona bila za nekoga bolna,  moramo biti jasni i odlučni u objektivnome sučeljavanju s tragičnom poviješću naših prostora.

Beatifikacija Miroslava Bulešića, njegovo slavlje danas, je snažan iskorak Crkve, protiv struje vremena i obračuna sa spomenutim  pogubnim ideologijama. Dakako, kao kršćanski vjernici znademo  da beatifikacija nije samo to! Povijest pišu događaji a ne pobjednici. „Pokoljenja djela sude. Što je čije daju svjema!“ pjevao je davno P. P. Njegoš.

Posebice se danas pokušavamo uživjeti u društveni, kulturni i politički kontekst sredine XX. stoljeća, kad je komunistički sustav u cijeloj Istočnoj Europi i Sovjetskome Savezu, pa tako i u našoj Domovini,  svim sredstvima „orkestrirano“, krenuo u obračun s Katoličkom Crkvom pa se u tome ozračju dogodio zločin i ubojstvo bl. Miroslava u Lanišću.

Znademo dobro okolnosti njegove smrti, ometanje dijeljenja sakramenta sv. krizme u više istarskih mjesta i župa te pokušaj ubojstva i samog djelitelja krizme msgr. Jakoba Ukmara i župnika Stjepana Ceka, zastrašivanje vjernika, suđenja itd… Istarski katolici su u tome vremenu pokazali veliku hrabrost, izdržljivost i spremnost trpjeti zbog svojih uvjerenja, ali svoju vjeru nisu zatajili! Nisu se pokolebali. To su izuzetno lijepe stranice iz života Istarske Crkve, ispisane progonstvima i trpljenjem, za vjeru, za svoj kršćanski identitet. Hrvatski vjernici katolici kao i katolici pripadnici drugih naroda u Istri, (to su naši očevi, djedovi i bake s ovih prostora) ostavili su nam divan primjer ukorijenjenosti u kršćansku vjeru i ljubav prema Crkvi!

Danas kao i onda, pitamo se zašto su komunističke vlasti bile toliko neprijateljski raspoložene da su našem blaženiku pripremile tako okrutnu smrt pokazujući ne samo da ga doslovno mrze nego istovremeno i da ga se boje? Bojali su se njega živoga. Smrtna presuda mu je smišljena i donesena dok je vrlo zauzeto kao župnik okupljao mlade i stare, na vjeronauk, pozivao na pobožnosti, na sv. Misu, pohađao bolesnike, zauzimao se za utamničene i osuđene, spašavao ih od sigurne smrti, djelovao karitativno… Ondašnji ljubitelji komunističke ideologije glasno i bez stida su razmišljali: „Dok je ovaj među nama mi ne možemo računati na uspjeh, na mlade, na svoje projekte“. Bila je ovo borba za ljudske duše! Blaženi Miroslav je živio iz vjere. On je vodio ljude k Bogu i tu je imao velikog uspjeha. Činio je samo dobro i to svima, bogatima i siromašnima, Hrvatima, Talijanima, Slovencima i drugima, vjernicima i nevjernicima. Ispred sebe je imao živog čovjeka koji ima besmrtnu dušu.  Kao hrvatski katolički svećenik, s ljudskim i svećeničkim identitetom,  znao se izdići iznad svih ideologija i političkih opredjeljenja. Svjestan da je poslan svima, da je pastir za sve. Spasenje je univerzalno za sve ljude. Kristova poruka ljubavi nikoga ne isključuje… I ljudi su cijenili i slijedili ono što je naučavao i živio nadahnut Učiteljem iz evanđelja. I upravo to mu je bio glavni grijeh!

Neprijatelji Crkve su ga se bojali mrtvoga. Pokušali su lažno prikazati njegovu mučeničku smrt ali nisu uspjeli. Njegov sprovod u Lanišću bio je strogo nadziran od ondašnje vlasti. Nisu mogli doći na sprovod mnogi koji su to željeli. Vlasti nisu dopustile da bude pokopan, ovdje u rodnome mjestu, nego u Lanišću. A na uporno traženje njegove majke i obitelji, nakon više godina, njegovi zemni ostatci su diskretno preneseni u rodnu župu Svet Vinčenat.  

I danas se nastavljaju progonstva prema osobama koje su krive samo zato jer su sljedbenici Isusa iz Nazareta? Zašto, pitamo se? Kakve li nam sve vijesti dopiru iz zemalja s Bliskog Istoka, Azije i Afrike  o progonstvima! U svježim sjećanjima i uspomenama nam je obredno ubojstvo na oltaru, katoličkog svećenika u Francuskoj. 

Progonstvo kršćana odvijaju se danas na različite načine: Dok se nastavljaju klasični oblici progona, i mislili smo da je to daleka povijest, danas se dodaju rafinirani oblici progonstva ne manje okrutni, ozakonjeni ali ne i manje nepravedni. Naš stari Zapad  nalazi način da pod vidom prava je u tome stručnjak, obolio je od ideoloških promašaja: kontinent pràva i pravnih propisa, sve više  diskriminira kršćanstvo i ono što Crkva neumorno zagovara, zaboravljajući da je ljudska rasa, ljudska vrsta religiozna rasa, religiozna vrsta. Čovjek je religiozno biće! Zašto se treba bojati jedne vjere koja je sastavni dio čovjeka, koja nužno propovijeda Boga ljubavi, pravde i mira? Zašto se hoće udaljiti vjeru iz javnog života, nadajući se tako da će ju se izbrisati iz ljudskog srca?

To nikad neće biti moguće! „Čovjek će uvijek imati potrebu“ – pisao je Norberto BOBBIO „– istraživati i davati smisao vlastitome životu, našim djelima (….) našem društvu (….) povijesti, cijelome univerzumu“;  „i budući da veliki odgovori nisu u dosegu ljudskoga uma, čovjek ostaje religiozno biće unatoč svim procesima demitizacije, sekularizacije, svih tvrdnji o smrti Boga koje karakteriziraju modernu epohu a još više ovu suvremenu“ (Cattolica conferenza 1980).

Razni „imperatori“ vladari današnjice mogu razvlastiti Crkvu od svih dobara, diskreditirati ju na sve moguće načine, reducirati joj djelatnost da ne može činiti evanđeoska djela, ali nitko joj neće moći oduzeti Evanđelje, radost njezinog Gospodina.

Mi večeras ovdje razmišljamo o blaženome Miroslavu, dragulju Crkve u Hrvatskoj, svećeniku, gorljivome dušobrižniku, Božjem čovjeku. Razmišljamo također i o ondašnjim vlastodršcima koji su živjeli u iluzijama o vlastitoj moći. Ali svemu dođe kraj pa i njima. Nijedan moćnik na ovoj zemlji ne može zauvijek zaposjesti ljudsko srce, ljudski duh i dušu. Pokušava ju pridobiti kroz promidžbu, obmane, laži, prijetvornosti, neutemeljena obećanja i navodnu demokratičnost.

Čovjekova savjest može neko vrijeme ostati uspavana ali prije ili kasnije dogodi se nešto što ju probudi i obnavlja, budući da je u njenim korijenima neuništiva jezgra: želja za istinom i težnja za dobrom. Ne treba se zavaravati: Kršćanstvo će se možda brojčano umanjiti  ovdje ili ondje, ali ga se nikada neće uništiti u potpunosti, izbrisati s lica zemlje, jer je Gospodin jasno i odlučno rekao „ne bojte se ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“, i jer je ljudski duh stvoren za Boga. I ovo je jače od svih progonstava i od svih ideologija krivotvorina koje se uporno šire i promiču i lebde posvuda u zraku.

2. Danas, na društvenoj sceni u mnogim zemljama, u ime nekih vrijednosti kao što su jednakost, tolerancija, pravo ….. protežira se i promiče marginalizacija kršćanstva, njegovo potpuno izbacivanje iz javnoga života. Pošto poto hoće se stvoriti novi svjetski poredak bez Boga, u kojemu, s jedne strane se ističu i hvale različitosti, a s druge strane ih se gazi do potpunoga uništenja. U ime nekih vrijednosti promiče se diktatura manjine i istovremeno beskrupulozno se gaze prava većine. Kamo plovi ovaj brod starog Europskog kontinenta? To vrijedi za stanovnike europskog kontinenta za narode i za cijele nacije. Kad gledamo rezultate Europske Unije uočavamo da se je pošlo s dobrim nakanama ali s  pogrešnim odlukama. „Prepotentna volja za homogenizacijom, ujednačavanje, sustavno poništenje kulturnoga identiteta, sliče ne jednome hodu u poštovanju prema Ujedinjenoj Europi u skladu i solidarnosti, tako potrebnima, nego prije svega jednoj novoj kontinentskoj fondaciji, koju narodi osjećaju teškom i arogantnom, u kojoj kršćanstvo postaje razdorno – „kamen smutnje“ jer ne kleči pred vlastodržcima „suvremenim imperatorima“ – ustvrdio je nedavno kardinal Angelo Bagnasco.

Povijest nam svjedoči, kad se moćnici usredotoče na vlastito preživljavanje radi osobnih ambicija, odbacuje se „Res publica“, i to je trenutak, „ura“ dekadence. Marginalizacija kršćanstva iz javnosti je znak straha. To znači uslijed predrasuda, ne razumjeti da društvo ne može nego od njega imati samo dobro: da, od njega se može imati dobro, ne jer nam može poslužiti nego jer je svijetlo Evanđelja  stvorilo europsku civilizaciju i njezin humanizam. Što god se ozbiljnije izučavaju izvori humanizma uvijek se sve više prepoznaje postojanje nečega što je ne samo duhovno nego je striktno kršćansko.

Stiče se dojam da je naš Europski kontinent pred izazovima današnjice, izgubljen i uplašen: izgubljen jer  ne zna više tko je prerezao njegove kulturne i religiozne  korijene toliko i tako da se stidi vlastitih tradicija, vlastitih simbola i vlastitih obreda. Laičnost koja postaje laicizam, nesposobna je interpretirati duh jednog Naroda, njegovu povijest, njegov identitet.

Kontinent je uplašen jer odbija prihvatiti sebe samoga, nema što više reći u globalnome dijalogu, ništa osim uobičajenih, nekorisnih i „korektnih“ stereotipa. Govori se o vrijednostima, ali o kakovim vrijednostima? Na čemu su one utemeljene?

Neka nam Gospodin pomogne biti mudri u povratku vrijednostima, mudrosti koja se ne boji Boga, koja gleda Isusa istinsku nadu. 

Neka nam Gospodin pomogne da se povratimo mudrosti, onoj mudrosti koja se boji Boga, koja u Isusu vidi istinsku nadu. Da prizna da je kršćanstvo daleko od bilo kakova mračnjaštva, uvelo u ljudski rod duhovnu slobodu sposobnu podići – (uzdići) cijele narode i nacije. Kriza svijeta je nadasve duhovna kriza (duhovne naravi): ne dopustiti ovo znači ne razumjeti težinu situacije! Moramo se vratiti razmišljanju vlastitom glavom! Vjera ne poništava razum, nego ga traži, stimulira ga, otvara ga realnosti. Traži da ga uvede u povijest, ohrabruje ga da se razbudi od sna i da reagira na lažnost raznih slogana. Bl. Miroslav je stekao snagu za mučeništvo ne sam od sebe nego od Krista. Svaka istinska veličina nastaje iz milosti: nju trebamo zazivati i od nje živjeti.

Blaženi Miroslave pomozi nam da ostanemo uvijek na Tvojoj liniji, na Isusovoj liniji, na liniji Evanđelja. Amen.