Homilija 4. vazmene nedjelje (C)

Komentar evanđelja 4. vazmene nedjelje napisao je vlč. Darko Zgrablić.

Ja ovcama svojim dajem život vječni. Iv 10, 27-30

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus:

»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«

Riječ Gospodnja.

Četvrta vazmena nedjelja je u sva tri liturgijska ciklusa usredištena na lik dobrog pastira. Liturgija pred nas stavlja te odlomke u vremenu nakon Uskrsa, nakon što smo slavili onog pastira koji je žrtvovao život za svoje ovce, da bi oni imali život u izobilju. U trenutku muke tê ovce su izgubljene i raspršene, ali nakon uskrsnuća pronalaze svoga pastira.

Kratki evanđeoski tekst označava kulminirajući trenutak posljednje Isusove rasprave s židovskim glavarima. Kako evanđelje u prethodnim recima bilježi, bila je zima, svetkovao se tada u Jeruzalemu blagdan posvećenja Hrama (blagdan se slavio u prosincu), Isus obilazi Hramom po Salomonovu trijemu, Židovi su ga okružili inzistirajući da im otvoreno kaže je li on Krist, iščekivani Mesija. Nakon riječi današnjeg evanđelja Židovi opetovano grabe kamenje da kamenuju Isusa.

Isus, kada govori o grupi onih koji ga slijede, koristi i naglašava uobičajeni pojam: ‘stado’, a svoje učenike terminom ‘ovce’, životinje koje su poznate po svojoj blagosti i krotkosti. Zbog toga i govori o sebi kroz sliku pastira, koristeći taj naziv. Pravi ili dobri pastir voli svoje stado, ali je i potrebno da stado odgovori na pažnju koju mu pastir daje. Kao što postoje dobri i loši pastiri, tako postoje i poslušne i buntovne ovce. Židovi koji namjerno ometaju Isusovo djelovanje, spadaju u ovu posljednju kategoriju. Pred sam početak današnjeg evanđeoskog odlomka Isus jasno izjavljuje „niste od mojih ovaca“. Oni ne vjeruju u njega, zbog toga nisu i ne mogu biti dio njegovog stada. Ne slušaju i ne otvaraju srce onome što on govori u Božje ime, već slušaju samo same sebe.

Isus kroz dva glagola ističe lik učenika: akouein (slušati) i akoloutein (slijediti). U korijenu svega je slušanje. Kako i sv. Pavao govori, vjera se rađa i počinje od slušanja. Prihvaćanjem onoga što se sluša, dolazi se na put vjere. To je prvi korak. Drugi je jednako važan. Nije dovoljno slušati, valja se posvetiti životu dobra i ljubavi koja je u Onome koji nam progovara, i postići da to postane i naša ljubav i dobrota.

Isus naglašava da on poznaje svoje ovce. Glagol ‘poznavati’ ima puni smisao, ne ukazuje samo na razumsko shvaćanje nego na zajedništvo života i ljubavi s osobom koju se poznaje. Zato će Isus i reći: Nitko ne poznaje Oca doli Sin. Dakle, Isus poznaje svoje ovce zato jer ih voli. Njegovi učenici su oni koji su povjerovali njegovoj ljubavi i nasljeduju ga. Glagol akoloutein (slijediti) znači fizički slijediti nekoga, ali u evanđelju taj glagol jednak je značenju: postati Isusov učenik, postati njegov „akolit“, odan sljedbenik. Na isti način glagol akouein (slušati) označava više od slušanja ušima, označava prihvatiti riječ, vjerovati, poslušati.

Vjernik je onaj koji uspijeva prihvatiti ono što mu je preneseno i darovano u Božje ime te to svakodnevno stavlja u praksu svoga života. Nije riječ o odnosu logike nego o odnosu rizika. Vjernik ne vidi onoga koji govori kroz Isusa, ali jednako prihvaća njegovu prisutnost i riječ koja mu dolazi ususret. Jedino jamstvo koje Isus može dati je njegovo ponašanje, njegova djela, koja su Božja.

Dobro, odnosno dobri je Božja oznaka i oznaka onoga tko živi u njegovom imenu. Stablo se prepoznaje po plodovima, dobri pastir je onaj koji daje život za svoje stado, za svoje ovce, onaj koji nije protiv nas nego za nas.

Plan spasenja su koncentrični krugovi koji kreću od Boga i k njemu se vraćaju. Isus je dobri pastir koji brani svoje stado, Otac ne dopušta da bude otrgnut itko od onih koji su se ujedinili s njim.

Ovce u Isusovim rukama nemaju se čega bojati, jer nisu u rukama najamnika koji čim vidi da dolazi vuk napušta stado i bježi. U njegovim rukama nitko neće biti izgubljen, jer kako Isus na kraju govori, njegova ruka je i Očeva ruka. Sam Otac nastavlja bdjeti nad stadom i čuva ga snagom svoje moći. Njegove ovce su potpuno na sigurnom u rukama Sina, jer je Sin potpuno u rukama Oca. On i Otac su jedno.

Ta posljednja Isusova izjava je ono što je kod Židova izazvalo eksploziju srdžbe u pokušaj kamenovanja. Bila je to za Židove najveća hula. Ali Isus, kao i u svim dotadašnjim trenucima, uspijeva izbjeći njihovim rukama jer i njega štiti i čuva ona najveća i najsnažnija ruka kojoj nitko nikoga ne može oteti. Dakle, ne samo ovce, nego i sam Sin, koji je sada okružen i pod prijetnjom smrti, je na sigurnom u toj ruci te može pun povjerenja poći i ususret smrti, u potpunoj sigurnosti da niti taj posljednji i najveći neprijatelj neće ga uspjeti oteti i istrgnuti iz „ruke Očeve“, koja razvija svoju moć i u samo srce smrti. Jer njegova je snaga ljubav koja pobjeđuje smrt.