Hodočašće po nakani bl. Miroslava Bulešića, “na slavu Božju, spas duše svoje i svih vjernika”

Više od tri stotine hodočasnika, predstavnika gotovo svih petnaest župa Porečkog dekanata, hodočastili su, u subotu, 7. ožujka 2020., stopama bl. Miroslava Bulešića po Istri, u povodu nadolazeće stote obljetnice njegova rođenja.

Zajednička nakana hodočašća bila je nadahnuta zapisom u Duhovnom dnevniku bl. Miroslava dana 22. ožujka 1944. godine dok je bio župnik u Baderni. Tu bl. Miroslav bilježi: “Želim umrijeti samo za slavu Božju, spasenje duše svoje i svojih vjernika.” pa je i zajednička nakana korizmenog hodočašća bila “na slavu Božju, spas duše svoje i svih vjernika”.
Duhovno su hodočašće pratili: preč. Milan Zgrablić, porečki dekan i župnik u Poreču, vlč. Ivan Kramar, župnik u Baderni i Žbandaju, vlč. Ivan Princ, župnik u Novoj Vasi i Taru, vlč. Karol Homieja, župnik u Višnjanu, Bačvi i Sv. Ivanu od Šterne, i vlč. Janez Barborič, župni vikar u Poreču.

Baderna: “Tvoja volja neka bude moja uz svaku žrtvu…”
Krenuvši iz svojih župa, šest autobusa hodočasnika okupilo se na prvoj postaji hodočašća u 9,00 sati, u župnoj crkvi Rođenja Marijina u Baderni, mjestu gdje je bl. Miroslav bio na svojoj prvoj svećeničkoj službi u teškim, tragičnim i tužnim ratnim vremenima od 1943. do 1945. godine. Nakon što su se hodočasnici okupili u župnoj crkvi sadašnji župnik, zlatomisnik, vlč. Ivan Kramar, srdačno je pozdravio hodočasnike i zaželio dobrodošlicu u crkvu gdje je Blaženik rado molio, redovito slavio svetu misu i druge sakramente, gdje je propovijedao i poučavao kršćanskom nauku na hrvatskom jeziku. Hodočasnici su u crkvi zajedno molili krunicu Božjeg milosrđa. Između svakog otajstva krunice slušali su pojedine ulomke iz Duhovnog dnevnika Blaženika koje je zapisao upravo u Baderni. “Rasvijetli razum mojih župljana i učvrsti volju da napreduju putem pravednosti, poštenja i slobode”, “Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Svoj Život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim…”, “Tvoja volja neka bude moja uz svaku žrtvu…”, “Ništa neću za se. Od svega se srca odričem. Ostajem sam s Tobom, o Bože, pripravan da vršim uvijek samo i jedino Tvoju sv. volju”, “Karao sam svoje župljane, molio za njih, a još možda nisam se žrtvovao i činio koje djelo pokore za njih. Jer moliti je dobro, a trpjeti je najbolje. Ta i Ti si, Isuse, jedino po trpljenju otkupio čovječanstvo” i “Daj da umirem dan za danom samo sebi, da uzmognem Tebi živjeti” neke su od poticajnih misli blaženog Miroslava koje su hodočasnici imali milost poslušati u istom onom prostoru gdje ih je njegova duša iznjedrila. Nakon zaziva Milosrdnog Isusa i molitve litanija bl. Miroslava Bulešića, hodočasnici su krenuli prema drugoj postaji hodočašća – mjestu mučeničke smrti bl. Miroslava – Lanišću.

Lanišće: „Isuse, primi dušu moju!”
Hodočasnici su u Lanišće stigli oko jedanaest sati, upravo u vrijeme kada je i 24. kolovoza 1947. podnio mučeničku smrt blaženi Miroslav Bulešić. Hodočasnike je otvorena srca dočekao upravitelj župa Lanišće, Roč i Hum, vlč. Josip Mašina. Hodočasnici su se najprije okupili u župnoj crkvi rimskih mučenika sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile. Nakon pozdrava vlč. Mašine i kratkog prikaza onoga što podsjeća na spomen bl. Miroslava na dan “krvave krizme” u Lanišću, hodočasnici su s velikom pažnjom i zanimanjem pogledali četrdesetominutni film o bl. Miroslavu koji je snimljen o 45. obljetnici mučeništva tada još sluge Božjega Miroslava Bulešića.
Nakon osobne molitve pred oltarom Srca Isusova u župnoj crkvi na kojem je bl. Miroslav služio posljednju svetu misu za obraćenje grešnika i na kojem se nalaze relikvije Blaženika, hodočasnici su se uputili prema župnoj kući i mjestu mučeničke smrti bl. Miroslava. Tu su hodočasnici razgledali spomen sobu u kojoj se nalazi kopija popisa krizmanika 24. kolovoza 1947., kratki opis „krvave krizme“, slike nevino osuđenih: vlč. Stjepana Ceka, župnika Lanišća, mons. Jakoba Ukmara biskupskog delegata i ostale vjernike iz Lanišća koji su branili krizmanike i svećenike u crkvi. Mogli su pročitati kratki životopis mons. Ukmara i vlč. Ceka. Čitali su kratke biografske podatke Blaženika i nekoliko duhovnih misli iz njegovog Dnevnika. U drugoj spomen sobi, tadašnjem župnom uredu, razgledali su mjesto ubojstva vlč. Miroslava gdje se na zidu još vide ostaci krvi Blaženika, ostaci izvornog poda na kojem je ležalo i iskrvarilo tijelo Blaženika, njegov lik… Na izlasku iz spomen sobe svaki je hodočasnik primio knjižicu – Križni put blaženog Miroslava Bulešića, kojeg su, koristeći zapise iz Duhovnog dnevnika bl. Miroslava priredile s. Barbara Stankov i s. Terezija Pavić, Službenice Euharistijskog Srca Isusova i Marijina OMNIA DEO iz Poreča. Svaki hodočasnik također je primio i križić s likom Isusa raspetoga.
Uslijedila je pobožnost križnog puta. Prva postaja bila je ispred župne kuće, a posljednja na laniškom groblju, kod groba gdje je bl. Miroslav bio pokopan od 25. kolovoza 1947. do 13. svibnja 1958. Jedna od postaja bila i je kod pojila u kojem je krvnik nakon umorstva oprao okrvavljene ruke i nož te komentirao Miroslavove riječi „Isuse, primi dušu moju!“, rekavši „Primio sam mu je ja!“ Podsjećamo, nakon umorstva, vlasti su odredile da bude pokopan na laniškom groblju kako bi što manje ljudi moglo doći na sprovod. Unatoč silnom mnoštvu koje je htjelo pohrliti u Lanišće toga dana, bila je izdana naredba da se vlakovi ne smiju zaustavljati na stanicama koje vode prema tamošnjoj najbližoj stanici Lupoglav. Nakon mnogih upornih zamolbi obitelji i majke vlč. Miroslava, vlasti su napokon dozvolile prijenos njegovih posmrtnih ostataka na groblje u Svetvinčentu, njegovoj rodnoj župi. Nakon svih birokratski peripetija, prijenos je izveden upravo na njegov rođendan, 11 godina nakon smrti, 13. svibnja 1958. godine.
Križni put je predvodio vlč. Janez Barbrič, među prisutnim svećenicima po godinama najbliži bl. Miroslavu. Pri završetku svake postaje g. Irena Aranjoš i g. Mirjam Pran predpjevale su po jednu kiticu pjesme „Cjelivat ću, Gospodine“. Dok su pjevači pjevali „Cjelivat ću, Gospodine svete rane tvoje… rane ruku tvojih… rane nogu tvojih… rane glave tvoje… ranu boka tvoga…“, svaki je hodočasnik u znak ljubavi prema Gospodinu i zahvale za muku koju je za nas podnio, poljubio križić koji je držao u svojim rukama. Dvadeset i četvero krizmanika s upaljenim svijećama u rukama pratili su križ po postajama križnog puta. Dok se nad grobom prvotnog ukopa pjevala završna uskrsna pjesma „Gospodin slavno uskrsnu“ krizmanici su položili svijeće na grobno mjesto blaženika.
Hodočasnike su svojom gostoljubivošću iznenadili domaći župljani i u pauzi ih dočekali s toplim čajem, kavom i kolačima. Njih sedamdesetak, uglavnom starijih, župljana ugostilo je tristotinjak hodočasnika.

Svetvinčenat: Misa na grobu mučenika
Treća postaja i ujedno vrhunac hodočašća bilo je misno slavlje u crkvi sv. Vincencija u Svetvinčentu gdje se nalaze u oltaru relikvije bl. Miroslava. Misno slavlje predvodio je vlč. Ivan Kramar, zlatomisnik. Prigodnu homiliju izrekao je domaći župnik, vlč. Darko Zgrablić. U svojoj homiliji istaknu je kako je važnije da u hodočašću iskažemo ljubav prema Gospodinu od traženja pojedine milosti. Samo čista ljubav prema Gospodinu, bez ikakvog interesa, ma kako on važan bio, vodi nas do susreta s Gospodinom. Svjedok i zagovornik te čiste ljubavi je i bl. Miroslav Bulešić koji je iz ljubavi prema Gospodinu i svome bližnjemu išao do kraja i darovao svoj mladi život. Nakon homilije uslijedila je obnova krsnih obećanja. Vlč. Janez Barborič pročitao je tekst pape Benedikta XVI. u kojem on tumači na koji način se u prvoj kršćanskoj zajednici vršila ispovijest vjere. Papa piše „U prvotnoj Crkvi, kandidat za krštenje se najprije okrenuo prema Zapadu, simbolu tame, zalasku sunca, slici smrti, pa tako i grijeha. Okrenut prema Zapadu krštenik je tri puta izgovorio `ne`, odnosno `odričem se`: odričem se đavla, njegovog sjaja i grijeha. S ovom neobičnom riječi `sjaja`, tj. pompe đavolske, označavao se sjaj starog kulta bogova i starih kazališnih predstava u kojima se raspirivalo strasti gledajući kako žive ljude razdiru divlje životinje. Tako je ovaj `ne` značio odbacivanje jedne kulture koja je čovjeka uvlačila u štovanje moći, u svijet pohlepe, prevare, okrutnosti. To je bio čin oslobađanja, odreknuća, od jednog stila života koji se nudio kao užitak, a u stvari vodio je prema razaranju onoga što je u čovjeku najbolje, najplemenitije i najvrjednije. Ovaj bitan čin odricanja – u ne tako dramatičnom procesu – sadržan je u krsnim obećanjima.

Nakon toga se krštenik okrenuo prema Istoku – simbolu svjetla, simbolu novoga svjetla povijesti, mladog sunca koje izlazi, simbolu Krista. Krštenik se okreće novom pravcu svoga života: povjerava se Trojedinom Bogu, Bogu čijem se vodstvu prepušta. Na taj nas način sam Bog oblači u odijelo svjetla, odijelo života. Sv. Pava ovo `novo odijelo` naziva `plodovima Duha` i opisuje ih kao: `ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost` (Gal 5,22).“ Po završetku napomena slijedila je molitva blagoslova vode. Dok je predvoditelj pitao hodočasnike odriču li se grijeha, đavla i njegova sjaja svi su se okrenuli prema izlaznim vratima, prema Zapadu i glasno rekli „odričem!“. Potom su se hodočasnici okrenuli prema oltaru i prema Istoku, zapalili svijeće koje su primili na ulazu u crkvu i na pitanja „vjerujete li…“ također odgovorili „vjerujem“. Potom su svi podigli svijeće iznad svojih glava i ponavljali riječi: „To je vjera naša. To je vjera Crkve. Njom se dičimo. Nju ispovijedamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu. Amen“.
Po završetku misnog slavlja hodočasnici su u ophodu prošli iza glavnog oltara gdje se nalazi reverenda u kojoj je bl. Miroslav podnio mučeništvo i jastuk natopljen krvlju koji mu je stavljen pod glavu na odru. Po izlasku su primili na listiću po jednu poruku iz Duhovnog dnevnika bl. Miroslava kao poruku i zadatak za svoju duhovnu izgradnju.
O duhovnom ozračju na ovom hodočašću slikovito govori i želja jedne sudionice koju je obznanila po završetku hodočašća: „Sutra imam ručak zajedno s cijelom mojom obitelji. Tu će biti i moja djeca. Zamolit ću ih, ako je to ikako moguće, da mi onaj križić koji sam primila, držala u rukama i ljubila za vrijeme molitve križnog puta u Lanišću stave u ruke kada budem umirala da i ja mogu poput blaženog Miroslava reći: `Isuse, primi dušu moju.`“

(Txt: preč. Milan Zgrablić, Foto: Župa Poreč)