„Gospodine, nauči nas moliti!“

Molitvom izgrađujemo duhovnu kralježnicu koja nam pomaže da se ne savijemo poput trske pod svakim dahom svijeta, nego da zauzimamo stavove prema svijetu, i da se ne boljim jasno očitovati, istaknuo je između ostalog vlč. Zgrablić.
U četvrtak, 30. srpnja u vrtu rovinjskog franjevačkog samostana sv. Franje Asiškog vlč. Darko Zgrablić, župnik u Svetvinčentu,  održao je predavanje na temu „Molitva“.

Nakon početka prigodnim tematskim molitvenim zazivom predavač je ispričao anegdotu o čovjeku koji je svakodnevno dolazio u crkvu, tijekom pauze za ručak, samo kako bi se poklonio pred oltarom uz molitvu: „Samo sam došao da ti kažem, Gospodine, kao sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja, i da si uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kao moliti, ali mislim svaki dan na tebe. Zato, Isuse, ovo je Ivan koji ti se javlja danas.“ Nakon što je obolio, prigodom jednog posjeta, rekao je svećeniku, da, iako više nije mogao odlaziti u crkvu, bio je radostan, i tu je radost prenosio i svim ostalim bolesnicima, jer je znao da je Isus kroz molitvu, stalno uz njega.
Molitva je nešto bez čega vjernik ne može, rekao je predavač. „Oče naš“, molitva koju nas je Isus naučio, je uzorak, obrazac kako bismo trebali moliti. Isus je apostole, pa stoga i nas, nastojao poučiti što i kako moliti: s pouzdanjem, sa sigurnošću da će nas Bog razumjeti, ustrajno. Bogu ne treba nabrajati, on zna što nam treba i prije nego ga zamolimo, već je potrebno paziti na to s kakvim mu srcem pristupamo. Ustrajna molitva je znak da nam je stalo do onoga što molimo, da nam je to važno. S uvjerenjem da nam je Bog naš Otac, upućujmo mu uvijek svoje molitve i otvarajmo mu svoje srce, svaki dan.
Zašto je molitva tako Važna, i što je tom uopće molitva? Koliko treba moliti? može li molitva uopće biti dužnost? Tko na ova pitanja zna odgovoriti, taj je poučen o molitvi. No, osnovno pitanje je kako mi shvaćamo svoju molitvu?
O našem shvaćanju molitve ovisi hoćemo li uopće moliti i hoće li to biti molitva, naglasio je predavač. Kažemo da je molitva razgovor s Bogom, razgovor je sugovorniku nešto reći, ali i dopustiti dan nam on kaže što želi. Mi, vrlo često dopuštamo Bogu da nam govori samo ono što mi želimo da nam kaže. Čini se da moderan čovjek sve manje zna i želi razgovarati. Sve više su razgovori svedeni na kratke poruke. Sve je manje razgovora među ljudima, sve se više komunikacija svodi na poruke putem raznih Vibera, Messengera… Pomalo i naše molitve počinju sličiti tim porukama, na brzinu, upozorio je vlč. Zgrablić. Ako uopće Bogu nešto preporučimo, potužimo se i odjurimo za poslom. Ako međusobno ne razgovaramo, kako ćemo uopće znati razgovarati s Bogom? Umorni od stresa i ritma života, mnogi sa zapada znaju otići na daleki istok i učiti tehnike smirivanja, koncentracije i opuštanja, jer je ljudima dosta buke. Željni su tišine samoće šutnje sabranosti. zato ne čudi toliki interes za tim silnim tehnikama. A gdje su u svemu tome kršćani? Neki se nerazborito prepuštaju tome vrtlogu što nerijetko završava kobnim posljedicama. Svaka vjera nudi svoju školu molitve. Možda su kršćani na zapadu zanemarili metode koje mogu pomoći njihovoj sabranosti u molitvi. Zbog životnog ritma ljudi su nervozni, a živčana napetost najveći je neprijatelj molitve. U nedostatku sabranosti teško je moliti. Svakako i gospodarenjem nad tijelom utičemo na sabranost. No, tehnika i metoda postizanja tog sabranja nije cilj naše molitve. Samostalna potraga za tim svojim nutarnjim mirom vrlo lako može čovjeka pretvoriti u roba samoga sebe, svog nutarnjeg duhovnog i psihičkog života. Kršćanska molitva je uvijek određena strukturom kršćanske vjere. U trenu kršćaninove molitve u njemu treperi Kristova molitva. Isus želi da njegova molitva bude zasađena u srcima njegovih vjernika kroz sve vijeke, kako kaže sv. Pavao, Krist po vjeri stanuje u Vašim srcima.

Predavač je zatim spomenuo citate o molitvi iz svetopisamskih tekstovima, ali i svetaca i papa koji su u različitim povijesnim epohama posebno obrađivali temu molitve. Molitva treba hranu a to je Riječ Božja, naglasio je predavač, te istaknuo važnost prikladne kršćanske literature. Kršćanska molitva je prije svega Kristovo djelo, Kristova molitva u čovjeku, u tome je njezina posebnost. Ići moliti znači ići ususret Kristu, a privilegirano mjesto tog susreta je evanđelje. Kad meditiramo, razmišljamo, molimo nad stranicama evanđelja onda smo sigurni da smo na pravom izvoru svoje molitve, naglasio je vlč. Zgrablić.
Molitvom izgrađujemo duhovnu kralježnicu koja nam pomaže da se ne savijemo poput trske pod svakim dahom svijeta, nego da zauzimamo stavove prema svijetu, i da se ne boljim jasno očitovati, istaknuo je između ostalog predavač.
Tajna svetaca je što su uspjeli spojiti akciju i kontemplaciju, podsjetio je.
Slušati o molitvi nije isto što i moliti, jer molitva je odnos s Bogom. Dokle god nema osobnog susreta s Bogom to još uvijek nije molitva. Da bi tog susreta bilo potrebno je osigurati barem osnovne uvjete za molitvu, da to doista bude susret s Bogom. Prije svega potrebna je svijest da je molitva dar i dužnost. Molitva treba biti prisutna u našem danu i kada nismo raspoloženi. Uspjeh molitve ne mjerimo po našem nutarnjem raspoloženju.
Kvaliteta molitve nije u njezinoj dužini, niti u njezinoj gorljivosti, već u činjenici da smo u povezanosti s Onim kome mogu reći Oče naš, ili Oče moj. Potrebno je shvatiti kako je važno da u molitvi Njemu darujemo vrijeme koje smo za to odredili, kako u vremenu gorljivosti tako i u vremenu nedostatka nadahnuća.
Molitva počinje iz naše trenutne situacije, sa svim onim što smo danas, dolazimo pred Gospodina.
I mjesto za molitvu je važno, u nemogućnosti da uvijek pristupimo crkvi ili kapeli potrebno je u svome domu odrediti kutak za molitvu. Unatoč prečestom refrenu „nemam vremena“, potrebno je podsjetiti se da kako postoji vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, rada i odmora, tako mora postojati i vrijeme molitve. Treba pronaći kvalitetno vrijeme za molitvu, ali to ne smiju biti ostatci ostataka vremena. Bogu trebamo dati prvine svoga vremena, to znači prepustiti mu dio svoga bića. Nadalje, za molitvu je nadalje bitan nutarnji stav osobe koja moli, a ne vrijeme njezina trajanja. Poneka problemi s molitvom proizlaze jer je zanemarena dimenzija tijela u molitvi. Bogu dolazimo u molitvi sa svom onim što jesmo, duhom i tijelom. Uz malo truda i tijelo može postati pomoć a ne zapreka u molitvi. Napose u osobnoj, privatnoj molitvi potrebno je više uključiti svoje tijelo, pojasnio je predavač citiravši sv. Ignacija Loyolskog.
Još jedna važna stavka molitve je šutnja, jer Boga susrećemo u tišini, u šutnji smo sposobniji za susret s Bogom.
Molitva treba izlaziti iz srca, jer tako molitva zahvaća cijelog čovjeka,srce je simbol najdragocjenije što čovjek ima u sebi, podsjetio je predavač, i upravo nas ondje Bog čeka u tišini.
Predavanje je zaključeno promišljanjem jednog monaha s Istoka, o ledenom srcu na koje Gospodin kuca, o čovjeku koji je zatvorio svoje srce Bogu, i naposljetku mu ponovo otvorio vrata svoga srca.

Neka se takav susret desi u srcima svih nas, otvorimo svoje srce i dopustimo Gospodinu da uđe u njega, bez riječi, neka bude moje otvoreno srce koje sluša ritam njegovog srca i postaje jedno s Njime, zaključio je vlč. Zgrablić.

Predavanje možete poslušati ovdje:

prvi dio: https://www.youtube.com/watch?v=0wYcTUE96K0

drugi dio: https://www.youtube.com/watch?v=-MghI7tzbKY&feature=youtu.be