Glas Istre o knjizi “Časne va Žminje”
Časne va Žminje: U kuću sestara milosrdnica, koje generacije Žminjaca pamte po skromnosti, zalazili su brojni siromasi po pomoć
16.04.2023 | Autor: dr.sc. Elvis Orbanić
Sestre Marija Augusta Modrušan i s. Marija Estera Vragović, članice suvremene zajednice milosrdnica u Žminju / Župnik Marcel Krebel
Gotovo je nezamislivo kako bi izgledala povijest ovoga šireg kraja, Istre, Hrvatske, pa i Europe, da nije bilo redovnika i redovnica. Svojim su djelovanjima i cijelim životima ostavili značajan trag u nizu područja ljudskoga rada, baš kako to i danas čine u svijetu koji im promicanjem blještavila i buke nije nimalo naklonjen. U sklopu suvremene Katoličke crkve postoje dvije vrste muških i ženski redova: aktivni i klauzurni. Osvrnemo li se na područje Istre, preciznije Porečke i Pulske biskupije, u nekim povijesnim razdobljima bilo je i više desetaka samostana što su pripadali raznim redovima. Danas ih postoji nekoliko, no ni jedan od njih ne vezuje se uz neki ženski red ili družbu.
Bosonoge karmelićanke
U novijoj povijesti, nakon Drugog svjetskog rata Bosonoge karmelićanke zanimale su se za osnivanje svog samostana u Istri te su molbu podastrle tadašnjem biskupu Dragutinu Nežiću. On im je ponudio župnu kuću u Juršićima. Sestre su prihvatile biskupovu ponudu te je u siječnju 1965. uz prisustvo mnoštva vjernika, osnovan Karmel sv. Male Terezije u koji se uselilo deset sestara tog vrlo strogog reda Katoličke crkve.
Kako se kuća u Juršićima pokazala premalenom za primanje novih sestara i neprikladnom za samostan zatvorene klauzure, odlučile su 1977., nakon 12 godina boravka u Istri, poći u nekadašnji franjevački samostan u Kloštar Ivaniću. Bile su to redovnice klauzurnog tipa, one koje ne izlaze iz samostana, već svoje poslanje provode moleći i radeći unutar samostanskog kompleksa.
Osim karmelićankama, Istra je u novije vrijeme, tijekom druge polovice 20. stoljeća dobrodošlicu pružila i drugim redovnicama kao što su to pripadnice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga.
Kuća Bianke Peteh u kojoj je bila smještena zajednica sestara milosrdnica u Žminju 1972.-1989.
U Francuskoj je Vinko Paulski 1625. godine osnovao Misijsku družbu, možda poznatiju kao Lazariste. Kao geslo ove nove družbe izabrao je rečenicu iz evanđelja: “On me posla blagovjesnikom biti siromasima” (Lk 4,18), u čemu je zapravo zbijen sadržaj njezine karizme i programa djelovanja. Čuvši u Parizu propovijed jednoga svećenika, člana ove družbe, kojom se poticalo na pomoć siromašnima, odbačenima i osobito napuštenoj djeci, prišla mu je jedna djevojka imenom Margareta Naseau i ponudila se za službu siromasima. Njezin su primjer slijedile i druge žene koje su se htjele brinuti o marginalnim pripadnicima društva, siromasima i napuštenoj djeci. Bile su povjerene Vinkovoj najbližoj suradnici, pobožnoj udovici Lujzi de Marillac. Te su djevojke, prozvane Kćeri kršćanske ljubavi, započele s javnim djelovanjem 1633. u Parizu. Po ovoj družbi Vinko je u povijest Crkve uveo jednu važnu novinu. Njegove suradnice, za razliku od dotadašnjih ženskih redova, više nisu moliteljice u klauzurnim samostanima, već aktivno sudjeluju u karitativnom pastoralu, služenjem Kristu sa siromasima na ulicama Pariza, Francuske i svijeta.
Tu bi trebalo citirati svetca utemeljitelja, koji je u jednoj lapidarnoj rečenici opisao profil ove nove družbe: “Kuća bolesnika bit će vam samostan, unajmljena soba ćelija, župna crkva kapelica, gradske ulice hodnici, poslušnost klauzura, strah Božji rešetka, a sveta čednost koprena.” (Vinko Paulski, Konferencije III., 111.) S vremenom je Vinkovo djelo raslo te su se njegove zajednice širile. Jedan je ogranak dobio naziv krajem 18. stoljeća – Kongregacija milosrdnih sestara iz Strasbourga, odakle su sestre dospjele do Tirola, a kasnije, 1845. i do Zagreba.
Novi crkveni redovi
Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga dolaze na područje današnje Hrvatske na poziv zagrebačkoga biskupa Jurja Haulika. On je utemeljio Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga s Kućom maticom u Zagrebu 1856. godine. I taj događaj valja promatrati u slijedu složenih društvenih gibanja nakon Francuske revolucije, koji je uključivao i novi odnos Crkve prema svijetu. Na hrvatskom je prostoru tada aktualan proces nacionalnoga buđenja išao zajedno s religioznim preporodom koji je obilježila pojava nekih novih redova.
U Rijeku su sestre milosrdnice pozvane iz Zagreba dvije godine kasnije kako bi djelovale u proširenoj bolnici-ubožnici. Bila je to prva bolnica izvan Zagreba koju je preuzela Družba sestara milosrdnica. Sukladno ugovoru preuzele su njegu bolesnika, siromaha i siročadi, bolničku kuhinju, praonicu rublja i dio ekonomskih poslova. U Rijeci je bila organizirana i Provincija kao organizacijska jedinica za milosrdnice što su živjele i djelovale na području današnje Riječke metropolije (Riječka nadbiskupija, Krčka biskupija, Gospićko-senjska te Porečka i Pulska biskupija).
Sam kraj Drugoga svjetskog rata zatekao je na prostoru Porečke i Pulske biskupije oko 250 redovnica koje su pripadale raznim talijanskim kongregacijama. U Puli ih je djelovalo oko 120, u Rovinju 32, u Poreču 11, u Vodnjanu 10, a u župama Labin, Raša, Bale i Višnjan od četiri do pet. Propašću fašističkoga režima i stupanjem na snagu novih političkih okolnosti, te su redovnice otišle iz Istre. Najduže su se zadržale sestre na službi u pulskoj bolnici i u zatvoru, još nekoliko mjeseci po završetku rata. U Istru su nakon Drugoga svjetskog rata pojedini svećenici pozvali hrvatske redovnice s namjerom nadomještanja talijanskih sestara koje su otišle. Tako su u veljači 1947. došle prve hrvatske redovnice u Pulu, da bi potom pristigle i u druga mjesta na Poluotoku.
Sv. Vinko Paulski, 1700.
Do jačeg vala uključivanja milosrdnica u život istarskih župa dolazi neposredno nakon Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 1965.). Važno je naglasiti da je najveći poticaj da redovnice pođu na župe bio pritisak države na Crkvu, a posebno na redovničke zajednice. Redovnicama su, naime, bile oduzete brojne i različite ustanove u kojima su dotada vršile apostolat, a župnici su s druge strane trebali pomoć u katehizaciji djece i mladih jer je vjeronauk bio zabranjen u školama. Nesporno su takvom pastoralnom radu u preobrazbi svakako pridonijele poboljšane materijalne mogućnosti pojedinih župa, kako nam pokazuje primjer Župe u Žminju.
Vinkove duhovne kćeri
Nježna biljka koju su prije skoro četiri stoljeća posadili Vinko Paulski i Lujza de Marillac, veoma je narasla i postala čvrsto, bujno i razgranato stablo čija se jedna grančica nadvila i nad Župom sv. Mihovila Arkanđela u Žminju.
Prve obavijesti o razmišljanju oko angažmana sestara milosrdnica u Žminju historiografija donosi za župnikovanja Rudolfa Zafrana (1946. – 1963.). Velika i zahtjevna župa tijekom sredine i druge polovice 20. stoljeća bila je na brizi samo jednom svećeniku – župniku, za razliku od prethodnih razdoblja kada je župnik imao i više svećenika na raspolaganju kao pomagače. Da bi bilo odobreno osnivanje zasebne filijale milosrdnica u Žminju, preduvjet je bio stvaranje prihvatljivih materijalnih okolnosti što je prvenstveno značilo samostalni stan za sestre. Do toga je došlo krajem 1972. godine. Iako skroman, taj je prostor, zapravo iznajmljena kuća, sestrama bio ne samo njihov dom, nego i susretište milosrđa. U nj će, kako bilježi Kronika što su je vodile sestre, tijekom narednih godina zalaziti brojni siromasi po pomoć, kao i oni koji su bili u mogućnosti donositi potrepštine za siromahe ove župe.
Sam je doček sestara 15. prosinca 1972. bio svečano proslavljen zahvaljujući kvalitetnoj organizaciji koju je predvodio mnogostruko poduzetan župnik Marcel Krebel (1963. – 1978.). Sestre su od Žminjaca bile dobro prihvaćene te se njihov odnos kvalitetno razvijao tijekom svih pola stoljeća. Župljani su na “časne”, kako ih zovu generacije djece i odraslih ovoga kraja, gledali s posebnim poštovanjem i zahvalnošću. Osim ljudske obzirnosti, između njih je postojala puno jača sveza: zajedničko im je temeljno svjetonazorsko uvjerenje u djelatnu kršćansku ljubav i uskrsnuće mrtvih.
Žminj je u vrijeme dolaska sestara imao zamjetnu duhovnu i kulturnu težinu na karti ne samo Istre, nego i Hrvatske zahvaljujući brojnim redovnicama i svećenicima koji su iz ovoga mjesta potekli, kao i činjenici sjedišta kulturne udruge nacionalnog značaja – Čakavskoga sabora. O svemu je navedenom tadašnje vodstvo Provincije ove Družbe iz Rijeke vodilo računa prilikom donošenja konačne odluke o osnivanju ove filijale.
Bijeli veo poput uskličnika
Dolaskom milosrdnica, Žminj je dobio i zamjetnu karitativnu komponentu koja će se tijekom sljedećih desetljeća njegovati, naročito među djecom i mladima. Upravo je jedna od ključnih zadaća sestara bila sustavno odgajati pučkoškolce u svjetlu vinkovske karizme: djelatno iskazivati milosrđe prema slabijima i potrebitima u župi i izvan nje.
Sestre milosrdnice došle su u Žminj na ispomoć župniku u župnom pastoralu, no i Žminjština je dala brojna ženska duhovna zvanja. Tako je i osam ovdašnjih djevojaka u karizmi sv. Vinka i sv. Lujze pronašlo svoj duhovni pravac i životni odabir. Pet ih je preminulo, a od živućih jedna je u središnjem samostanu u Rijeci, dok su preostale dvije još aktivne u župama.
Od prosinca 1972. do danas, dakle već pola stoljeća, traje predan rad sestara milosrdnica u žminjskoj Župi sv. Mihovila Arkanđela. Sveukupno se izredalo 17 milosrdnica u apostolskom radu ove župe. Njihovu zauzetost oko katehizacije, uređenja crkve i župnoga stana, pomaganja župniku u podjeljivanju sakramenata i sakramentala, rada s djecom, posjećivanja bolesnika i siromaha, komunikacije sa župljanima i gostima župnoga stana, njihovu skromnost i nenametljivost pamte generacije Žminjaca sa živom zahvalnošću.
Sagledavanje novije društvene povijesti Žminjštine nemoguće je bez redovnica. Njihova nazočnost u ovome mjestu od neprijeporne je važnosti i danas. Svojim bijelim velom poput uskličnika podsjećaju na jednu od najvažnijih lekcija u životu svakoga čovjeka: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45)
Monografija
U nakladi Provincije sestara milosrdnica Majke Dobrog Savjeta iz Rijeke, Župe sv. Mihovila Arkanđela u Žminju i tvrtke “Josip Turčinović” iz Pazina, početkom ove godine objavljena je knjiga “Časne Va Žminje. Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Župi sv. Mihovila Arkanđela u Žminju od 1972. do 2022.”.
Autor dr.sc. Elvis Orbanić, znanstveni suradnik Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci, Područne jedinice u Puli, temi je pristupio historiografski, kroz pet cjelina: Povijest, Sestre, Kronika, Tablice, Sjećanja. Monografija predstavlja rezultate istraživanja arhivskog, novinskog, memoarskog gradiva, kazivanja suvremenika, historiografske literature, literature iz povijesti Crkve te duhovnosti redovništva. Urednica izdanja je dr.sc. s. Veronika Mila Popić.