Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Homiliju 20. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Dalibor Pilekić. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. (Iv 6, 51-58)

„ U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

 Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«“

Riječ Božja nam već nekoliko nedjelja govori o hrani neophodnoj za dobar ljudski život. Danas slušamo kulminaciju tog govora.

Knjiga Izreka u prvom čitanju šalje univerzalni poziv na puni pristup vječnoj Mudrosti – Mudrosti koja se uosobila u osobi Isusa iz Nazareta. Ta Mudrost blaguje se slušajući i živeći Riječ Božju i nagrađuje one koji je blaguju životom vječnim.

Ovu misao Starog Zavjeta Isus dovodi do savršene jasnoće. Malo gdje je Isus toliko precizno jasan kao u današnjem svjedočanstvu o sebi samome. Upravo je zbog toga važno poslušati što nam to svjedočanstvo govori. Isus predstavlja sebe kao ultimativnu hranu – hranu koja sve određuje – hranu koja čini razliku između vječnog života i vječne smrti.

Isus kao hrana nudi se svima. Uvjet je samo jedan: spremno čisto srce koje vjeruje u Isusa. Sve ostale stvarnosti postaju nevažne: je li netko bogat ili siromašan, Židov ili pogan, rob ili slobodnjak, ove ili one boje kože,… Isus svoj poziv upućuje svima i objašnjava strahovitu važnost tog poziva.

Onaj tko blaguje Isusa ima u sebi život vječni! Onaj tko ga odbija blagovati nema života u sebi! Prianjanje uz Isusa ili odbacivanje Isusa predstavlja našu konačnu odluku koja se onda potvrđuje u trenutku naše smrti.

Ovih dana slavimo mnoge velike svece. Danas slavimo svetog Roka – zaštitnika od bolesti kuge. Svi sveci su snagu crpili iz samog Isusa: hranili su se njime u svetoj Pričesti, te u poslušnosti Njegovoj riječi. Time nam jasno svjedoče o jedinom putu što vodi u nebo – a taj je sam Isus.

Zanimljivo je u tom svjetlu gledati naše suvremenike. Kad im doktori propišu lijekove kako bi ponovo došli do zdravlja ljudi su vrlo poslušni. Premda ti lijekovi nisu ugodni, a ponekad su terapije kroz koje moraju proći i vrlo bolne i neugodne – ljudi ipak pristaju na sve ne bi li kako došli do zdravlja. S druge strane Isus nam nudi daleko veću vrijednost – i to potpuno besplatno. Hranjenje Isusom ne izaziva nikakve bolne posljedice, ali kad treba uzeti hranu života vječnoga – onda se mnogi nećkaju.

Čovjek danas mašta o fontani života – kako bi mogao živjeti vječno mlad. No, kad nam Isus ponudi istinsku fontanu života: svoje Tijelo i Krv – onda se radije okrećemo nedohvatljivom maštanju nego da prihvatimo stvarnu ponudu.

Zahvalni Bogu što nam daje sebe kao hranu nastojmo ga istinski nasljedovati i donositi plodove života vječnoga kako bi i drugi to isto poželjeli i pridružili se Životu.

„Sveti Rok – moli za nas!“