Drugi susret tečaja za župne animatore

U subotu, 20. veljače 2016. održano je drugo predavanje u sklopu korizmenog tečaja za župne animatore koji se tijekom korizmenih subota održava u Pazinskom kolegiju. Nakon uvodnog pozdrava predstojnika Katehetskog ureda Porečke i Pulske biskupije vlč. Luke Pranjića, predavanje na temu „Priprava za ispovijed djece“ održao je prof. dr. sc. Josip Grbac.

Predavač je stavio naglasak na krizu ispovijedi koja nalazi korijen u krizi društvenog morala. Posljedica moralne labilnosti je poteškoća suočavanja s iskustvom grijeha. Sveopća tolerancija u društvu pretače se i u Crkvu, a to ima direktnu posljedicu na sakramentalnu ulogu Crkve. Danas je posebno važno staviti naglasak na predsakramentalnu sferu kada je posrijedi sakrament pomirenja. No, istovremeno kriza ispovijedi nalazi korelaciju i u krizi svećenstva koje ne posjeduje u potrebnoj mjeri vještine pedagogije i komunikologije.

Predavanje možete poslušati ovdje:

prvi dio: https://youtu.be/tgJgtg3KHCE

drugi dio: https://youtu.be/sLHVkYMx4eY

Predavač se osvrnuo i na osjećaj krivnje kao na još jedan temeljni aspekt ispovijedi, naglasivši kako je kod ljudi prisutan osjet krivnje na jednoj horizontalnoj razini, ljudi su svjesni zla počinjenog prema bližnjemu, no u mnogo manjoj mjeri posjeduju vertikalni osjet krivnje, svijest krivnje prema Bogu.

Najoriginalniji oblik grijeha je propust, a ne čin, veliki broj otpada od svećeništva, ali i uništenih brakova dolazi upravo zbog propusta. Nadalje, u odnosu na prošla vremena, danas je materija tek jedan od aspekata procjene grijeha, u širem kontekstu. Predavač je naglasio i izrazitu fluidnost granice između lakog i teškog grijeha, upravo u perspektivi okolnosti.

Govoreći o ispovijedi djece predavač je istaknuo važnost nastojanja da se djetetu do desete godine života pomogne da formira autonomni osjet savjesti koja će s emotivnim i intelektualnim razvojem biti u stanju evolvirati u izgradnji duševnog aspekta. Kod djece se prvo formira nešto što se zove infantilna svijest, no ponekad ispovjednici nalaze i kod odraslih, što izgleda poprilično tragikomično.

Uloga vjeroučitelja, ali i roditelja u pripremi djece za prvu ispovijed mora biti isključivo supsidijarna. U akutnoj fazi ispita savjesti potrebno je sagledati ne pojedini čin već cjelokupnost konteksta u korelaciji sa činom. Potrebno je obratiti pozornost na najučestalije oblike ponašanja, najučestalija nagnuća. Granica između zloće i nezrelosti je često vrlo tanka, a nepoželjna ponašanja nalaze korijene u neadekvatnom moralnom odgoju. I dok je kod odraslih grijeh pokazatelj krize temeljnog poziva kod djece se uzroke eventualnog grijeha najčešće pronalazi u roditeljima i učiteljima. 

Tekstovi za ispit savjesti trebali bi strogo biti prilagođeni uzrastu penitenta. Treba paziti da djeca ne shvate kako je savjest apsolutni i jedini kriterij moralnosti. Vrhunski kriterij moralnost je jedan objektivni  okvir načela kojega zovemo dekalog, ili Božanski zakon, i sukladno tome okviru odgajamo savjest. Primjenjivanjem propisanih obrazaca za ispit savjesti kao univerzalnog modela, bez obzira na uzrast, ne vodeći računa o psihološkim specifičnostima dječje dobi postoji opasnost  da se dobije  buduće relativiste, naglasio je predavač.

Ispovijed je zadnji čin jednog procesa, no upravo je u pripravi trenutak kada se razlučuje dolazi li neki čin li iz zloće ili slabosti, neodgovornosti ili nezrelosti, mržnje ili antipatije, da li je posrijedi grijeh il psihička bolest.

Vrhunsko pravilo u ispovijedi je diskrecija, intimna sfera pojedinca je nedodirljiva. Crkvena disciplina propisuje takozvanu aurikolarnu ispovijed, ‘oči u oči’, što znači da to nije samo pripovijedanje o proteklim događajima nego ima i retrospektivni i prospektivni element. Ispovijed mora poslati čin oslobađanja, mora donijeti olakšanje.

Prema crkvenim dokumentima prva ispovijed održava se kada djeca dostignu primjerenu razinu uporabe razuma. Preporuka je da se taj sakrament i  priprava održi u suglasju s euharistijom. Preporučuje se suradnja animatora, vjeroučitelja i roditelja, u praksi to često nije tako, no ja preferiram da se u tom kontekstu taj roditeljski autoritet ostavi po strani, naglasio je predavač. Odgoj za sakrament ispovjedi zahtjeva progresivno uvođenje u misterij grešnosti i osjećaja krivnje. Treba izbjeći, posebno kod djece, jednu neutemeljenu fobiju od smrtnog grijeha, jer proglašavanje sitnih propusta smrtnim grijehom, kontraproduktivno relativiziramo smrtni grijeh. U dječjoj i adolescentskoj dobi moralni rigorizam nije dobrodošao, autoritativni moral uvijek postiže suprotni efekt.

Kod prve ispovjedi dijete je prisiljeno po prvi put u životu stvoriti odmak od roditeljskog autoriteta, zato je potrebno da se djetetu objasni zašto se traži samostalno razmišljanje o grijehu. Osobna ispovijed prisiljava penitenta, dijete, da se po prvi puta osobno identificira s onim što je učinio. Tu nema skrivanja iza mase. Priznanje grijeha djeluje oslobađajuće. Ispovijed je sakrament konkretnosti.  Uvijek mora postojati mogućnost, napose kod djece, da se osoba ispovijedi anonimno, kako bi se naučila na anonimnost i sakralnost ispovijedi. Važna stavka kod ispovijedi je pravo na tajnovitost, penitent, dijete je vlasnik svoje ispovjedne tajne, a ne ispovjednik. Dijete sa svojom ispovjednom tajnom može raspolagati slobodno, razumno i odgovorno, i tome ga treba naučiti. Penitent se može odreći svoga prava, svećenik nikad. No, važno je dijete naučiti važnosti čuvanja ispovjedne tajne, jer neodgovornim postupanjem ugrožava i svećenika koji ju je dužan čuvati po cijenu života. Svaka ispovijed mora biti izrečena viva voce, osobno, ne priznaju se nikakve ispovjedi telefonom, Internetom, i slično.

U godini smo milosrđa. Potrebno je pokazati milosrdno lice Božje. Pastoral koji se je temeljio na ulijevanje straha polučio je katastrofalne rezultate. Djeca moraju kod ispovjedi osjetiti da im je Bog drugi otac. Sve drugo je u drugom planu, sve ostalo je crkvena disciplina koja ne mora važiti zauvijek. Bog je milosrdni otac, jedino to penitent mora osjetiti u ispovijedi. Sva umjetnost je u tome da im se razložno i primjereno uzrastu razjasni povezanost između želim i moram. Želim je pitanje savjesti, moram je pitanje što Bog hoće, jedno bez drugoga ne ide, zaključio je dr. Grbac.  

Nakon pauze susret je nastavljen raspravom o temi predavanja.