Druga nedjelja došašća
Komentar evanđelja 2. nedjelje došašća napisao je vlč. Bernard Jurjević.
Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje. Lk 3, 1-6
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:
»Glas viče u pustinji:
’Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze!
Svaka dolina neka se ispuni,
svaka gora i brežuljak neka se slegne!
Što je krivudavo, neka se izravna,
a hrapavi putovi neka se izglade!
I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’«
Riječ Gospodnja.
U današnjem Lukinom evanđelju, koje se snažno oslanja na proroka Baruha, u prvi plan izbija proročki lik Ivana Krstitelja. Ivan Krstitelj je ”duša” adventa. On je taj koji poziva jezikom proroka na obraćenje: ”Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak nek se slegne! Što je krivudavo neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje. (Lk 3 4-6). Ivan priprema Isusov dolazak. Možemo se pitati; jeli to bio sam onaj povijesni Kristov dolazak ili je tu uključen i dan ”D”? Dan konačnog Kristovog dolaska? Povijesni Kristov dolazak sigurno. Jer Luka nabraja imena vladara i silnika onog vremena. Velika imena malih ljudi kako netko reče. Danas je to čitanje upućeno nama kao priprava kako za konačnicu, tako i za Kristov dolazak koji se permanentno događa. Jer Krist stalno dolazi. On dolazi nevezano za blagdane, koji doduše mogu biti prigoda da se taj dolazak ostvari. Iskrena vjernička duša čezne za Kristovim dolascima. Još više, zaljubljenici u Kristovo nebesko svjetlo žele biti trajno s njime povezani. ”Kupati se u tom svjetlu”. Stoga je simbolika Ivana Krstitelja kad govori da se svaka dolina ispuni i svaka uzvisina ili gora slegne, primjenjiva na naše obraćenje. Obraćenje je povezano sa sakramnetom pomirenja kojemu u adventu pristupamo. Da ispunimo svoju duhovnu prazninu, ne mi nego Gospodin po svojoj milosti. Jednako tako da se uzvisina ili brdo naše oholosti slegne. Ne našom vlastitom snagom, nego opet milošću i pomoću Kristovom. Tada dan ”D” ne samo da neće biti nešto čega se treba bojati, nego nešto što ne će biti presudno u životu vjernika koji s Kristom želi putovati i dovršiti svoj životni put. Ivan Krstitelj veliki je uzor dozivača u pustinji. Kako je on to postao? Kako je do toga došlo? Što on kaže našem vremenu? Da bi netko postao proročki opominjalac, dozivač u pustinji, najprije je potrebna unutarnja sloboda i snažna mjera hrabrosti. Danas je u evanđelju govor o trenutku u kojem Bog poziva Ivana, da podigne svoj glas. To je bio pravi čas. Evanđelist Luka spominje svjetsko-povijesne okvire: Tiberije već petnaest godina vlada velikim rimskim carstvom. U židovskoj zemlji vlada okrutno njegov upravitelj Poncije Pilat, dok su Herod i brat mu Filip mjesni knezovi po milosti cara. Herod će uskoro biti onaj koji će doprinijeti da zašuti glas dozivača u pustinji, dopustit će da se Ivanu odrubi glava. Čovjek sebi ne pribavlja prijatelje ako glasno i jasno govori istinu. Potrebna je hrabrost u svemu tome. Ivan je imao hrabrost jer je bio slobodan i nije mu stalo da se svidi ljudima. Bog ga je zato učinio prorokom, glasom koji opominje i poziva na obraćenje. “Pripravite put Gospodinu!” Pustite da Bog dođe u vaš život! To je preduvjet za sve drugo. Bog ponovno treba doći (to znači riječ advent: došašće). Treba očistiti ostatke, ruševine koje blokiraju cestu. Treba odnijeti brda umišljenosti i oholosti, a klance bojažljivosti i ponore zloće zatrpati. Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! Sve je to težak posao, težak rad na vlastitom životu. Možda nam i danas nedostaje glasova poput Ivana Krstitelja, hrabrih dozivača u pustinji. U ovoj euharistiji primamo ga, da bi nam bio snaga kojom idemo njemu ususret. Molimo ga da on sam djeluje u nama, da mu pripremimo put i po njemu živimo smisleno.