Druga korizmena nedjelja

Razmišljanje o drugoj korizmenoj nedjelji napisao je vlč. Darko Zgrablić.

Mk 9, 2-10:

“U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.

A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.

Druga korizmena nedjelja redovito je obilježena Isusovim preobraženje, ali u sebi i kroz to preobraženje i kroz ostala čitanja u sebi nosi duboki poziv na vjeru.

Prvo čitanje podcrtava i naglašava Abrahamovu potpunu poslušnost, povjerenje i vjeru u Boga. Božja zapovijed je za Abrahama neshvatljiva: sina darovanog od samoga Boga, koji bi trebao nastaviti lozu  i biti ostvarenje Božjeg obećanja, treba biti darovan Bogu kroz žrtvu. Ako je Abraham slika svakog od nas i puta naše vjere, onda je poruka više nego jasna i važna. Tražeći od Abrahama da napusti svoj rodni kraj, Bog od njega traži da se odrekne prošlosti. Tražeći da žrtvuje svoga sina, Bog od njega traži da se odrekne budućnosti. Kušnja je to koja želi iznjedriti povjerenje i vjernost. Potpuno se staviti u Božje ruke i njemu sve prepustiti je čin apsolutnog povjerenja i potpune vjere. Zato je Abraham slika vjernika koji raste na tom putu.

Sv. Pavao poziva kršćana Rima i do nas danas, na istu vjeru, na isto povjerenje prema bogu koji sam daruje i žrtvuje svoga sina, dokraja i potpuno. Ne daje si nikakva zamjenska žrtva kao kod Abrahama. Bog svoga Sina predaje za nas potpuno, da bismo mi imali život. Zato s pravom pita, znajući unaprijed odgovor: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“. Čega bismo se trebali bojati ili što to može unijeti nemir u naš život ukoliko smo potpuno uronjeni u Božje ruke, kao što je to učinio Abraham, kao što je to učinila Marija.

Evanđelje preobraženja je vrhunac Isusove objave. Otkriva svoje dostojanstvo i stvarnost Sina Božjega. Isus – skriveni Mesija, otkriva se potpuno svojim učenicima. Bira i vodi sa sobom trojicu od dvanaestorice, trojicu koje će voditi sa sobom u još nekim trenucima, molitva i Getsemaniju i vraćanje u život Jairove kćerke. Uzima sa sobom Petra koji će biti poglavar apostola, Jakova koji će prvi od apostola dati svjedočanstvo krvi i Ivana koji će ostati posljednji živ od apostola. Vodi ih na visoku goru, tradicija nam govori da je to brdo Tabor, i preobražava se pred njima, bez najave i bez priprave. Preobraženje je stvarnost koja ne zahvaća samo vanjštinu i ono što je dohvatljivo našim tjelesnim osjetilima, nego čitavo Isusovo biće. Pokazuje se u nebeskom sjaju, onom istom u koji će ući uskrsnućem i proslavljenim tijelom. Ukazuju se i razgovaraju s njim Mojsije i Ilija, dva stupa Starog zavjeta, predstavnici zakona i proroka, a Isus je došao usavršiti zakon i ispuniti proročanstva.

Petar je pod dojmom svega što se događa i progovara ne znajući što govori i što da kaže. Želi zadržati Isusa na tom brdu, želi ostati tako trajno s njim bez silaska s te gore i penjanja na drugu goru, goru Kalvariju. Gotovo da kroz njega progovara napast koja želi spriječiti Isusa da dovrši svoj put spasenja na križu. Puno jasnije i izrijekom Petar će to od Isusa tražiti u Cezareji Filipovoj kada jasno odvraća Isusa od križa i smrti.

I Očev glas otkriva i potvrđuje Isusov identitet Sina Božjega. Događaj na kraju završava jednostavno kao što je i započeo. Tri svjedoka čuvaju u svome srcu neponovljivo iskustvo blizine neba koje im se otkrilo u Isusu.

Druga korizmena nedjelja želi naš korizmeni hod još snažnije usmjeriti prema preobraženju našeg života, ne samo u vanjštini, nego želi preobraženjem zahvatiti dubine i srž našega života. Korizma je životni uspon prema preobraženju. Poput Kalvarije, to preobraženje traži umiranje, potpuno predanje, ali nas i poput Tabora hrabri, daje nam vidjeti ono što je iza Kalvarije i iznad groba.

Korizma nas vodi kroz duhovni zemljopis, uključuje neka mjesta koja su ključna i za naš život. Započeli smo s pustinjom, mjestom samoće i istine, gdje su stavljene na kušnju naše najdublje želje, gdje bivaju očišćene i postaju želje Duha Svetoga i želje Isusove. Taj  nam je korak neizostavno potreban za etapu Jeruzalema i Golgote, gdje smo pred križem i grobom suočeni s krhkošću našega ljudskog postojanja. Pred grobom ćemo moći meditirati lice Boga koji ni svoga Sina ne poštedje nego ga za nas preda. Između ta dva koraka uzdiže se brdo preobraženja. To je u isto vrijeme i mjesto odmora i mjesto prikupljanja snage za nastavak puta. To je uzvišena gora s koje se u daljini naslućuje cilj putovanja. Preobraženje je dar, pogled nade na putu koji je obilježen trpljenjem i križem. Isus će pitati svoje učenike: „Što vi kažete, tko sam ja?“. Brdo preobraženja je Isusovo potpuno otkrivanje odgovora na to pitanje. Ljudska riječ ne uspijeva prenijeti slavu Božju, zato je i evanđelist u muci kako to opisati. Više nego na slušanje, poziva nas na meditiranje tog događaja i te stvarnosti.

Korizma nas poziva na trajno iskustvo preobraženje, jer to iskustvo u sebi nosi iskustvo otkrivanja Isusovog lica. Očev glas s neba poziva nas da slušamo njegovog Sina, da krenemo s njima naprijed, onamo i onuda kuda nas vodi. On nas vodi na brdo preobraženja i on s nama nastavlja dalje na putu prema Jeruzalemu. U njemu sve u našem životu i čitav naš život može postati i biti preobraženo. Sjene križa ne nestaju, i dalje su tu, ali više nas ne plaše jer naš pogled doseže cilj. To Isusovo lice stvarno uspijeva obasjati svaku stvarnosti.

vlč. Darko Zgrablić