Dr. sc. Josip Grbac – na tragu velikana Crkve u Istri

Dr. sc. Josip Grbac: „Na putu vođenja ljudi prema Bogu mi više ne smijemo samo izlagati istine vjere, trebamo upućivati na vrijednosti koje stoje u povezanosti s vjerom.“

Preč. dr. sc. Josip Grbac, red. prof., svećenik Porečke i Pulske biskupije, dekan Umaško-oprtaljskog dekanata i župnik u Umagu, redoviti profesor i dugogodišnji predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i na Teologiji u Rijeci  jedan je od najistaknutijih intelektualnih veličina Crkve u Hrvatskoj danas. Nedavno je na predstavljanju njegovih knjiga u Umagu naglašena njegova pripadnost nizu istaknutih istarskih ličnosti koji započinje biskupom Jurjom Dobrilom, preko bl. Bulešića, mons. Bože Milanovića i njihovih suvremenika, pa sve do mons. Antuna Heka s kojim je usko surađivao.

Ove mu je godine Hrvatsko društvo katoličkih novinara, povodom obilježavanja 55. svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija, dodijelilo Posebno priznanje za izuzetan doprinos hrvatskom medijskom prostoru svjedočenjem kršćanskih moralnih vrednota. Ove je godine, u prigodi 65. obljetnice života dr. Grbca, Izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost izdala njemu u čast izdala dva vrijedna izdanja: Zbornik „Sve provjeravajte: dobro zadržite!“(1 Sol 5,12): Kršćanska etika u dijalogu sa suvremenim svijetom“, koji je uredio prof. dr. sc. Jerko Valković i Zbirka kolumni „Hrvatski vremeplov: teološko-etička promišljanja o hrvatskoj zbilji“ autora prof. dr. sc. Josipa Grbca, koja donosi izbor iz njegovih kolumni u reviji Kana i listu Ladonja.

Dr. Grbac je autor brojnih knjiga te impresivnog niza teoloških članaka. O aktualnostima i svakodnevnim temama u Crkvi i društvu progovara pisanom riječju u katoličkim tiskovinama, ali se spremno odaziva i na intervjue i gostovanja u radijskim i televizijskim emisijama. Redovito sudjeluje, kao organizator ili predavač, u raznim skupovima koji su posvećeni istaknutim događajima ili osobama vezanim uz život Istre. Dao je svoj doprinos izlaganjima na simpozijima o mons. Boži Milanoviću, biskupu Dragutinu Nežiću te sudjelovao aktivno u filmskim zapisima o biskupu Jurju Dobrili, Josipu Turčinoviću i drugim hrvatskim crkvenim velikanima. Svojim aktivnim zalaganjem djeluje u radu više tijela Hrvatske biskupske konferencije, a uvelike se istaknuo i u znanstveno-nastavnom djelovanju.

Veliki interes javnosti i izuzetna brojnost publike na predstavljanju njegovih najrecentnijih izdanja u Umagu i Labinu zorno ukazuju da kada posjeduješ određene talente i marljivo ih oplemenjuješ na dobrobit društva i Crkve ljudi to prepoznaju i cijene.

U jeku simbolike okrugle obljetnice, te svega navedenog, zamolili smo ga za intervju, na što je on ljubazno pristao.

 

„Slučaj Bulešić“ kao podsvjesni  „okidač“ za odabir zvanja

Sedamdesete godine prošloga stoljeća, obzirom na političke prilike u društvu, nisu odisale poticajnim ozračjem za promišljanje o svećeničkom zvanju. Što je, osim, naravno, Poziva, bilo presudno za Vaš odabir svećeništva kao životnog zvanja?

Poziv u svećeništvo ne pada samo s Neba. On se „kuje“ na zemlji. Bitno je okruženje, ljudi s kojima živimo, ozračje kojim živi određena sredina. Katkada je dovoljno samo da netko pristupi i kaže: „Dečko, možda bi ti mogao u svećenike“. Osim toga, upravo zbog gotovo neprijateljskog ozračja koje postoji u društvu prema svećeništvu, često se kod mladih ljudi rodi neki „inat“, uz želju da se pokuša nešto što je totalno drugačije nego ono za što se odlučuje većina. Sve se to nekako poklopilo i kod mene za odluku za svećeništvo, ali me je i pratilo tijekom vremena  da ostanem uporan u onome što sam započeo. Lanišće je selo koje je oduvijek odisalo vjerom i Crkvom, pa je i to imalo znatan utjecaj na odabir svećeništva.

Dio je Vaših najranijih sjećanja iz djetinjstva obilježeno saznanjem o mučeništvu bl. Bulešića u Lanišću. Poznato je da je Lanišće nakon toga doživjelo veliki period raseljavanja. Kako je bilo odrastati u tome ozračju? Kako je lik našega bl. Bulešića djelovao na Vas osobno?

Obzirom da se o „slučaju Bulešić“ nije smjelo javno govoriti, mi nismo bili detaljno upoznati sa svime što se događalo tada. Tako da ovi tragični događaji nisu direktno utjecali na moj odabir, ali su, možda podsvjesno, bili „okidač“ koji su me potaknuli da se odlučim za nešto zbog čega su nekada mladi ljudi, poput Bulešića, morali umrijeti.

 

Odabir moralne teologije uz podršku biskupa Nežića

Kako je došlo do toga da se nakon filozofsko-teološkog studija orijentirate upravo prema moralnoj teologiji?

Ja po prirodi nisam samo teoretičar, koji uglavnom razmišlja i piše o temama koje su itekako vrijedne i potrebne, ali se ne dotiču direktno konkretnog života ljudi. Tako da mi ne „leže“  filozofske ili metafizičke materije, crkveno pravo ili mariologija. Te materije tvore podlogu ili osnovicu razmišljanja o čovjeku i životu, ali ne ulaze u pitanje kako je moguće te spoznaje živjeti u praksi. Mene je oduvijek zanimao odnos između vjere i morala, pitanje kako jedan kršćanin mora živjeti sukladno načelima vjere i kršćanske etike. Kršćanska i filozofska etika daju načela ispravnog života, a moral razmatra kako i u kojoj mjeri pojedinac ta načela može živjeti u svom konkretnom životu. O tome raspravlja moralna teologija. Tako sam moj odabir objasnio tadašnjem biskupu mons. Dragutinu Nežiću i on se s time složio. Inače, iako je bio prilično strog, mons. Nežić bio je, po mojem osobnom mišljenju, jedan od najvećih biskupa u povijesti istarske Crkve. 

Što je ono najvrjednije što Vam je dao period studiranja u Rimu?

Ja sam u Rimu živio u Zavodu Germanicum et Hungaricum kojega  vode Isusovci. Studirao sam na Papinskom sveučilištu Gregoriana kojega također vode Isusovci. Taj „duh“ isusovački jako mi se svidio, jer mladog čovjeka potiče u odgojnom i znanstvenom smislu, daje pojedincu slobodu, ali zahtijeva rezultat rada. Osim toga, omogućio mi je da se nekako „stopim“ s tim velebnim gradom , s njegovim načinom življenja. Boraveći u Rimu čovjek se obogati, znanjem, kulturom, poznavanjem stranih jezika i znamenitostima Vječnog grada, otvorenošću za izazove, proširi svoje vidike, postaje svjestan vlastitih mogućnosti. To je bio jedan od najbogatijih perioda u mom životu. Kada god biskup nekoga pošalje u Rim studirati, daje mu priliku samoga sebe znatno obogatiti. Bitno je samo ne izgubiti iz vida cilj zbog kojega je netko u Rimu. Jer takva metropola nudi štošta u čemu se netko može lako „izgubiti“. U svakom slučaju, boravak u Rimu oplemeni mladog čovjeka.

 

Teška vremena stvaraju velike ljude

U akademskom i pastoralnom smislu stasali ste uz mnoge suvremene velikane Crkve. Nedavno je na predstavljanju vaših knjiga u Umagu istaknuta Vaša pripadnost nizu istaknutih istarskih ličnosti koji započinje biskupom Jurjom Dobrilom, preko bl. Bulešića, mons. Bože Milanovića i njihovih suvremenika, pa sve do mons. Antuna Heka s kojim ste usko surađivali. Krajem kolovoza ste u Lanišću, na predstavljanju knjige dr. Trogrlića rekli da, citiram, „današnji istarski kler nema tu snagu, možda ni volju, tako jedinstveno istupiti u obrani vjere i domoljublja“, kao što su to učinili bl. Bulešić i svećenici tih generacija. „Stvaraju li teška vremena jake ljude,“ ili je nešto drugo posrijedi?

Sigurno je točno da teška vremena stvaraju velike ljude. Ja se divim tim ljudima u povijesti Istarske Crkve koje ste naveli, ali ih ima još puno. Ja se živo sjećam mons. Nežića, koji nije bio Istranin, ali je postao, uz mons. Božu Milanovića,  jedan od najboljih poznavatelja istarske crkvene povijesti. Biskup Nežić poznavao je „u dušu“ svakog svećenika i svaku crkvu i kapelu u Istri. A s Antunom Hekom smo usko surađivali, kod osnivanja Pazinskog kolegija, Radio Istre, pokretanje izdavanja Istarske Danice i Ladonje, a imali smo i drugih planova koji su propali zbog njegove tragične smrti. Nemam dojam da smo mi, današnji kler, dosegli  tu razinu djelovanja.  Nekako smo usredotočeni gotovo isključivo na lokalno, na vlastitu župu, na svakodnevicu, ali nedostaje nam vizije, pogleda u budućnost, angažiranja na nečemu što možda nama danas nije važno, ali će u budućnosti  imati pozitivne učinke. Istarska Crkva uvijek je u svojim redovima znala iznjedriti vizionare koji su bili cijenjeni u Crkvi i društvu. Taj segment Crkve u Istri se nekamo zagubio.

U godinama tranzicije, stvaranja samostalne Hrvatske, u godinama Domovinskog rata, bili ste angažirani na premnogo područja i u brojnim djelatnostima. Gibanja tih godina donijela su Crkvi i društvu u Istri, u Hrvatskoj, ali i cijeloj istočnoj Europi velike promjene. Da li je Crkva u Hrvatskoj te okolnosti upotrijebila na najbolji mogući način? Kako ocjenjujete smjer razvoja Crkve u Hrvatskoj od Devedesetih godina do danas? 

U godinama tranzicije glavni zadatak nam je bio briga i zbrinjavanje prognanika i izbjeglica. I vjerujem da smo taj zadatak uspješno obavljali. Nakon Domovinskog rata osjetili smo slobodu djelovanja, kako u Crkvi tako i u društvu. Tu slobodu, međutim, nije bilo lako oživotvoriti i ravnati se u granicama djelovanja Crkve. Bilo je tu pretjeranog  „zalijetanja“ u političke vode, nesnalaženja u komunikaciji s civilnim obnašateljima vlasti. Općenito je Crkva s oduševljenjem prihvatila i podržala demokratske promjene. Crkveni ljudi, pogotovo svećenici, koji su desetljećima slovili kao „građani drugog reda“, odjednom su dobili pravo javnosti. Srećom da je tada poglavar Crkve u Hrvatskoj bio kardinal Kuharić, koji je znao upozoravati na pomirbu, praštanje, toleranciju. Naravno da je početno oduševljenje s vremenom splasnulo, pa je s vremenom postalo očito da oni koji su svoju vjeru prakticirali i za vrijeme komunizma i danas žive svoju vjeru i pripadnost Crkvi. Mnogih, međutim, koji su u zanosu slobode pohrlili u crkve, danas više u crkvama nema.  Povezanost nacionalnog zanosa i istinskog života vjere i danas živi u Crkvi, ali uglavnom kod ljudi koji su tu poveznicu živjeli i prije. To samo ukazuje na potrebu da se djelovanje Crkve mora ostati uvijek usmjereno na ono što je bitno, a to je navještaj vjere, bez obzira na sve ostale promjene u društvu.

 

Ne samo izlagati istine vjere, trebamo upućivati na vrijednosti povezane s vjerom

Kakvo je stanje u Crkvi u Hrvatskoj u sadašnjem trenutku? Ispunjava li, po Vašem mišljenju, na pravilan način svoju misiju vođenja ljudi prema Bogu?

Činimo ono što nam je moguće i na što smo prisiljeni. Na tom putu vođenja ljudi prema Bogu mi više ne smijemo samo izlagati istine vjere, nego smo prisiljeni upućivati na vrijednosti koje stoje u povezanosti s vjerom. Moramo se boriti za slobodnu nedjelju, za dostojanstvo života u svim njegovim oblicima, za crkvenu i društvenu solidarnost sa siromašnima, za dostojanstvo braka i obitelji, moramo se izjašnjavati protiv korupcije i nelegalnog bogaćenja svakojakih elita i lobija. Sve su to zadaci na koje nismo bili toliko naviknuti u prošlosti. I naravno da se u svemu tome teško snaći. Jer, kako bi mogli kao Crkva ravnopravno sudjelovati u raspravama o svemu tome, potrebno nam je znanje. Od svećenika se danas traži puno veća količina znanja nego u prošlosti. Mislim da smo u tom smislu donekle zakinuti.

‘Pomoći potrebitima’ nisu samo akcije Caritasa, iako je to uvelike hvalevrijedno; utjecaj na legislativne procese u smjeru stvaranja normi i zakona koji će biti u skladu s kršćanskim načelima i naravnim zakonom također je poslanje Crkve. Da li je Crkva u Hrvatskoj u tome aktivna na pravi način?

Samo karitativna pomoć potrebitima ne može zamijeniti  zadatak društva da se sustavno brine o najpotrebnijima. U Hrvatskoj postoje ogromne razlike u plaćama i mirovinama, kao da se radi o građanima prvog i drugog reda. Mnogo toga prepušteno je samovolji poslodavaca. Kao da radnika nitko ne štiti. Postoje velike nelogičnosti u dodjeli poticaja, društvenog zemljišta poljoprivrednicima. U tom smislu mnogo toga nedostaje u hrvatskom zakonodavstvu. Nedostaju npr. sankcije za olako otpuštanje radnika s posla, za neplaćanje prekovremenog rada…Bolje rečeno, i ako te sankcije postoje nitko ih ne provodi. O tome, međutim, odlučuju Vlada i Sabor. Crkva se pomalo boji zadirati u te odluke. Ali je papa Bendikt XV. rekao da, ako je za problem gladi u svijetu odgovorna politika, onda je zadatak Crkve djelovati na politiku, bez straha da će zato biti prozvana.

O ulozi kršćanske duhovnosti u ekonomiji koja će služiti zajedničkom dobru i zajedničkom domu posljednjih nam godina jasno govori papa Franjo. Koliko i na koji način Crkva u Hrvatskoj može u tom smislu utjecati na ekonomska kretanja?

Razmišljanja pape Franje katkada djeluju utopistički, ali on samo želi postaviti ciljeve kojima moramo težiti. Crkva ne može definirati gospodarska kretanja, ali može npr. postaviti u pitanje dogmu o slobodnom tržištu, jer ta dogma ne vodi računa o potrebitima i onima koji nisu sposobni stvarati veliki profit. Slobodno tržište mora iza sebe imati veoma kvalitetno zakonodavstvo, inače se olako pretvara u anarhiju u kojoj stradaju oni najpotrebniji. Ali takva i slična upozorenja Crkva govori već od pape Lava XIII koji je, s ciljem zaštite prava radnika, napisao svoju encikliku „Rerum Novarum“. Sve pape do danas ostale su na tom tragu. Pitanje je koliko svi mi skupa ove važne dokumente Crkve čitamo.

 

Formirati mlade naraštaje koji će zagovarati veću pravednost u društvu

Da bismo dobili snažne ljude koji će moći i htjeti raditi za dobrobit društva treba adekvatno odgajati mlade naraštaje. Vi ste aktivno sudjelovali u pokretanju Pazinskog kolegija – klasične gimnazije. Ispunjava li ta škola danas svojim djelovanjem ono što je bila prvotna vizija mons. Antuna Heka?

Bio je pametan pokojni krčki biskup Zazinović koji je nekolicini mladih laika novčano pomogao da dospiju u Hrvatski Sabor kako bi se ondje zalagali za veću pravednost u društvu. Danas bi to smatrali neovlaštenim zadiranjem Crkve u politiku. Mi smo nekada u Pazinu imali malo sjemenište. Mnogi polaznici nosu dospjeli do svećeništva, ali su mnogi kasnije djelovali kao vrhunski intelektualci i kršćanski laici, zauzeti u politici, gospodarstvu, sveučilištima. Stvoriti tako nešto bila je naša namjera. Stvoriti kršćanski osviještene laike koji će u budućnosti biti društveno angažirani. Jer je bilo jasno da se neke stare nomenklature u Hrvatskoj ne može „preodgojiti“. Još je rano govoriti je li Pazinski kolegij ispunio taj zadatak. Ali sam potpuno siguran da je na ispravnom putu da se to ostvari. Pod uvjetom da mladim ljudima bude u Hrvatskoj omogućeno ravnopravno se natjecati za neke važne uloge u društvu, gdje danas uglavnom vladaju uhodane garniture koje teško mladima prepuštaju odgovorne uloge.

Vjeronauk u školama. Stvaraju li naši teološki fakulteti vjeroučitelje koji će djeci osim faktografije prenijeti i kršćanske vrijednosti, ali i koji znaju odlučno i argumentirano zauzeti stav u kolektivu, koji često zna biti veoma kompleksan i ne uvijek prijateljski nastrojen prema Crkvi?

Ja vjerujem da je vjeronauk u školi itekako koristan ne samo Crkvi nego u društvu. Doduše, cilj vjeronauka u školi je prenijeti djeci znanje o istinama vjere. No, te istine uvijek za sobom povlače i pitanje života koji će biti sukladan s tim istinama. I smatram da naši vjeroučitelji na taj način odgajaju ne samo dobre kršćane nego i odgovorne građane društva. Oni ne odgajaju fanatike, nego ljude koji će na razne objede i neistine znati odgovoriti kršćanskim argumentima. Vjeroučenici će uvijek nailaziti na zastupnike sveopćeg relativizma. Ali, ako borbu za očuvanje nekih temeljnih vrijednosti kod mladih generacija ne provede vjeronauk u školi, tko će taj prevažan posao odraditi?

 

Pokreti povezani sa župom, a ne „paralelna“ Crkva

Sve je veća prisutnost raznih pokreta i udruga u Crkvi. Ima li Crkva općenito, ali i Crkva u Hrvatskoj dovoljan uvid, i bar donekle nadzor nad tim novim gibanjima, kako ne bi došlo do svojevrsnih zastranjenja?

Veliki broj pokreta i udruga u Crkvi je sadašnji trend u Crkvi. To je i razumljivo, obzirom da su župe uglavnom veće, svećenik se ne može svakom pojedincu posvetiti osobno. U tim manjim pokretima i udrugama pojedinac se osjeća „bombardiran ljubavlju“, kako je netko izjavio. No, sama Sveta Stolica izdala je precizne upute kako ti pokreti ne bi postali nekakva „paralelna“ Crkva. Važni naputak je da svi pokreti  moraju ostati usko povezani sa župom u kojoj djeluju te da ne mogu odstupati od službenog nauka Crkve. Za sada nekakvih značajnih problema nema u našoj Crkvi, dapače, oni često donose osvježavajući duh Crkvi, angažiraju se na crkvenim projektima, no uvijek valja ostati na oprezu.

 

O budućem istarskom ordinariju

Već više od godine dana naša je biskupija u velikom iščekivanju. Koja su po Vašem mišljenju glavnja obilježja koja bi trebao posjedovati naš novi, budući biskup, kako bi Porečka i Pulska biskupija, u perspektivi sadašnjeg društveno-političkog trenutka, imala što je moguće svjetliju budućnost?

Novi istarski biskup trebao bi biti na tragu većine dosadašnjih biskupa, tj. biti s narodom, ići među ljude, ne strahovati od javnosti, kao glavni svoj zadatak smatrati pastoral, vjerski život istarskog puka. Ipak, mora znati uvažavati neke specifičnosti vjerskog života u Istri, tj. znati uvažiti činjenicu da smo mi stoljećima bili na vjetrometini stranih vlastodržaca, pa zato Istranin ljubomorno čuva i njeguje vlastitu tradiciju, način života i vjerovanja. Jedno je sigurno, mentalitet istarskog čovjeka je takav da ćemo znati prihvatiti biskupa bez obzira tko i od kuda dolazio.

 

Preč. dr. Grbcu zahvaljujemo na ovim odogovorima, ali nadasve što je svojim djelovanjem na raznim područjima nemjerljivo obogatio katoličku intelektualnu scenu, u širem smislu akademski milje i medijski prostor općenito, te mu želimo i nadalje uspjeh u pastoralnom djelovanju i još pregršt novih publikacija.

(Pitanja i fotografija: G. Krizman)

14. 9. 2021.