Došašće ili Advent je…

Došašće ili Advent je vrijeme radosnog iščekivanja. Što iščekujemo? Dolazak novorođenog Kralja, Kralja dobrote, sebedarja, žrtvovanja za druge. Vrijeme je to postupnog pripravljanja svoga srca na susret sa malenim Isusom. Onako malen i bespomoćan može doći samo u srce koje se želi otvoriti dobroti i ljubavi. Takva priprava ne dolazi sa neprestanom melodijom „Jingle bells“ iz razglasa u shopping centrima, gdje vrhunski smišljene marketinške strategije nastoje uvući ljude u vrtlog mahnitog predbožićnog kupovanja, niti sa neprestanim posjetima predbožićnih proslava, okupljanja. Tako provedeno Došašće ne dovodi do božićnih blagdana, već do „božićne euforije“, koja tik nakon isteka „mosta“ spojenih neradnih dana, gotovo neminovno donosi postblagdansku depresiju.

Nije potrebno tražiti tko zna gdje velike duhovne strategije da bi se osjetilo Došašće koje i nakon Božića u srcu ostavlja mir Božji i duhovnu okrepu. Dovoljno je – okrenuti se unatrag – i prisjetiti se Adventa naših predaka. Nije bilo automobila za odlazak do ledene crkve koja je možda bila udaljena par stotina metara ili par kilometara. Kroz mrak i uz škripu snijega pješačilo se svakog dana na zornicu.

Došašće je značilo i dane posta i nemrsa, ne iz pomodarstva već iz življene vjere, značilo je i dočekivanje svećenika za blagoslov obitelji, ne kuće, ne zidova, već obitelji na okupu koja je zajedno molila –zajedno – za blagoslov, svjesna važnosti blagoslova i dragocjenosti svoga zajedništva, značilo je velike predbožićne ispovijedi na koje su išli svi.

A danas? Znamo, to je naše vrijeme, živimo ga, i stvaramo. Kako mi danas doživljavamo vrijeme Došašća i što nam ono znači? Što onako izvana možemo primijetiti, u ovom našem „malom stadu“ istarske Crkve o mjesecu, kako su ga nekada nazivali „Božićnjaku“, ljeta Gospodnjeg 2013.?

Ipak, nešto se kreće

U zadnjih nekoliko godina, polako, kao „na mala vrata“ vratile su se, gotovo zaboravljene, mise zornice. Nekima bude sjećanja na djetinjstvo i mladost, neki ih sada prvi put susreću i bivaju osupnuti šarmom tog ranog ustajanja i sudjelovanja na misi još pod okriljem tame noći. Većinom počinju u šest sati, ponegdje u šest i trideset. Gotovo da su postale rijetke župe koje nemaju zornice, a isto tako gotovo njihov „sastavni dio“ je i „kratko ali slatko“ druženje župne zajednice nakon svake zornice uz topli čaj i kavu u župnoj dvorani. Tako te ranojutarnje mise koje imaju pokornički značaj, te dočekivanje zore novoga dana, postaju simbol Adventa koji dovodi do Božića kroz jednu posebno lijepu i dragu svakodnevnu gestu, druženje s Bogom i s ljudima. Svakako, posebnu draž zornicama daju i adventske pjesme.

I velike božićne ispovijedi, napose u nekim sredinama zadnjih nekoliko godina ponovno bivaju brojnije posjećene. One su najvažnije za radost Božića.

Te, u konačnici i izvanjski znak Došašća, adventski vijenac, biva katalizatorom suradnje i druženja župljana jer nerijetko u njegovoj nabavci, aranžiranju i što maštovitijem uređenju sudjeluje veći broj župljana.

Neka nam svima, kroz zornice, ispovijedi, blagoslov obitelji, svece koje u tom vremenu slavimo, te možda i gdjekoju duhovnu obnovu, Došašće bude milosno vrijeme kada „pripravljamo staze i ravnamo putove“ u svome srcu, svojim mislima i svojoj svakodnevnici kako bi nam osjet Božića bio doista blagoslov i mir novorođenog Isusa.

G. Krizman