Djelitelji sakramenta krštenja

Sakramenti imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo. Cjelokupni obred krštenja usmjeren je na posvećivanje, duhovno rođenje novog čovjeka – krštenika. Stoga je važno duhovno raspoloženje svih sudionika tog slavlja, napose onoga koji u ime Crkve dijeli sakrament da bude svjestan da to čini u ime Crkve, a ne u osobno ime.

Biskup i župnik redoviti djelitelji krštenja

Sakramente je Krist povjerio svojoj Crkvi i snagom povjerene službe: biskupi, prezbiteri, đakoni dijele ih. Snagom svoje službe prvi djelitelj „Božjih otajstava i ravnatelj svega  života u povjerenoj mu crkvi“ je uvijek dijecezanski biskup i oni koji s njime izjednačeni (Obrednik „Red Krštenja“, br. 12). U biskupskoj službi je punina svećeničkog reda. Drugi djelitelj krštenja po službi je župnik za svoje vjernike na svome teritoriju. Đakon nije djelitelj sakramenta krštenja po službi. On dijeli krštenje po dopuštenju biskupa i župnika. Crkveni propis jasno kaže: „Redoviti je krstitelj biskup, prezbiter i đakon, uz obdržavanje propisa kan. 530, br.1.“ Međutim, kan. 530 jasno naglašava da je podjeljivanja sakramenta krštenja posebno povjereno župniku. „Župnik je vlastiti pastir povjerene mu župe…“ (kan. 519). Cjelokupni pastoral, pa i pastoral sakramenata, na teritoriju jedne župe mora se odvijati pod župnikovim vodstvom. Župnik ima prvotno zadaću u župi „naučavanja, posvećivanja i upravljanja u suradnji s drugim prezbiterima ili đakonima“ (kan. 519). „Ostali prezbiteri i đakoni, kao suradnici biskupske i župničke službe, pripravljaju na krštenje i podjeljuju ga kad ih biskup ili župnik za to pozovu ili na to pristanu.“ (Obrednik „Red krštenja“, br. 14). Vidimo da ovaj propis jasno naglašava da drugi prezbiteri i đakoni dijele sakrament krštenja samo kad ih biskup ili župnik ovlaste. To što je netko prezbiter, đakon, ne znači da odmah ima ovlast za dijeljenje sakramenta krštenja. Čak ako je i vodio pripravu na krštenje, ako je taj član njegove zajednice (npr. molitvene zajednice), bez dopuštenja mjesnog ordinarija, župnika, ne može imati krštenje; pa makar krštenje bilo u kapelici ili crkvice te zajednice. To isto vrijedi i za redovničke kuće i crkve (koje nisu župne crkve).

Personala župa – kapelanija u Istri

Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj ima status personalne biskupije a kapelanije su personale župe. Sav pastoral, pa onda i sakramenti su usmjereni samo na policijske i vojne osobe i njihove obitelji (muž-žena i djeca; ne brat, sestra …). Jedina personalna župa (kapelanija) u Istri je Policijska kapelanija sv. Maura. S tog pravnog osnova policijski kapelan može isključivo djelatnike policije – vojske (njihove obitelji) krstiti u policijskoj crkvi u Valbandonu ili u dogovoru sa župnikom u drugoj crkvi te ih može u pisati u matice policijske kapelanije sv. Maura za Istru; ali ne može krstiti one koji po pravnoj osnovi nisu dio te kapelanije. Mnogi ti vjernici imaju i župnike po mjestu stanovanja te se mogu opredijeliti gdje žele primati sakramente. Taj status nema nijedna druga crkvena zajednica, udruga, pokret u Hrvatskoj niti članovi tih zajednica mogu i trebaju zaobići svog vlastitog župnika. Ne trebaju se niti odreći karizme, već svojom karizmom obogatiti duhovni rast župe i u župi slaviti sakramente, napose sakrament krštenja, potvrde, prve pričesti, te vjenčanja o čemu može ovisiti valjanost samog sakramenta.

Župni vikari i svećenici suradnici u pastolaru

               Župni vikari i drugi svećenici u pastoralu jedne župe, ako postoje, sakramente dijele u dogovoru sa župnikom. Ne može se dogoditi da župnik nekome zbog opravdanog razloga odgodi krštenje a da župni vikar ili drugi prezbiter se dogovore s istima za krštenje. Crkveni zakonodavac kako bi sačuvao autoritet i poslanje župničke službe jasno propisuje: „Nitko ne smije, osim u prijekoj potrebi, bez potrebnog dopuštenje krstiti na tuđem području, ni svoje podložnike.“ (kan. 862). Poznato je nekoliko slučajeva da su neki prezbiteri krstili svoje župljane ili prijatelje (koji nisu njihovi župljani) na Brijunima, bez prethodne suglasnosti mjesnog ordinarija ili župnika. Svaki župnik ako unaprijed dogovara određeno krštenje van svoje župe mora (usp. kan 862) dobiti dopuštenje od mjesnog ordinarija ili župnika. Svaki prezbiter (đakon) mora imati dopuštenje vlastitog župnika dotične osobe, te dopuštenje župnika mjesta krštenja. Ne postoji generalna dozvola da prezbiter može krstiti koga on želi i gdje želi.  Ako se radi o krštenju izvan liturgijskog prostora (crkve, kapele) tad dopuštenje može dati samo mjesni ordinarij s točno određenim uputama, ali ne i župnik. Ne može župnik dati dopuštenje da se krštenje na teritoriju njegove župe čini izvan liturgijskog prostora (privatnoj kući, hotelu, dvorani, na plaži…).

Krštenje u slučaju smrtne pogibelji

Sam naziv kaže da se radi o neredovitom načinu krštenje. Kad je riječ o smrtnoj pogibelji, tad je propis jasan. „Kad nema svećenika ni đakona a prijeti pogibao, posebno pad na smrtnom času, krstiti može, katkada štoviše mora, svaki vjernik, a i bilo koji čovjek, samo ako ima pravu nakanu.“ (Obrednik „Red krštenja“, br. 16). Također, Obrednik naglašava kako bi bilo dobro podučiti napose osoblje u bolnici kako se ispravno krsti u slučaju smrti.

Zaključak

Služba krstitelja nije privatne naravi i time što sam prezbiter, đakon, ne znači da mogu činiti što hoću. Napose to nije sa sakramentima po kojima se pritjelovljujemo Crkvi. Univerzalna Crkva se očituje u partikularnoj Crkvi (biskupiji, župi i oni koji su s njom u pravu izjednačeni). Redovito svaki čovjek pripada određenoj župi te ima svoga vlastitog pastira (župnika) kojeg je Crkva postavila. Prezbiteri (svećenici koji nisu župnici: profesori, rektori, umirovljeni svećenici…) nemaju ista prava i obveze koje ima jedan župnik te po poslanju povjerene im službe od Crkve  redovito ne mogu činiti one stvari koje su po službi pridržane župniku, napose ovdje mislim na sakramente (usp. kan. 530).

vlč. mr. sc. Ilija Jakovljević