Četvrta nedjelja kroz godinu (C)

Komentar evanđelja 4. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Bernard Jurjević. Isus, kao ni ono Ilija i Elizej, nije poslan Židovima.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki (4, 21-30)

U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci za¬tvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Riječ je Gospodnja.

Vjera je Božji dar Duha koji nam omogućuje da čitavo svoje biće predamo njemu koji je veći od nas i da prihvatimo njegovu poruku. Vjera je čin povjerenja i potpunoga predanja Bogu. To je osobni susret čovjeka s Bogom… Vjera je naš odgovor na Božju objavu. Bog koji je sama ljubav objavio nam se. Pavao će reći svome učeniku Timoteju: „Raspiruj dar Božji koji si primio. Stalno ga u sebi raspiruj i ustraj u tome. Ne daj se pokolebati, budi stalan!“ (2 Tim 1,6-8. 13-14.) Vjera je uvijek stav čitava čovjeka. To je osobni susret čovjeka s Bogom… Vjerovati znači uvijek kroz život slušati Boga, ponizno za Boga biti otvoren, u Boga se pouzdavati, svemu se od Boga nadati. To znači imati udjela u Božjem životu. To znači reći “da” na Božju objavu. A Božja objava je u prvom redu poruka i svjetlo. Božje svjetlo na naš život, na povijest, na dobro i zlo, 4na smrt, na samoga Boga i na ljubav kao zadnju vrjednotu. Božja objava je Božji pogled na našu stvarnost. Gledati očima vjere znači gledati Božjim očima. Čovjek može birati: prihvatiti taj Božji dar ili ga odbiti. Nije lako vjerovati. Vjera se može pokolebati, može sustati, može se izgubiti. Zato govorimo o slaboj i jakoj vjeri, o živoj i mrtvoj. Ovaj primjer opominje: U svom zavičajnom gradu Nazaretu, upravo tamo, gdje ga svi poznaju i drže, da je on Josipov sin, jer tamo je i odrastao – upravo tu u sinagogi u Nazaretu Isus ne nailazi na pravo priznanje kao Mesija, nego biva odbačen, žele ga strmoglaviti s ruba brijega! Luka u svom evanđelju izvještava da Isus zbog toga nije iznenađen. Naprotiv! On je računao s odbacivanjem, jer: “Nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju.” Tamo gdje ga svi znaju i gdje se ponaša prijateljski prema ljudima kao jedan od njih, jedan prorok neće lako biti priznat kao prorok. Većina će kazati: “To je jedan od nas. Kako on može biti nešto osobito ili kakvu važnu poruku ima za nas?” Isus se nije krio  zbog te običnosti prihvaćanja njega kao  osobe, želio je pokazati, da je stvarno čovjek među ljudima, premda je ujedno vječni Božji Sin kojeg je poslao u svijet Otac nebeski. Ovoga puta Isus se provukao između svojih protivnika koji ga progone, jer je tek na početku svoga javnog djelovanja. Ipak je bijes njegovih zemljaka znakovit navještaj onoga što će se dogoditi u tri godine, kad on bude osuđen na smrt na križu i na grozan način ubijen. Kako je moralo biti Isusu u duši, kad su ga ljudi odbacili, jer on je od mladosti bio poznat onima koji su mu povjerovali i koje je ljubio? On je bio čovjek, i sigurno ga je to duboko pogodilo. Ipak Isus nije bio ogorčen ili ispunjen osvetom; naprotiv: ljubav njegova srca trpjela je odbijanje. On nije otkazao tu svoju ljubav prema ljudima.