Časni sluga Božji Egidio Bullesi, 94. obljetnica smrti
U utorak, 25. travnja 2023., obilježena je 94. obljetnica smrti Časnog sluge Božjeg Egidija Bullesija iz Pule, franjevačkog trećoredca za kojeg je 1974. godine započet proces beatifikacije. Ove se godine navršava 118. godina njegova rođenja te 50. obljetnica prijenosa njegovih zemnih ostataka iz Pule u Italiju.
Ove je godine misu u Svetištu Majke Božje na otoku Barbana, u Nadbiskupiji Gorizia, predvodio preč. Marijan Jelenić, umirovljeni svećenik Porečke i Pulske biskupije, kanonik pulskog Stolnog kaptola sv. Tome apostola. Preč. Jelenić je desetljećima surađivao s franjevcima na Barbani i u radu Odbora za beatifikaciju. U delegaciji su ove godine uz preč. Jelenića bili prof. dr. sc. Alfio Barbieri i dr. sc. Moris Ivančić sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Ova je godišnjica bila posvećena miru u svijetu, jer je Egidijo bio tvorac mira u vrlo teškim uvjetima života kad je iz Istre u Prvom svjetskom ratu bilo evakuirano više desetaka tisuća ljudi. Propovjednik je u prigodnoj homiliji govorio „o miru duše, jer je nemir ušao u sve pore života i sve više maha uzima kaos”.
Ovogodišnja obljetnica njegove smrti obilježena je uz sjećanje na 100. godina od osnivanja u Puli, na inicijativu Egidija, odjela Kandidata za Katoličku akciju. Ove se godine navršava 150 godina od rođenja Male Terezije od Djeteta Isusa, koju je Egidio nazivao svojom “malenom velikom”, koja mu je bila velika inspiracija na putu prema Kristu i putokaz u dovođenju drugih Kristu. Osim toga, 4. svibnja navršit će se 50 godina od ekshumacije njegovih zemnih ostataka s Gradskog groblja Monte Ghiro u Puli, 1973. godine, i privremenog prijenosa u mjesto Ramuscello di Sesto al Reghena gdje je njegov brat bio župnik. Godinu kasnije urna je prenesena na otok Barbana, gdje se čuva i danas.
O Časnom sluzi Božjem
Egidio Bullesi (Bullesich, hrv. Bulešić) bio je mladić laik koji je u teškim godinama između dva svjetska rata živio i djelovao u Puli, te jedinstvenim osobnim zalaganjem i duhovnim darom, riječju i primjerom poticao na obraćenje napose mlade, u specifičnim životnim sredinama: radnika u pulskom brodogradilištu, mladih prepuštenih “odgoju“ ulice i mornara s kojima je živio za trajanja 25-mjesečnog vojnog roka. Kao član franjevačkog svjetovnog reda Egidio je razvijao apostolat među mladima. Pohađao je starce i bolesnike, pomagao napuštenoj djeci. Često je hodočastio u svetište Majke Božje od Milosti u Šijani. Za odsluženja vojnog roka u talijanskoj ratnoj mornarici (od 1925. do 1927) na ratnom razaraču „Dante Alighieri“, vratio je mnoge mornare i časnike vjeri. Jedan od njih, Guido Foghin, kasnije je postao franjevac i svećenik, misionar u Kini i Gvatemali. Na brodu je Egidio osnovao brodsku knjižnicu, nabavio knjige i podigao oltar. Već za života, a napose prigodom njegove smrti, od upale pluća, u Puli, dobi od 23 godine, 25. travnja 1929. godine, njegovi su ga suvremenici nazivali svecem.
Rođen je 24. kolovoza 1905. u Puli kao treće od devetero djece, u obitelji podrijetlom iz okolice Svetvinčenta. Školovao se u pulskoj osnovnoj školi „Tone Peruško“ (tada Pučka škola Svetog Martina). Za vrijeme I. svjetskog rata austrougarske vlasti iselile su obitelj Bullesi iz Pule, s još oko 50 tisuća žitelja Istre, najprije u Rovinj, potom u Mađarsku (Szeged) i na kraju u Austriju (Graz). S 13 godina vraća se u Pulu te počinje raditi u pulskom vojnom brodogradilištu kao šegrt, a potom, nakon završene večernje škole kao tehnički crtač. Po završetku vojnog roka zaposlio se u brodogradilištu u Monfalconeu (Nadbiskupija Gorizia, Regija Friuli-Venezia Giulia) kao tehnički crtač, stanovao je kod župnika i bavio se karitativni radom, brinući o potrebitima, napose o napuštenoj djeci. U dobi od 23 godine razbolio se od upale pluća, potom tuberkuloze te je preminuo 25. travnja 1929. godine. Obitelj je nakon drugog svjetskog rata otišla u Italiju. Egidijeve zemne ostatke prenijeli su s pulskog groblja u Italiju 1973., u mjesto Ramuscello di Sesto al Reghena gdje je njegov brat Eugenio bio župnik. Nedugo zatim, obzirom da je bio franjevački trećoredac, i živio je tu karizmu do srži, urna je prenesena u Svetište Majke Božje na otoku Barbana, u Nadbiskupiji Gorizia, gdje su rezidirali franjevci, koji su zdušno nastavili širiti njegov kult štovanja. Od tada ondje traje štovanje njegovog lika. Godine 2020., zbog nedostatka zvanja, franjevci se povlače iz tog svetišta i prepuštaju ga brazilskim benediktincima.
Kult štovanja na otoku Barbana
Komemoracija se na otoku Barbana održava već 49 godina, otkad onamo preneseni Egidijevi zemni ostatci. Franjevci su ga prihvatili jer je bio franjevački trećoredac, a pogotovo zato što su na otočiću boravili i istarski franjevci, o. Matteo Kuhar iz župe Sveti Mate – Cere i o. Hohl iz Pule. Otac Hohl bio je i Egidijev suvremenik i sugrađanin, a o. Kuhar je dobro poznavao povijest hrvatskog naroda. On je uz više knjiga o Egidiju Bullesiju napisao i knjigu o bl. Alojziju Stepincu „Stepinac – osuđeni pravednik“ (Stepinac – un innocente condannato, (1982.) koju je zbog političkih prilika potpisao pseudonimom Neki Istranin.
O Egidiju iz pera svećenika i biskupa
Osim više knjiga koje je o Egidiju na talijanskom jeziku napisao o. Matteo Kuhar, preč. Marijan Jelenić objavio je o njemu knjige „Život za druge“ (1978) i „Svetac iz Pule“ (1996), a franjevac Ivan Damiš knjigu “Časni sluga Božji Egidije Bulešić, apostol mladih, svjetovni franjevac” (2009).
Mnogi vjernici iskazuju Egidiju svoje štovanje i utječu se njegovom zagovoru. Često se citiraju proročke riječi njegovog župnika Antonija Santina (kasnijeg riječkog i tršćanskog biskupa) nad grobom: „Danas ne treba roniti suze. Egidije više od oplakivanja zaslužuje da mu zavidimo i da ga slijedimo. Ne treba ni moliti za njega. Naprotiv, očekujemo kišu njegovih milosti, njegov zagovor. Ne treba ni cvijeća. Cvijeće će samo niknuti iz zemlje koja ga skriva i na putovima kojima je išao sijući svoje divne kreposti. Na ovom grobu nije bogohulno reći: Isus Krist je u osobi Egidija još jednom prošao zemljom čineći dobro.“
Proces beatifikacije
Proces beatifikacije Egidija Bullesija pokrenut je 6. prosinca 1974. u Trstu. Kauza je zatim 1977. poslana u Rim, gdje je 1997. Ivan Pavao II Egidija službeno proglasio “časnim”. Tršćanski biskup stoga je 2000. godine proslijedio Kongregaciji za kauze svetaca rezultate informativnog postupka o navodnom čudu koje se dogodilo 1929. godine na motornom brodu “Vulcania”.
Txt: G. Krizman/ preč. M. Jelenić
Foto: G. Krizman/ IKA
Povezane vijesti:
Preminuo padre Matteo Kuhar – Porečka i Pulska biskupija (biskupija-porecko-pulska.hr)
