Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej.

Komentar 30. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Bernard Jurjević.

Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej. Lk 18, 9-14

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:

»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Gospodnja.

Dva čovjeka uziđoše u Hram u Jeruzalemu, pomoliti se. Prije nego izgovore riječi molitve već je puno rečeno o njihovom  stavu, o njihovom držanju. Pobožni farizej uspravno i samosvjesno, stoji  sasvim naprijed gdje su viđeni i “važni”. Drugi,  carinik, prezreni utjerivač poreza “sasvim pozadi stoji”, kao da u hramu, u kući Božjoj nema mjesta, pokazuje se nedostojnim.  On se ne usuđuje ni očiju podignuti k nebu. Stid zbog svoga života ne dopušta mu podignuti pogled s poda. “Govor tijela” obojice već je dovoljno jasan. Molitva koju izgovaraju još je jasnija. Farizej se u sebi molio, dakle “tiho je govorio tu molitvu” (doslovno: “molio je ono što slijedi samome sebi”). On doduše oslovljava Boga, ali misli na samoga sebe. On priča Bogu što sve iz pobožnosti radi, kao da Bog ionako ne bi znao. U stvarnosti on govori sa samim sobom. On sebe  gleda u ogledalu samodopadnosti. I pritom nalazi koliko je on puno bolji nego “drugi ljudi”. Uokolo nalazi samo razlog i prigodu da druge prezire, “grabežljivce, nepravednike, preljubnike”. Tada biva sasvim konkretan: Bože hvala ti što nisam kao ovaj carinik iza mojih leđa! Činjenično je farizej iznio nekoliko stvari. On se uzorno drži strogih pravila posta kod Židova: utorkom i četvrtkom vjerni Židovi obdržavaju post, kao što je prije bilo uobičajeno  kod kršćana srijeda i petak (to smo mi na žalost dalekosežno zaboravili!). On valjano plaća svoj hramski porez, koji je jesano bio veći nego današnji crkveni doprinos. Nedvojbeno: čovjek je pobožan i revan. Zašto je oštro odbijen od Isusa? Što je krivo učinio? Ništa! Samo je njegov stav bio izvrnut. Isus ipak ne osuđuje post i molitvu! Stav farizeja je vrlo dobar. Isus priča tu priču nekima “koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu.” To je razlika: carinik je znao da pred Boga ne može donijeti ništa osim svojih grijeha. On u sebi nalazi podbačaj, pomanjaknje kreposti, pobožnosti. On može samo moliti: “Bože,milostiv budi meni grešniku!”

                Sve u svemu, više nego što moli, farizej uživa u svojem obdržavanju propisa. Isto tako, njegovo je ponašanje i riječi daleko su od onog načina kako se treba ophoditi i govoriti o Bogu, koji ljubi sve ljude i ne prezire grješnike. Tome nasuprot, farizej prezire grješnike, pa i onda kad opazi da su prisutni. Tako farizej, koji sebe smatra pravednim, krši najvažniju zapovijed – zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Nije dakle dovoljno da se preispitamo koliko molimo, već se trebamo  pitati i kako molimo; ili još bolje: kakvo je naše srce: važno ga je ispitati kako bismo vrjednovali svoje misli i osjećaje te iskorijenili bahatost i licemjerje. Papa Franjo je na jednoj od svojih kateheza postavio pitanje: „Pitam sad: zar je moguće bahato moliti? – Ne. Može li se moliti licemjerno? – Ne. Možemo moliti jedino na taj način da se pred Boga stupimo onakvima kakvi jesmo. Ne poput farizeja koji moli s arogancijom i licemjerjem. Svi smo zahvaćeni ludim ritmom svakodnevice, nerijetko na milost i nemilost senzacija, ošamućenosti i zbunjenosti.“ Potrebno je ponovno pronaći put do svog srca, obnoviti vrijednost intime i šutnje, jer ondje nas Bog susreće i govori nam. Jedino odatle polazeći, možemo susretati druge i s njima razgovarati. Farizej se zaputio prema Hramu, siguran u sebe, a da nije svjestan da je izgubio put do svog srca.  Carinik se – onaj drugi – za razliku od njega, u Hramu predstavlja ponizno i s kajanjem: stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grešniku!’ Njegova je molitva najkraća, a ne poput one farizejeve. „Smiluj se meni grješniku.“ Ništa više. Lijepe li molitve! Utjerivači poreza – nazvani opravdano carinicima – smatrani su nečistim osobama, podložnima stranim vladarima i prezreni te su općenito bili poistovjećivani s «grješnicima». Usporedba poučava tome da nismo pravedni ili grješni po samoj svojoj društvenoj pripadnosti, nego po svom odnosu prema Bogu i prema braći. Čini kajanja te malobrojne i jednostavne riječi carinika, svjedoče o njegovoj svjesnosti s obzirom na njegovo jadno stanje. Njegova je molitva jezgrovita. Djeluje ponizno i svjestan je toga da je grješnik potreban milosrđa. Ako farizej nije ništa tražio zbog toga što je sve već posjedovao, carinik može samo prositi Božje milosrđe. A to je lijepo: prositi Božje milosrđe! Pristupajući «praznih ruku», ogoljena srca i priznajući se grješnikom, carinik svima nama pokazuje neophodan uvjet za primanje Gospodinova oproštenja. Na koncu upravo on, tako prezren postaje slika istinskoga vjernika.

Papa Franjo osvrćući se na ovo evanđelje rekao: „Dakle, onaj koji se u životu smatra pravednim, dok druge osuđuje i prezire, pokvarenjak je i licemjer. Oholost (i uznositost) utječe na svako dobro djelo; prazni molitvu, udaljuje od Boga i od drugih. Ako Bog voli skromnost, to nije zbog toga da nas ucvili: poniznost je prije svega neophodan uvjet kako bi nas (Bog) ponovno podigao; kako bi iskusili milost koja dolazi ispuniti naše praznine.“ Ako molitva ohologa ne dopire do Božjega srca, poniznost jadnika joj otvara put. Bog ima jednu slabost: slab je prema poniznima. Pred poniznim srcem, Bog potpuno otvara svoje srce. To je poniznost koju Djevica Marija iskazuje u himnu Veliča: “(Što) pogleda na neznatnost službenice svoje. […] od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje “(Lk 1,48.50). Neka nam pomogne Ona, naša Majka, da molimo s poniznim srcem… Mi sa svoje strane ponovimo triput ovu lijepu molitvu: „O, Bože, smiluj se meni grješniku.“

                                                                                                                             Mr.sc. Bernard Jurjević