Božićna poruka apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije, nadbiskupa koadjutora  Splitsko – makarske nadbiskupije mons. Dražena Kutleše

Evanđeoski izvještaji o Isusovu rođenju daju nam različite životne poruke. Jedna od temeljnih poruka koju nam daje Božić jest poniznost. Prateći opis Isusova rođenja stječe se dojam da Bog čini mnoge stvari suprotno našim očekivanjima i željama. Bog nas svakim činom želi poučiti da napustimo svoja ohola očekivanja te usmjerimo svoj život i pogled na obične ljude i zabačena mjesta.

Isusa često tražimo na pogrešnim mjestima i ne nalazimo ga tamo gdje ga očekujemo. Od samog rođenja on nam daje temeljne životne poruke o vrijednosti i krhkosti ljudskog života ali isto tako izaziva u nama čuđenje činjenica da učeni i moćni vladari, pismoznanci i farizeji tu poruku ne mogu ili ne žele shvatiti. To mogu samo oni koji su ponizni kao što su Marija, Josip i pastiri.

Ljudi nas iznenađuju svojim ponašanjem, kako onda tako i danas. Ponekad smo čak ogorčeni i razočarani zbog nekih ljudi i događaja koji se pletu oko Isusova rođenja. Bog nije iznenađen niti se ljuti jer nas dobro poznaje. Sve se to uklapa u njegov božanski plan kako bi Isusa, Mariju, Josipa i sve nas doveo na mjesto kako njihova tako i našeg blagoslova.Kakvo god zlo netko namjerava učiniti, pa bio on i car, Bog sve može usmjeriti na dobro.

U poniznosti shvaćamo da se naš život ne tiče samo nas nego da smo dio nečega daleko većega i uzvišenijega. Baš kao što su se milijuni pokrenuli prilikom Isusovog rođenja, tako smo i mi dio uzvišenog Božjeg plana koji uključuje danas milijarde ljudi, bezbroj drugih koji su živjeli i druge koji će živjeti u budućnosti.Bog vidi cjelovitu sliku, ali nijedan mali detalj mu ne izmiče. I u tome je bit poniznosti. Poniznost nam posviješćuje da smo i sami dio nečeg daleko većeg od onog što mislimo.

Preko poniznosti Bog nas odvodi na određena mjesta kako bi nas blagoslovio.Ta mjesta mogu biti čudna, ona koja ne bismo željeli nikad izabrati. Odlazak na ta mjesta može predstavljati za nas veliko razočaranje jer se na tim mjestima ne ostvaruju naši planovi i želje. Ti odlasci sa sobom mogu donijeti bolni gubitak željenog mjesta, stvari i ljudi koje volimo. Da, Bog nas blagoslivlja na čudnim mjestima ovoga svijeta, uključujući okolnosti i osobe kakve nikada nismo zamislili.

Za Josipa i Mariju put do mjesta zvanog Betlehem uključivao je mnoge poteškoće.Ali taj put je potreban i njima i nama. Betlehem je mjesto gdje će naći svoj blagoslov – tamo i nigdje drugdje. Ali to isto vrijedi i za nas na jako puno načina. Bog je bio dobar prema nama i blagoslivlja nas na načine i na mjestima koja nikad nismo očekivali ili planirali.To bi trebao biti razlog našega življenja. Gdje je naš Betlehem? Jedino u njemu možemo pronaći malog Isusa. Možda smo već odavno odustali od traganja jer se tamo moramo suočiti sami sa sobom i sa svojom ohološću? Tamo nas Bog odvodi kako bismo zadobili njegov blagoslov. Jesmo li dovoljno ponizni i poučeni da bismo tamo otišli? Ostanimo skromni i ne očajavajmo kad se pojave životne poteškoće i nevolje. Bog nešto namjerava s nama. On uvijek nađe izlaz iz bezizlazne situacije i piše po krivim crtama.

U poniznosti shvaćamo paradoks siromaštva. Mi suvremeni ljudi mislimo da je siromaštvo najgora stvar na ovom svijetu koja nam se može dogoditi, ali nije – oholost je najgora stvar. I tako nas Gospodin od početka uči da se veličina i blagoslov ne nalaze u onome što je visoko, moćno, ugodno ili prijatno. Blagoslovi se često nalaze na neobičnim mjestima, u neobičnim načinima, u neočekivanim okolnostima i jednostavnim ljudima.

Najveći blagoslov koji je ikada dodijeljen ne nalazi se u palači, ni u raskošnom trgovačkom centru, ni na imanju uz more, nego se nalazi u prizemnim jaslicama ispod svratišta. One su siromašne i neugledne ali ipak Isus počiva u tim jaslicama. Ali tu je Isus na najmanje očekivanom mjestu. Na ovaj način zbunjuje našu oholost i naše vrijednosti. Jesmo li dovoljno ponizni da to priznamo i prestanemo biti toliko ogorčeni i potišteni kad stvari ne idu u skladu s našim standardima?

Bog ipak bira ovo siromaštvo. Bez obzira na neugodnu stvarnost, siromaštvo donosi svojevrsnu slobodu ako ga se prihvati. Siromasi imaju manje za izgubiti, a samim tim manje su vezani za ovaj svijet. Što siromašan čovjek može izgubiti ostavljajući sve i slijedeći Isusa? Bogatstvo ima jako puno duhovnih rizika. Bogatašu je teško slijediti Nebesko kraljevstvo. Bogatstvo olako odvlači i zarobi. A ipak, znajući sve to, još uvijek to želimo, pod svaku cijenu želimo zadržati materijalno. Odabirom siromaštva Isus ometa našu oholost, pohlepu i požudu.

Prihvaćanje poniznosti dovodi u pitanje naše pretjerano naglašavanje politike i svjetovne moći. Božićna poruka snažno nas podsjeća da naše spasenje ne možemo pronaći u državnim institucijama, sudovima ili saborima. Ne uzdajte se u prinčeve ovoga svijeta jer od njih nema spasenja. Naše spasenje je u Isusu, samo u Isusu. Jesmo li dovoljno ponizni da to priznamo i prestanemo naglašavati prolaznu moć ovoga svijeta?

Osim što nam nedostaje poniznosti i ljudi koji će hrabro svjedočiti svoju vjeru, nedostaje nam i iskreno prihvaćanje Božje riječi. Nedostatak Božje riječi nužno utječe na tumačenje stvarnosti u kojoj se nalazimo. Usmjeravamo se na određene događaje, a ne na ono što Bog čini u tim događajima i kroz te događaje. Nalazimo se između Božjeg obećanja i Obećane zemlje. Imamo privremenu i ograničenu perspektivu umjesto perspektive obećanja. Postajemo ravnodušni prema Bogu kada pogrešno tumačimo događaje u kojima živimo. Ali vrijedi i suprotno: kad smo ravnodušni prema Bogu, pogrešno tumačimo i same događaje. To nas dovodi do gubitka vječne perspektive Božjeg promisla. Zato ne shvaćamo ono što se događa oko nas i koja je naša uloga u svemu tome.  I zato lutamo. Imati vječnu perspektivu znači imati cjelovit pogled na život kao što su ga imali Marija i Josip, istinski čuvari Božje riječi.

Htjeli to priznati ili ne, naša se kultura ruši i urušava. Možda jedina šansa da se spasi postoji u našoj spremnosti da budemo prenositelji Božje riječi i čuvari kršćanskih vrednota, pozivajući je natrag na skromnost, pristojnost, čistoću, poštivanje ljudskoga života od začeća do smrti, poslušnost Bogu i velikodušnost prema siromašnima. Inače je sve osuđeno na potpunu propast.

Crkva je često kroz povijest morala prikupljati razbijene dijelove palih kultura, naroda i civilizacija koje su se odbijale pokajati. No, to je ono što treba učiniti: trebamo biti nositelji i navjestitelji kršćanskih vrednota kada naša kultura postaje slaba i mekana, kada se raspada pod težinom oholosti, grijeha i nepokajanja. Božjom milošću postanimo novim temeljima i nositeljima trajnih vrednota šte se uzdižu iz pepela. Za sve ovo treba velika hrabrost, koju možemo naći pored jednostavnih jaslica.

Naša skromnost je ono što Gospodin prihvaća. Nismo u stanju ni izreći takvu hvalu kakvu Gospodin zaslužuje, ali to će učiniti jednostavna gesta ljubavi. Gospodin traži naša skromna i grešna srca kako bi ih izliječio i uzvisio.Naše palače, počasti i naslovi ne zanimaju ga i ne cijeni ih. Upravo ga naša poniznost najviše veseli i on nas želi upoznati u poniznosti. Zato budimo ponizni!

Svim vjernicima, kao i svim ljudima dobre volje, od srca želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.

†Dražen Kutleša,

nadbiskup koadjutor i

apostolski upravitelj