Božićna poruka apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije, nadbiskupa koadjutora Splitsko – makarske nadbiskupije mons. dr. Dražena Kutleše
„EVO, JAVLJAM VAM BLAGOVIJEST, VELIKU RADOST ZA SAV NAROD!“ (Lk 2,10)
BOŽIĆNA PORUKA 2021.
Draga braćo i sestre! Ovog Božića želimo razmišljati o tajni Božjeg izabranja.
Svima nam je poznato i čak nam je postalo normalno i uobičajeno nešto što je zapravo tako veličanstveno i neobično, a to je da je Bog postao čovjekom, utjelovio se u liku malenog bespomoćnog djeteta. Veliki Bog je postao malen da nas učini velikima – ljubljenom Božjom djecom. Besmrtni Bog, koji po svojem božanstvu nije podložan trpljenju, postao je smrtni čovjek da bi nama darovao besmrtnost, vječnu sreću.
Također, dobro su nam poznate i okolnosti Isusova rođenja. Tako znamo da su Marija i Josip morali ići na popis stanovništva iz Nazareta u Betlehem i da ih nitko nije primio u svoju kuću pa se Isus rodio u štalici. Poznato nam je i da su pastiri te noći pod vedrim nebom čuvali svoja stada i doživjeli neobičan prizor – ukazao im se anđeo i javio im radosnu vijest – da se u Betlehemu rodio Spasitelj svijeta. Isto tako, znamo da su tri kralja slijedila zvijezdu koja ih je dovela do štalice u kojoj su bili Marija, Josip i Dijete Isus.
No, jesmo li razmišljali o tome zašto je Bog povjerio Dijete Isusa baš Mariji i Josipu? Zašto se anđeo ukazao baš pastirima? Zašto je trojici kraljeva koji su živjeli u drugim zemljama bilo dano da slijede zvijezdu i prepoznaju Kralja nad svim kraljevima, a nije bilo dano Herodu, koji je vladao nad Izraelom u vrijeme kad se Isus rodio?
Odgovor na prvo pitanje možemo naći u evanđeljima. Naime, kada Marijina rođakinja Elizabeta prepoznaje u Mariji Majku njezinog Gospodina, Marija klikće u svom hvalospjevu i otkriva razlog Božjeg izabranja: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje.“ (Lk 1, 46b-48) Bog je pogledao na Marijinu neznatnost, na njezinu malenost, skrovitost, poniznost. Kao što rijeka teče u dolinu, tako i Božja milost može doći samo u ponizno srce. Marija je bila tako ponizna, tako svjesna svoje malenosti pred Bogom i Božje veličine, da je bila magnet za Božje milosti. Marija je zato bila puna milosti. Znamo da je kroz povijest bilo mnogo žena, i to mnogo svetih i kreposnih, ali samo ponizna nazaretska Djevica bila je dostojna roditi Sina Božjeg.
Drage majke, žene, djevojke, posebno vama Blažena Djevica Marija može biti uzor. Uzor u poniznosti, uzor u majčinskoj ljubavi prema djeci i odanoj ljubavi prema svom mužu, uzor u bezuvjetnom darivanju.
Ali, Isus je bio povjeren i svetom Josipu, skrovitom nazaretskom tesaru. Zašto baš njemu? Evanđelist Matej nam donosi da je Josip bio „muž pravedan“ (Mt 1,19). A „ako li tko ljubi pravednost, kreposti su plodovi njezinih napora: jer ona poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti“ (Mudr 8,7), govori nam Sveto pismo. Drugim riječima, Josip je bio krepostan čovjek, svet. Kreposti o kojima govori Knjiga mudrosti četiri su stožerne, glavne kršćanske vrline na kojima se grade ostale kreposti. A nismo li svi mi koji smo prigrlili Isusovu radosnu vijest pozvani na svet i krepostan život?
Ipak, dragi očevi, muževi, mladići, poglavito vama sveti Josip može biti uzor – uzor u vjernosti Bogu, uzor u brizi za obitelj, uzor u vjernosti, uzor u skrovitosti, uzor u marljivosti!
Ali u onoj svetoj božićnoj noći, tu su bili i pastiri. Siromašni pastiri koji su danima i noćima bili uz svoja stada i čuvali ih od napada divljih zvijeri. Pastiri su u Isusovo vrijeme bili oni koji zbog svoje neukosti nisu niti znali niti prakticirali Zakon. Oni nisu imali prava kao ostali u društvu. Ipak, Bog upravo njima javlja radosnu vijest spasenja.
Ali osim tih siromašnih pastira, Bog se objavljuje i bogatim kraljevima koji su po društvenom statusu i bogatstvu bili daleko iznad pastira. Vidimo da Bog nije pristran – ne staje niti na stranu siromašnih niti na stranu bogatih. Pa koja je onda tajna Božjeg izabranja pastira i kraljeva? Odgovor opet nalazimo u Svetom pismu: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Bog gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16, 7) Bog gleda samo na srce, srce koje je ponizno i otvoreno da bi moglo prepoznati i primiti Boga. I to na onaj način kako se objavljuje – u liku malenog Djeteta. Samo ponizno srce može vidjeti Boga u liku Djeteta.
Zato, u ovom božićnom vremenu Bog nas poziva da se suočimo sa sobom i vidimo kakvo je naše srce pred Bogom. Je li ono hladno za Boga i bližnjega, poput onih koji nisu otvorili vrata svoga doma Mariji i Josipu? Jesmo li svjesni poput Blažene Djevice Marije da je sve Božji dar? Trudimo li se poput svetog Josipa živjeti pravedno? Gledamo li Boga samo kao automat koji će nam po naručenoj molitvi dati ono što mislimo da trebamo imati ili u svom srcu gajimo iskrenu ljubav i zahvalnost prema Bogu? Imamo li dovoljno ljubavi i razumijevanja za one koje nam je Bog povjerio, prije svega one iz naših obitelji? Jesmo li nepristrani ili radi svojih interesa stajemo na stranu onih od kojih možemo nešto dobiti? Prepoznajemo li tragove Božjeg vodstva i Božje ljubavi u svom životu poput kraljeva?
Uđimo u svoju nutrinu, neka se naš pogled ne zadržava na blještavoj vanjštini božićnih ukrasa, nego ponizimo se u dubini srca i pokajmo se da bismo i mi ovog Božića mogli susresti Isusa. Tada će Božić zadobiti svoj puni smisao – Isus će se roditi u našim srcima i uživat ćemo plodove koje samo Bog može dati – ljubav, radost i mir.
Draga braćo i sestre, Vama, onima koje nosite u svojim srcima i svim ljudima dobre volje, od srca želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.
✠Dražen Kutleša,
nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj