Bog nije Bog mrtvih, nego živih.

Promišljanje o evanđelju 32. nedjelje kroz godinu napisali su: vlč. Josip Peteh i vlč. Ilija Jakovljević.

Bog nije Bog mrtvih, nego živih. Lk 20, 27-38

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«

Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«

»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!«

Riječ Gospodnja.

Vlč. Josip Peteh:

U današnjem evanđelju Isus raspravlja sa Saducejima o uskrsnuću. Saduceji su bili jedna grupa Židova koji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela, ni u anđele, bili su u potpunosti usmjereni na ovaj materijalni svijet. Vjerovali su u Boga kao i drugi Židovi, ali nisu priznavali duhovnu stvarnost. Oni su uzeli jedan primjer iz Mojsijevog zakona da Isusu dokažu da nema uskrsnuća tijela. Isus im odgovara također navodeći primjer iz Mojsijeva zakona, kada se je Bog predstavio Mojsiju u gorućem grmu on se naziva Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim i Isus kaže da je on Bog živih a ne Bog mrtvih. Abraham, Izak i Jakov iako su umrli nisu mrtvi nisu prestali postojati, oni žive u Bogu.

Naš Bog je Bog živih a ne Bog mrtvih, Isus stoga dolazi čovjeka osloboditi od smrti da ne budemo mrtvi nego živi. Po grijehu umiremo i ako ostajemo u grijehu ostajemo u smrti i onda Bog više nije naš Bog jer smo mrtvi a ne živi a on je Bog živih. Ove riječi evanđelja su nam snažni poticaj da ne ostajemo u grijehu i smrti nego da od boga tražimo oproštenje naših grijeha i propusta u valjanoj ispovjedi da od Krista primimo novi život. Da više ne živimo sebi nego da živimo Bogu kao što kaže Isus danas u evanđelju!

Oni koji se nađu dostojni Božjega kraljevstva niti se žene niti se udavaju, anđelima su slični, ta ni umrijeti više ne mogu. Ove Isusove riječi kojima opisuje kakvi ćemo biti u božjem kraljevstvu jesu temelj zašto je Crkva za svoje posvećene službenike uvela praksu celibata ili beženstva. Naime, po tome što svećenici, redovnici i redovnice žive u celibatu pokazuju svijetu dvije stvari. Prvo pokazuju stvarnost uskrsnuća i bude nadu da obećanje koje na mje dano od Gospodina će uistinu biti ispunjeno, to nam je poticaj da u nadi vjerno i ustrajno čekamo Isusov drugi dolazak. Drugo pokazuju nam da se stvarnost Božjeg kraljevstva može i treba živjet već sada u ovom našem zemaljskom hodu. Kao što oni već sada žive bez žene u znak onoga što nas sve čeka u vječnosti, kao što oni u svojem celibatu žive sada stvarnost koja u punini dolazi tek s Isusovim drugim dolaskom tako i mi svi imamo priliku već sada živjeti stvarnost Božjeg kraljevstva, iako ne u punini ali barem djelomično možemo. Božje je kraljevstvo, kraljevstvo Ljubavi, kraljevstvo Duha, što više slijedimo primjer Božje ljubavi i što više dopustimo Duhu Božjem da prožme naš život to više i savršenije možemo sada uživati plodove Božjeg kraljevstva. Na nebu je ostvareno Božje kraljevstvo, a na zemlji Isus nas šalje da nastavimo njegovo djelo da ostvarimo, da utjelovimo Božje kraljevstvo na zemlji. Zato nas Isus i uči moliti “…budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji…” kako žive nebesnici da tako živimo i mi zemnici. Da ne živimo više mi nego da živi Krist u nama!

Vlč. Ilija Jakovljević: 

Današnje evanđelja govori o prolaznosti svega materijalnog, svega onoga čemu se čovjek divi. Hram je u Jeruzalemu bio ukrašen najljepšim kamenje i zavjetnim darovima, Ali doživio je svoj kraj. Sve ima svoj početak i kraj. Čitava povijest, kao i svaki čovjek – ide svojoj svrsi koja je upisana u svako kretanje i putovanje. Ponavljanja nema, reinkarnacije nema, položeni ispiti ponovno se polagati neće – postoji definitivan završetak. Sudnji dan. Kad će nakon svih naših riječi ostati još samo Božja riječ; nakon svih naših djela i propinjanja – ostati šutnja; i mi pred Kraljem Kraljeva, Sudcem čitave povijesti. Dan je to kad će svijet biti raskrinkan, i sve se vidjeti u svjetlu vječne Istine i Ljubavi. Istina će biti odijeljena od laži, svjetlo od mraka, ljubav od pohlepe.

Svatko će se morati u taj dan suočiti sa sobom, svojim životom, svojom prošlošću. Svojim stavovima, osjećajima i slabostima. Taj će dan stoga biti Dan istine, dan kada će se otkriti mnoge tajne. Možda smo o nekome imali loše mišljenje. No, mnogima ćemo se čuditi: mi ga ogovarali, a on toliko dobra učinio. Ili o nekome drugome, toliko smo mu svi vjerovali, a on tako živio.

 Učenici se pitaju kad će doći Sudnji dan i koji će znakovi prethoditi. Isus ne daje odgovora, dapače govori da ratovi, sukobi, progonstva još uvijek nisu konačni znak da dolazi sudnji dan.  I mi smo danas skloniji nagađati kad će doći taj dan, nego se pripravljati za njega. Neki i danas, kako ih Isus naziva „lažni proroci“ dolaze, kao što ih je bilo kroz povijest, i govore o sudnjem danu. Taj dan nitko ne zna, osim Boga. Međutim, svatko od nas ima svoj sudnji dan, za koji se treba pripremati. Nikakvim gatanjem ili promatranjem nećemo otkriti svršetak sebe i svijeta. Mi sudjelujemo u svojem “stvaranju” i svojem postojanju. Tako je i čin završetka svijeta naše ljudsko djelo. Bog neće uništiti svijet. On ga je stvorio iz ljubavi i kao dobro djelo. Ali čovjek ga svojom zloćom i svojim egoizmom može dokrajčiti ili razoriti.

 Međutim, ključna riječ današnjeg evanđelja je postojanost. Isus kaže: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Što znači: Budnost do zadnjeg trena. Poziv da odgovorno živimo, kao da nikad neće sudnji dan – a istovremeno ga trajno iščekujući. Prednjači, stoga, primjerom zauzeta rada, i skrovito moli – da ti nitko ne predbaci: “Čekaš li sudnji dan?” Utakmica traje devedeset minuta; i život dokle god živimo. I nije dosta kad mi kažemo da je dosta, već kad Sudac vječni odsvira kraj. Živi gledajući Cilj i od njega se daj oblikovati, kao trkač koji najbolje rezultate postiže kad se zagleda u kraj staze, poistovjeti se s njim. Cilj mu obilježava svaku želju, i svodi ih na tu jedinu: biti u cilju.

Živi sudeći sebi pred Bogom svakodnevno. Dnevni ispit savjesti jest apokalipsa koju na svršetku svakog dana na se zazivamo. Uporno stavljaj sebe u ruke pravednog Suca, jer samo ono što nakon takvih susreta ostaje – od tebe će zauvijek ostati.