„Blažena Djevica Marija nam je bliska u patnjama”
Blagdan Gospe Žalosne, u jednom istarskom svetištu posvećenom Gospi od Žalosti, u Murinama nedaleko Umaga, proslavljen je u subotu, 15. rujna svečanim misnim slavljem koje je ove godine predvodio vlč. Damir Štifanić, mladomisnik, župni vikar u Rovinju, uz koncelebraciju nekolicine svećenika iz dekanata.
U uvodnom pozdravu, domaćin, rektor svetišta, umaški župnik i dekan Umaško-oprtaljskog dekanata vlč. dr. sc. Josip Grbac podsjetio je kako je to svetište izgrađeno u spomen na nekadašnju crkvu Gospe
Žalosne koja se je nalazila u centru Umaga. Naime, gotovo četiri desetljeća nakon rušenja stare umaške crkve posvećene Gospi od Žalosti (1954.), početkom devedesetih godina(1992.) blagoslovljen je novi istoimeni pastoralni centar u naselju Murine.
Od prvih dana kršćanstva Crkva prepoznaje poseban status Blažene Djevice Marije u povijesti ljudskog roda. Pobožni se narod još od prvih vremena utjecao molitvom Marijinom zagovoru i na taj način potvrđivao poseban status i važnost koju Marija ima u spasiteljskom poslanju njezina sina Isusa Krista, istaknuo je vlč. Štifanić na početku homilije.
Iz prepoznavanja tog statusa i zahvalnosti, Mariji su kroz povijest dodjeljivani razni naslovi koji veličaju njezinu posebnost, ili opisuju okolnosti u kojima je prepoznata njezina pomoć ili pak označuju mjesto gdje se Marija na poseban način štuje.
Tijekom stoljeća izrodila su se razna kriva shvaćanja Marije: od potpunog nijekanja njene uloge u povijesti spasenja, pa sve do stvaranja nekakvog polu-božanstva, božice – potpuno zanemarujući činjenicu da se radi zapravo o ljudskom biću – o Ženi – i da upravo u toj činjenici leži njezina veličina.
Ono što je čini posebnom je njezino „Neka mi bude po tvojoj Riječi…“ – njezino DA Bogu. Iako je u Božjem promislu bila odabrano sredstvo da na svijet donese Spasitelja, Sina Božjeg, iako je za tu ulogu posebnim Božjim zahvatom sačuvana ljage istočnoga i svakog drugog grijeha – ne umanjuje to njezinu odluku da svojom slobodnom voljom prihvati Božju ponudu i postane majkom Božjeg Sina. Zamišljati Mariju kao neko nad-biće učinilo bi ju nedostupnom i nepristupačnom. Takva nerealna slika, mogla bi kod nas stvoriti osjećaj obeshrabrenosti i nemogućnosti da i mi slijedimo njezin put i primjer. Marija je bez grijeha začeta ali to je ne čini privilegiranom u odnosu na nas. Zapravo je Marijino stanje ono prvotno stanje koje je Bog zamislio za svakoga od nas. Stanje potpune povezanosti Boga i Čovjeka.
Može nam se činiti da je Marija na neki način bila privilegirana u odnosu na nas zbog toga što je začeta bez istočnoga grijeha te kao da je to, na neki način, udaljuje od sudbine nas običnih ljudi. Problem je što su u našem shvaćanju izvrnute teze. Smatramo da je grijeh i zlo nešto tipično ljudsko, nešto što nas na neki način povezuje kao ljude. A zapravo je grijeh ono što nas udaljava jedne od drugih. Što nas čini manje ljudima. Potpuna čistoća i sposobnost oduprijeti se grijehu je temelj naše sposobnosti da se oslobodimo sebičnosti i usmjerenosti samo na sebe. Možda upravo današnji blagdan Gospe žalosne želi ukazati da unatoč svom ‘privilegiranom statusu’, Marija nije bila pošteđena patnje. Nije bila pošteđena duhovnih boli. Upravo ta činjenica vraća nam u pamet da je Marija samu sebe imenovala riječima ‘Neznatna Službenica Gospodnja’ i na taj način svrstala se među nas obične ljude.
Dok je mi častimo raznim velebnim naslovima, zaboravljamo na činjenicu da je ona bila jedna obična skromna djevojka iz Nazareta. I da se upravo iz te običnosti, iz svakodnevnih poslova, životnih briga uzdigla do prijestolja Božjeg Sina i svoga sina. Upravo ova činjenica daje mnoge odgovore i svakom od nas. Ona nam treba biti garancija da se i mi u svojoj skromnosti osjećamo dostojnima Kraljevstva Božjeg. Ona nam zapravo govori o veličini Čovjeka. O onome što je Čovjeku moguće ako se potpuno preda Bogu. Je li Marijin put zbog njezinog tzv. ‘privilegija’ zaista put bezbrižne Gospe?! Znamo iz Svetog pisma koliko je njezin život bio daleko od toga. Prije bismo mogli reći da je njezin život bio jedna ‘tamna noć’, put u nepoznato ali put u potpunom povjerenju i predanju Bogu.
Sjetimo se samog početka: Navještenje, Josipove sumnje, rođenje u štalici, Prikazanje u Hramu i Šimunovo proročanstvo o tome kako će joj mač probosti dušu, bijeg u Egipat, Isusov nestanak i pronalaženje u Hramu i prvi znakovi da Isus postaje svjestan Tko je On zapravo.
Za Mariju je to značilo početak odvajanja od svoga sina. Njegova naizgled gruba obraćanja majci riječju ‘Ženo’ bili su za Mariju sigurno bolni rezovi kojima Isus od svoje majke pomalo čini svoju pomoćnicu, suradnicu. Upućuje ju na njenu novu ulogu u Njegovom poslanju. Marijina ‘tamna noć’ doživjeti će svoj vrhunac pod križem. U trenutku dok njezin sin umire, ona ostaje i bez Sina ali i bez Boga. Njezina je samoća potpuna. U toj odvojenosti od Božje prisutnosti Marija se najtješnje suobličila svome Sinu u trenucima Njegove patnje i odvojenosti od Oca. Ali baš tu, pod križem Isus joj povjerava novu zadaću. Povjerava joj svojeg učenika: ‘Ženo, evo ti sina’, a učeniku kaže „Evo ti majke“. Pod križem se nazire njena nova uloga. Ona postaje našom majkom -majkom sviju ljudi – majkom Crkve.
Na današnji blagdan Gospe žalosne mi se na poseban način spominjemo sedam događaja iz Marijina života u kojima prepoznajemo trenutke posebne boli koje je Marija pretrpjela samom činjenicom da je pristala biti majkom Otkupitelja. Na neki će se način povezanost Majke i Sina odraziti i na njezino sudjelovanje u patnjama njezinog Sina. Marija koja je bila pošteđena boli rađanja, suobličiti će se svome Sinu u Njegovim bolima dok je umirao na križu za sve ljude. To je čini bliskom i u našim patnjama i križevima života.
Možemo li prepoznati i u našim današnjim situacijama u svijetu one žalosti koje je sama BDM podnijela. Ne para li mač tuge srca roditelja koji već začinjući život bivaju svjesni da dijete donose u svijet gdje u pojedinim krajevima vladaju ratovi i glad i da će sudbina tog djeteta biti vrlo žalosna? Ne pogađa li slična žalost i one čije je dijete već u utrobi majke osuđeno na život u patnji, bolesti, ovisnosti o drugima?
Danas gledamo tolike izbjeglice koje preplavljuju Evropu. Možemo li prepoznati u njima i Svetu Obitelj koja je jednom također morala bježati pred opasnostima i silnicima ovoga svijeta? Koliki mladi se gube u izazovima današnjeg svijeta. Nije li žalost i bol njihovih roditelja bliska onoj koju je BDM osjećala tražeći Isusa koji se izgubio u mnoštvu. Za razliku od Isusa koji je zastao u Hramu i koji je prepoznao da mu je biti u kući Njegova Oca – u Božjoj kući, mnogi mladi danas su daleko od Boga i Božje kuće.
Možemo li u Marijinoj boli dok je susrela Isusa na Njegovom Križnom putu, u razapinjanju na križ prepoznati sve one majke koje zbog nepravdi ovoga svijeta, progonstava, ratova moraju gledati patnje svoje djece? Nije li patnja majki kojima se vraćaju mrtva tijela njihove djece pale na raznim ratištima. Sjetimo se majki čija su djeca poginula u obrani Domovine. Nije li njihova patnja bliska patnji Marije dok je primala svoga mrtvog Sina s križa kako bi ga položila u grob?
Možemo reći da Marija i danas s nama prolazi kroz naše žalosti. Kroz sve ono što i sami prolazimo. Vremena se mijenjaju ali ljudska patnja ostaje. Ta patnja nije bila strana Mariji. I upravo zato je važan ovaj blagdan. On nam pomaže da si posvjestimo da je Marija i naša majka i da je na sličan način kako je bila prisutna uz svoga Sina, prisutna i uz nas, u našim životnim patnjama i iskušenjima.
Kao i onda tako i danas svojom tihom prisutnošću, nenametljivo, upućuje naše molitve i vapaje Gospodinu. Ukazuje na našu ljudsku nevolju i prepušta Gospodinu da djeluje. Neka Marijina molitva bude pouka i nama za naše molitve. Da ne doživljavamo molitvu kao sredstvo iznude od Boga već kao sredstvo koje nam pomaže shvatiti Božji plan za nas i prihvatiti ga. Marijin zagovor je upravo to. Molitva za nas, za cijeli ljudski rod da budemo otvoreni za Božje djelovanje u našem životu. Djelovanje koje će mijenjati naše srce kako bismo i sami mogli svoj život i svoje životno poslanje ugraditi u Božje djelo spasenja.
Neka tako Gospa Žalosna postane razlogom naše radosti i mira u srcu jer znamo da nas prati njezin majčinski zagovor, zaključio je vlč. Štifanić.
Na kraju misnoga slavlja vlč. Grbac je zahvalio svima koji se brinu o toj crkvi, kao i onima koji su se pobrinuli i doprinijeli organizaciji zajedničkog obroka koji je nakon mise ponuiđen okupljenima, kako bi se nakon zajedništva oko euharistijskog stola, okrjepe za dušu, druženje nastavilo uz okrjepu i osvježenje za tijelo.
