Bl. Miroslav Bulešić revni častitelj Presvete Bogorodice
Mjesec je svibanj kad u našim obiteljima, župnim zajednicama i osobno nastojimo moliti sv. krunicu. Krunica nije relikt neke prošlosti, nekih nerazvijenih vremena, već snažno sredstvo sjedinjenja prvotno s Isusom Kristom, a potom i s bl. Djevicom Marijom. Znamo da je veliki štovatelj Presvete Bogorodice bio sv. Ivan Pavao II., papa. Čitajući Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića vidimo kako svako svoje razmatranje završavao s direktnim obraćanjem Isusovoj Majci Mariji. Duhovni život svakog svećenika, vjernika laika, oslanja se na “Prijestolje Mudrosti“ – Mariju koja je nosila i rodila Krista.
Kako nam je poznato, Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. godine., na treću godišnjicu ukazanja Majke Božje u Fatimi trojici pastirića. Miroslav će kasnije, kad je otkrio tu podudarnost, biti ugodno iznenađen, a pomalo će u toj činjenici osjetiti i posebni poziv. Tijekom djetinjstva i mladenačkih godina on je postao sve više svjestan svoje tijesne povezanosti s Majkom Isusovom i rastao je u vjeri i pobožnosti prema Svetoj Bogorodici.[1]
Svoja razmatranja, djelovanje i duhovni život povjerava Isusovoj Majci Mariji proseći milost zagovora. Marija je najbolje razumjela nepravednu Isusovu patnju; ali ukorijenjenost u Bogu, apsolutno povjerenje u Boga, Mariji je dalo snagu ne samo da izdrži nego iznad svega da u njezinom srcu ne bude ni trunka mržnje. Marija vjeruje i nada se. Mariji nisu bili potrebni psiholozi i psihijatri da izliječe njezine rane; već potpuno predanje u Boga: „Fiat, voluntas tua!“
Bl. Miroslav, kao model – uzor služenja Bogu, izabire Mariju. Zahvalan je Bogu za sva dobročinstva, ali svjestan da na svećeničkom putu postoje mnoge zamke te „savezništvo“ traži u Mariji.
Piše u svom Duhovnom dnevniku: Sveta Majko, moja ljubezna Majko, zahvali se sa mnom Bogu za sva dobročinstva koja mi je podijelio. Moli se za me Njemu da mi pomogne da dobro vršim dužnosti kojima se obvezujem. Majko moja, Ti me vodi putem spasenja i svetosti. Čuvaj me čista na duši i na tijelu. Daj, sačuvaj moje srce čisto za Boga. Sve neka bude za Boga. – Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi umirem, Isuse, Tvoj sam živ i mrtav. Amen.[2]
Miroslav je kao bogoslov u Rimu bio oduševljen što je papa Pio XII., o Bezgrešnom Začeću 1942. godine, cijeli svijet posvetio Bezgrješnom Srcu Marijinu. Miroslav to i sam čini ovim riječima: Majko moja, evo me ovdje pred Tobom. Razmatram Tvoju dobrotu i Tvoju darežljivost prema meni. Ti si mi puno i puno pomogla u mojem životu. Hvala Ti. Ti si mi dobra i prelijepa Majka…
Sav hoću da budem Tvoj. Hoću da se žrtvujem svaki dan za Tebe. Slatko Srce Marijino, [srce] moje Majke, budi spasenje moje. Kad sam dakle sav Tvoj, čuvaj me i brani kao stvar i svojinu svoju. Od sada unaprijed dakle hoću da živim s Tobom, za Tebe, u Tebi!
Tvoj sam. Primi me, Majko! Svaki dan hoću da molim za obraćenje grešnika i po nakani Tvojeg Presvetog Srca. Neka zavlada Tvoje Presveto Srce u srcima svih ljudi: u meni, u mojoj obitelji, u ovom našem Zavodu, u našoj Istri, u cijelom svijetu. Neka se po svem svijetu Tebi pjeva slava. Molit ću po nakani Sv. Oca Pape i cijele Crkve. Tvoj sam sada i uvijek! Amen![3]
Do kraja svog života pomicat će pobožnost Presvetom Srcu Isusovu i Marijinu. Na kraju će i svoju zadnju sv. misu u Lanišću slaviti na oltaru Srca Isusova za obraćenje grešnika.
Kao župnik u Baderni (1943.) i potom kao župnik u Kanfanaru (1945.) on je očito iz dubine srca govorio o Mariji i neumorno širio njeno štovanje, a to je kod njega postalo temeljnim sastavnim dijelom cijeloga apostolskog djelovanja. Dva su stožera iz kojih proizlazi pastoralno djelovanje bl. Miroslava: euharistija i pobožnost prema bl. Djevici Mariji. Možda to najbolje ocrtavaju ove riječi koje je izgovorio na oproštaju iz župe Kanfanar: „Predrago braćo, dvije vam uspomene puštam: Euharistiju i Mariju. Euharistiju primajmo i Vi i ja, bl. Gospu molimo i Vi i ja! Tu ćemo se naći, time ćemo biti združeni.“ (Kanfanar, 23.2.1947.).
Zaključimo ovo razmatranje riječima bl. Miroslava:
„Ovaj sam dan na poseban način posvetio Majci Božjoj i Majci mojoj; Mariji. Razmatranje sam učinio o Njoj i Njezinoj dobroti; Pričest sam na poseban način darovao Njoj, izmolio sam cijeli Ružar [Krunicu] na njezinu čast; prikazao sam joj koju žrtvicu i sve svoje djelovanje ovoga dana.
Majko, opet Ti se sasvim prikazujem i zaklinjem te za pomoć. Sada više nego ikada prije straši me moj budući apostolat. Da li ću ustrajati? Da li ću se oprezno i dostojanstveno vladati u svojem životu?… Ti mi pomozi. U Tvoje se ruke predajem i molim Te da mi isprosiš od Boga milost da mi rasvijetli um i volju da budem dobar otac duša. Pomozi mi u pripravi za [svećeničko] ređenje i prvu sv. Misu!“ (Duh. dnevnik, 6. 2. 1943.)
Autor razmatranja: vlč. mr. Ilija Jakovljević, vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića
[1] V. MILOVAN, Miroslav Bulešić, svjedok Kristov, str. 187.
[2] Dnevnik II, str. 51.
[3] Isto, str. 65.-57.