Bl. Francesco Bonifacijo – svećenik i mučenik

Ove godine, 11. rujna, navršilo se 70 godina od mučeničke smrti bl. Francesca Bonifacija, koji je kao kapelan djelovao u današnjim župama Novigrad i Krasica kod Buja.

 Tko je bl. Francesco?

Rođen je u Piranu, tadašnjoj Tršćansko-koparskoj biskupiji, danas Koparska biskupija, 7. rujna 1912. Bio je drugo od sedmero djece u Giovannia Bonifacia[1]  i Luigie Busdon[2]. Kršten je 15. rujna iste godine u župnoj crkvi sv. Jurja kad uz ime Francesco dobiva i Giovanni po ocu.

Klice vjerskog života mladi Francesco nalazi u obitelji u kojoj je dan započinjao i završavao s molitvom te svakodnevnim obiteljskim pohađanjem sv. mise u crkvi i samostanu sv. Franje – franjevaca konventualaca. Duhovnu notu obitelji je napose davala majka, koja je svakodnevno pohađala sv. misu. U pobožnoj i skladnoj obitelji, gdje se redovito molilo vladalo je opušteno i vedro ozračje.

Francesco posjećuje župni oratorij, nazvan „salezijanski“ po načinu odgoja. Pristupa Katoličkoj akciji[3], u početku kao pripravnik, a kasnije kao junior. Pohađa tjedne sastanke u središtu sv. Juraj koji je bio prava duhovan i intelektualna „kovačnica“ za mnoge mladiće. Duhovna formacija svakog mladića, čovjeka proizlazi iz sv. ispovijedi koju je Francesco tjedno činio i svakodnevne sv. pričesti. Ova dva sakramenta do kraja života će obilježiti duhovni lik ovog mladića a kasnije kao svećenika.  

Kopar: prvi korak prema svećeništvu

 U dvanaestoj godini, 1924. godine, odlazi u malo sjemenište u Kopru (tada je to bilo međubiskupijsko malo sjemenište. U ovom sjemeništu je boravio i bl. Miroslav Bulešić, kao i drugi pripravnici za svećeništvo iz Istre.) i započinje s učenjem. Pobožnom i jednostavnom mladiću nije se bilo teško priviknuti na stroga pravila i marljivo, ali ne bez poteškoća, prihvaća se školskih dužnosti.

Njegov mladenački lik krase vrline: blagost, poslušnost, uslužnost te spremnost pomoći kolegama u potrebi. Te njegove vrline zapažaju i profesori, tako da je jedan od njih nakon ispita, koji su za Francesca bili teški, izjavio: „Pa ovaj je doista svet“.

Francesco ima i svoj križ koji strpljivo nosi a riječ je o bronhijalnoj astmi koja će ga pratit cijeloga života.  Na Badnjak 1931. kad je Francesco bio u trećem razredu liceja, umire mu otac. Tom prigodom piše: „Danas se moj otac preselio u bolji život. Neka mu Bog daruje vječni pokoj koji je zaslužio s podnesenim patnjama i po velikim žrtvama što ih je učinio za mene.“

Nakon završene gimnazije polazi 1932. u centralno teološko sjemenište u Goricu.[4] Studijske obveze izvršava uredno te svakodnevno radi na duhovnom području. Vrlo zauzeto izvršava sve sjemenišne pobožnosti, a iznad svega gaji bratske odnose sa svima[5], bilo oni Talijani, Slovenci ili Hrvati. Biskup Antun Bogetić izjavljuje da je „Bio potpuno čovjek crkve.“[6]

U crkvi Sv. Justa u Trstu, na blagdan sv. Ivana apostola i evanđeliste,  27. prosinca 1936. godine, zaređen je za svećenika. Prvu sv. misu slavio je u svom rodnom Piranu 3. siječnja 1937. godine, u crkvi sv. Jure.

Vrlo kratko (svega tri mjeseca) postavljen je za pomoćnika u Piranu. Tu su ga svi zavoljeli a naročito mladi koji su osjetili da ih je svojim nastupom osvojio.[7]

S prvim danom travnja 1937. započinje službu pomoćnika u službi u Novigradu.[8] Odmah se uključuje u društveni život tog gradića, među ribare, pomorce, zemljoradnike i male zanatlije. Zdušno se zalaže za mlade naročito u katehizaciji. Oko njegove ispovjedaonice okupljaju se mornari, seljaci, kao i oni koji žele izvanrednog ispovjednika pa se čulo da ljudi govore: „Ne treba nam više ići u Dajlu, imamo ovdje svetog svećenika“.

Osniva katoličku akciju i u prvom se redu posvećuje formiranju mladeži. Organizira sportska natjecanja, izlete, i preko praznika kupanje na moru. Dvoje svjedoka iz tog vremena tvrde: „Mladima je govorio s Evanđeljem u srcu i na ustima.“[9]

Krasica: novo odredište

 Novi tršćanski biskup mons. Antonio Santin 1. srpnja 1939. premjestio ga je u Krasicu.[10] To je bilo kapelanija župe Buja, ali skoro nezavisna osobito u pastoralnom radu. Prihvaća u poslušnosti premještaj, a u dnevniku piše: „Dobro, Gospodine, budi volja tvoja. A zdravlje? Kad budem osjetio da mi je boravak ovdje zbog zdravlja presudan ponizno ću to izložiti svome poglavaru.“[11]

I tu razvija veliku pastoralnu djelatnost sa svima, a naročito s djecom, mladima, bolesnicima, siromašnima i starcima.[12] Iskustvo stečeno u Novigradu pomaže mu u organiziranju ministranata, poučava vjeronauk, formira pjevački zbor i dramsku grupu. Uređuje malu knjižnicu[13] i dio župnog stana pretvara u „oratorij“. U dnevniku će zapisati: „da bi se mladenačke duše oduševilo ne treba bogzna što, dosta je dobra volja i nesebična žrtva“.[14]

Ide ususret roditeljima i djeci, te dolazi u odaljena sela imati katehezu za djecu i pripremati ih na sakramente. Neki su govorili: „za svakoga se brine!“. Narod ga je zavolio i ta obljubljenost kod naroda poslije će zasmetati članovima bujske UDBE.

Svake subote ide u Buje pomagati u ispovijedanju; jedan se od njegove subraće svećenika toga sjeća pa kaže: „Bio je sjajan ispovjednik, nezaboravljen i vrlo omiljen, očinski; ponekad i strog, ali uvijek uspješan“.

U vrijeme drugog svjetskog rata, don Francesco, po naravi smiren čovjek, hrabro se suočava s tom opasnom i teškom stvarnošću, za sve se zalaže, bez ikakve razlike, bili Talijani, Slovenci ili Hrvati, pomaže svima pripadali jednoj ili drugoj strani.[15] Njegova politika bila je ljubav prema svima te služenje Kristu i Crkvi.[16]

Komunističke vlasti vide koliki utjecaj ima don Francesco na mlade, pa se na sastancima komunističkih partijskih ćelija često o njemu govori kao o nepodobnom svećeniku. Don Francesco, unatoč komunističkim prijetnjama, ne odustaje od svoga pastoralnog rada. Za njega se govorilo: „Bio je vrlo revan, uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži.“[17] Francesco je u okolnim župama redovito ispovijedao, tako 11. rujna odlazi ispovijedati u Grožnjan i predvečer su ga sačekali „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i otad mu se gubi svaki trag. Mučeničku smrt bl. Francesca opisuje fra Škunca: „’Narodna straža’, tj. oznaši, uvečer ga dočekaju na cesti, odvedu u šumu, gdje ga skinu do gola, nogama i kamenjem izudaraju, polumrtva izbodu nožem, a zatim bace u jamu(?). Kad se za njega kod vlasti stao zanimati rođeni brat, i on je sam uhićen i procesuiran jer da ‘širi lažne vijesti’“.[18]

Svečano proglašenje blaženim proslavljeno je u katedrali sv. Justa u Trstu 4. listopada 2008. Godine.

Završimo s riječima bl. Francesca: „Putnik sam! Na ovome sam svijetu stranac i ne smijem svoje ideale vezati s ovim svijetom već s drugim, Božjim svijetom.  Sve mora težiti prema Bogu!“

(Krasica, 13 ožujka 1946. )

[1] Otac Francesco Givanni Bonifacio u daljnjem tekstu Giovanni Bonifacio umro je 26. prosinca 1931.

[2] Majka Luigia Busdon rođena je u Pirano 24. prosinca 1889. a umrla je u Trstu 17. veljače 1963. Podrijetlom je njena obitelj iz Lanišća gdje je mučeničku smrt podnio bl. Miroslav Bulešić 24. kolovoza 1947.

[3] Katolička akcije nastaje u 19. stoljeću kao odgovor na novi društveni poredak koji, ponekad i nasilno, razdvaja Crkvu i društvo. Kao vjerska organizacija, priznata od Svete Stolice, ona se ravna: po nauku Crkve,  po smjernicama Svete Stolice i odredbama nadležne crkvene vlasti.

[4] Ovo sjemenište su pohađali pripravnici za svećeništvo iz današnjih nad/biskupije: Riječku, Porečku i Pulsku, Krčku, Koparsku, Tršćansku, Goričku….

[5] Usp. F. DE GUARRINI, Cinguant’anni fa veniva ucciso don Francesco Bonifacio, u: Vita Nuova, 6 settembre 1996.

[6] Svjedočanstvo mons. Antuna Bogetića u dijecezanskom postupku za proglašenje don Francesca blaženim. U: Positio super martirio et fama Martirii, Beatificationis seu declarationis martirri Servi Dei Francisci Ioannis Bonifacio, sacerdotis dioecesani, in odium fidei, uti fertur, interfecti (+ 1946), Roma, 2004., str. 57

[7] Usp. B. BORSATTI, Memorie su don Bonifacio, vjerojatno 1971.

[8] Dana 1. travnja 1937. mons. Carlo Margotti, nadbiskup Gorizie i apostolski administrator Tršćansko-koparske biskupije imenuje don Francesca, citiram dekret: „sussudario capitolare, vicario corale e cooperatore a Cittanova“, gdje je župnik bio mons. Francesco Chierego koji je isto bio rodom iz Pirana.

[9] Usp. Positio super martirio et fama Martirii, Beatificationis seu declarationis martirri Servi Dei Francisci Ioannis Bonifacio, sacerdotis dioecesani, in odium fidei, uti fertur, interfecti (+ 1946), Roma, 2004., Relazione della comissione storica, str. 35..

[10] Krasica je bila godinu dana bez vlastitog svećenika – kapelana nakon smrti don Giovannia Marchia.

[11] F. BONIFACIO, Diario segreto, Villa Gardossi, 13 luglio 1939.

[12] Francesco svoj pastoralni rad usmjerava istovremeno na tri smjera: prema djeci, siromašnima i bolesnima. Usp. F. BONIFACIO, Diario segreto, Villa Gardossi, 31 gennaio 1946.

[13] Lijepo svjedočanstvo o pastoralnom radu don Francesca daje Romano Gardossi koji je bio ministrant i član Katoličke akcije u Krasici. Usp. R. GARDOSSI, Testimonianza, 3 giugnio 1972.

[14] F. BONIFACIO, Diario segreto, Villa Gardossi, 7 febbraio 1946.

[15] Usp. E. RAVIGNANI, In memoria di don Francesco Bonifacio, omelia, S. Antonio Taumaturgo, Trieste, 11 settembre 1996.

[16] Usp. G. ZUGAN, Testimonianza, 20 settembre 1970.

[17] Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 17.

[18] S. ŠKUNCA, Histria sacra, bl. Francesco Bonifacio (1912.-1946.), u: Ladonja, vjerski informativno – kulturni list, broj 6/353, lipanj 2015., str. 28.