Biskup Milovan na hodočašću Majci Božjoj od zdravlja u Hreljićima

Hodočašće Majci Božjoj od zdravlja u Hreljićima održano je tradicionalno druge nedjelje listopada. Ove je godine to bilo 9. listopada. Na hodočašću se ove godine okupilo posebno veliko mnoštvo vjernika. Središnje hodočasničko misno slavlje predvodio je porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan.

Biskup je na početku istaknuo kako je to hodočašće „susret vjere, molitve i radosnog zajedništva s braćom i sestrama u vjeri. Dovelo nas je ovamo, i ovog puta, naše srce, naša želja i potreba doći Majci Božjoj. To naše srce je danas ovdje posebno otvoreno, ono u sebi ovamo donosi potrebe i nakane za zdravlje i svako dobro duše i tijela nas samih, naših obitelji i mnogih drugih ljudi te za više pravde i mira u svijetu. Naše se srce želi danas ovdje skrušiti, i pokajati, zahvaljivati i slušati Boga i njegovu riječ onako kako je to činila Majka Božja Marija. Započnimo, braćo i sestre, u takvom raspoloženju sada ovu svetu euharistiju.“

Mariji dolazimo preporučiti svoj život

„I ove smo godine ponovno sabrani – na ovu drugu nedjelju mjeseca listopada – ovdje u Marijinom svetištu u Hreljićima. I došli smo ne tek kao obični izletnici nego upravo kao hodočasnici koji po molitvi i pjesmi, po slušanju i pristupu sakramentima, pa i nošeni molitvom pjesmom svih ovdje okupljenih, žele doživjeti blizinu Marije, Majke Crkve, duhovne majke svih nas, i po njoj – svakako – blizinu Božju.“

„Marijin nas lijepi kip ovdje kod oltara živo podsjeća da je ona duhovno, ali stvarno, ovdje s nama. Njoj želimo ponovno preporučiti svoj život i svoju dušu srce, svoje obitelji i prijatelje, našu Crkvu i sav naš nemirni svijet. Kad Mariji nešto iskreno i s vjerom preporučimo,  sigurni smo da je to u najboljim rukama, jer Marija to prinosi svome Sinu, našem Spasitelju. Zato pred Mariju uvijek dolazimo otvoreno i iskreno, s povjerenjem i pouzdanjem. Pred njom ne moramo glumiti jer je ona Majka Crkve i svih nas. S velikom ljubavlju i suosjećanjem brine se za svakoga od nas. Smijemo joj stoga u najjednostavnijoj molitvi sve reći: i svoja lutanja i tvrdo srce, svoje rane tijela i duše, svoje muke i zabrinutosti za naše obitelji i djecu, starije i bolesne. Jer ona je – kako je u litanijama i zazivamo – Utočište grešnika, Tješiteljica žalosnih, Pomoćnica kršćana.“

„Zdravlje bolesnih“

„U ovoj se crkvi, znamo, Djevica Marija časti baš pod naslovom „Majka Božja od Zdravlja“. Očito je kršćanima, i nekada i danas, jako drago zazivati Mariju pod tim naslovom. Zazivamo je rado kao „Zdravlje bolesnih“. I samorazumljivo je da kao vjernici, moleći za razne svoje potrebe i nakane, posebno želimo moliti baš za zdravlje, koje nam je svima tako važno, rekli bismo čak prevažno za naš svagdanji život i rad, za naše dnevno funkcioniranje i  nošenje svih naših odgovornosti. A svi koji smo bili na hodočašću u velikom marijanskom svetištu u Lurdu, mogli smo se osvjedočiti kako tamo, uz nebojene druge vjernike, dolaze upravo hodočašća bolesnika, posebnim vlakovima, uz pratnju medicinskog osoblja. U Lurdu je, uz sve druge manifestacije vjere i pobožnosti, posebno dirljivo vidjeti procesije s bolesnicima. Poznato je da su se u Lurdu, sve od Marijinih ukazanja 1858., do danas, dogodila nebrojena čudesna ozdravljenja i stalno se i dalje događaju. Posebna liječnička komisija svaki takav slučaj pomno ispituje i potvrđuje. Ipak, jasno, da najveća većina bolesnika koji dolaze u Lurd, ili druga svetišta, fizički ne ozdravlja. Ipak, nisu razočarani… Naprotiv, po molitvi na hodočašću dobivaju novu snagu i ohrabrenje, zajedno s vjerom, pouzdanjem i predanjem Bogu za strpljivo nošenje svoga životnoga križa.“

„Zanimljivo je svakako kako takvi brojni bolesnici, i u Lurdu i drugdje, snagom vjere i molitve, mogu – u srcu i na licu – imati mir, vedrinu i životnu radost, unatoč svojem hendikepu. Dok mnogi, inače fizički zdravi, često pate od depresija, besmisla, izgubljenosti, pa i očaja.“

Čudesna ozdravljenja plod su velike vjere

„Čuli smo u današnjem evanđelju kako je Isus izliječio gubavce, izazvan dubokom samilosti prema ljudima. A tako i mnoge druge bolesnike koje je susretao. Ipak Crkva propovijeda da uz čudesa koja je činio Isus ili se događaju tijekom povijesti Crkve – u Lurdu ili drugdje, a ona su uvijek plod molitve i velike vjere, za sada postoji redoviti tijek Božje Providnosti, kada mnoge bolesti i nevolje, treba strpljivo nositi. I ma tom se području događaju čudesa ustrajne strpljivosti u podnošenju vlastitih križeva.“

„A Isus je došao prvenstveno obnoviti čovjeka duhovno, ozdraviti ga u duši: donijeti mu smisao, nadu, oproštenje i približiti ga njegovu Stvoritelju. Vratiti čovjeka njemu samome od svih njegovih izgubljenosti, otuđenosti i lutanja. Osloboditi čovjeka od bolesti duha i duše, od njegove infantilnosti i iluzije, varke da je sreća u materijalizmu, hedonizmu, neograničenoj slobodi i neodgovornosti, moralnom relativizmu… Došao je vratiti čovjeka njemu samome, naučiti ga slušanju vlastite savjesti, a ne bježanju od nje, jer to je uvijek nutarnje nasilje nad svojim duhom i srcem, otvoriti mu oči za Boga, Oca koji je sama ljubav i koji nije daleko ni od koga od nas, te koji nam se očituje i po čudesima prirode oko nas, i po glasu savjesti u nama, a najviše po objavi koju nam je donio njegov Sin Isus, rođen, umro i uskrsnuo za naše spasenje.“

„Zato doći danas na hodočašće u crkvu Majke Božje od Zdravlja, ili doći u neku drugu crkvu, znači otvoriti dušu, srce i savjest Bogu, iskreno čuti Boga i njegovu riječ, doživjeti u molitvi da nam je On – osobito po dobroti Majke Božje – bliz, dobar, milosrdan i da nas uvijek iznova poziva graditi naše živote na čvrstom temelju istine, poštenja, dobrote, opraštanja, pomirenja – kako u našim obiteljima tako i sa svim ljudima… Hodočašće je uvijek mali duhovni pomak na bolje. Zato su naša, i velika i mala hodočasnička mjesta (gdje se moli, sluša se evanđelje, susreće Boga u ispovijedi i pričesti, doživljava radosno zajedništvo braće i setara u vjeri) ta su mjesta zapravo velika lječilišta duša, mjesta duhovnog ozdravljenja, mjesta ohrabrenja i jačanja za naše svagdanje služenje Bogu i čovjeku.“

Susret dobročinstva i zahvalnosti

„U evanđelju smo čuli kako je Isus ozdravio desetoricu gubavaca. Ali samo se je jedan od njih sjetio vratiti da zahvali, i taj je bio Samarijanac, stranac. Isus tog stranca pohvaljuje i stavlja ga svojim sunarodnjacima Izraelcima kao uzor prave vjere i zahvalnosti. A zahvalnost je tako lijepa, ali nažalost i rijetka kod ljudi.“

„Jedan pisac donosi priču kako je kralj nebeski jednom pozvao na okupljanje sve kreposti, sve moguće vrline: ljubaznost, marljivost, gostoprimstvo, umjerenost, razboritost… I što se dogodilo? Na tom susretu našle su se prvi put dvije kreposti, koje se inače nikad do tada nisu bile susrele. Bile su to: dobročinstvo i zahvalnost! Dobročinstvo i zahvalnost – nikad se još nisu bile susrele… Hoće se reći kako ljudi, koliko god im dobra činiš, nikad se ne sjete zahvaliti… Ili možda ipak, malo, ponekad… . A zahvalnost je najplemenitija krepost, znak veličine duše koja je osjetljiva za dar, dirnuta dobročinstvom… Ozdravljeni Samarijanac kliče Isusu i ispovijeda vjeru. A ostala desetorica? Njima je normalno da su ozdravili i samo se žure dobiti potvrdu od svećenika da se mogu ponovno uključiti u društvo zdravih.“

Važnost zahvaljivanja

„I mi toliko toga primamo od Boga i ljudi i to nam je normalno. Ako se i sjetimo Boga to je često kao trgovina. Ako nešto nije u redu, odmah se bunim protiv njega. Nismo li često slični onoj devetorici gubavaca koji nisu smatrali potrebnim zahvaliti? A sve što imamo i jesmo, zapravo je dar: zrak koji dišemo, sunce koje nas grije, priroda oko nas, život, obitelj, prijatelji, zdravlje… Pa duhovni darovi: svjetlo vjere, sigurnost nade, dar oproštenja. Prigovaramo radi sitnica a zaboravljamo da je sve zapravo milost odozgo, dar Oca s nebesa… Lijepo je na Trsatu proći dvoranom zavjetnih darova: kolike dragocjene slike i zavjetni darovi kao znak zahvalnosti Majci Božjoj za spas u morskoj oluji, u nesreći na cesti, u čudesnom ozdravljenju. – Lijepo je da naši školarci sad na jesen imaju Dan zahvalnosti za plodove prirode. – Da i ne spominjemo osobito Blagdan Majke Božje Snježne, 5. kolovoza, Dan domovinske zahvalnosti…“

„Mi zapravo plivamo u darovima Božjim. I zato je normalno, kako jedan naš stariji svećenik voli ponavljati, uvijek reći: „Hvala Bogu i dobrim ljudima.“ Zahvaliti osobito nedjeljnom misom. Jer i sama nedjeljna misa je nadasve zahvala Bogu. Riječ euharistija i znači – zahvala. U evanđelju je jedan od desetorice zahvalio. Ima li nas u našim crkvama nedjeljom bar 10 posto župljana, da i u svoje ime i u ime bližnjih zahvaljujemo? Naš jedini dug Bogu zapravo je zahvala. – Možda je danas televizija preuzela mjesto večernje molitve u obitelji. Ipak, učimo se, braćo i sestre, završiti svaki svoj dan zahvalom Bogu. Lijepa je riječ: „Neka ti je molitva ključ jutra i kračun večeri.“ A tako i nedjeljna misa, koja je zahvala za protekli tjedan i preporuka za novi tjedan.  A neka i današnje naše hodočašće ima tu crtu: ne samo moliti za potrebe nego i trajno zahvaljivati.“

„Na hodočašću smo kod Majke Božje od Zdravlja. S kojom god smo potrebom došli na ovo hodočašće; s kojim se problemima moramo u svom svakidašnjem životu suočavati; koja god nas bol pritiskala – neka po zagovoru Majke Božje, naše srce danas bude prosvjetljeno i učvršćeno vjerom i nadom; ojačano mirom i dobrom voljom; utješeno milošću – te naš život bude svjedočanstvo za Boga koji je živ u nama, u Crkvi i u svijetu. I nama su danas upućene Isusove riječi iz evanđelja: „Vjera te tvoja spasila. Idi u miru., zaključio je mons. Milovan.

Prije završnog blagoslova održana je tradicionalna procesija s kipom Majke Božje oko crkve i groblja, a po povratku ispred crkve svi su okupljeni, predvođeni biskupom, izmolili molitvu Majci Božjoj od zdravlja.