Biskup Kutleša otvorio u Puli Izložbu “Hrvatski sveci i blaženici”
Retrospektivu Izložbe “Hrvatski sveci i blaženici” porečki i pulski biskup mons. dr. Dražen Kutleša otvorio je u petak, 14. lipnja u povijesnoj Kapitularnoj dvorani pulskog Franjevačkog samostana S. Franje Asiškog. O izložbi su tom prigodom govorili: gvardijan tog samostana p. Đuro Hontić, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa iz Karlovca mons. Antun Sente ml., akademski slikar David Ivić te biskup Kutleša.
Nakon glazbenog uvoda pjesmom „Svetome Leopoldu“, koju je na stihove Daniela Načinovića uglazbio akademski glazbenik Bruno Krajcar te je ovom prigodom izveo u duetu s doc. art. mr. art. mezzosopranom Sofijom Cingulom okupljenima se obratio domaćin p. Đuro Hontić. On je pojasnio kako je ova izložba retrospektiva dosadašnjih manifestacija Dana hrvatskih svetaca i blaženika koji se od 2009. godine održavaju u Križevcima, a zatim su se postavljale i u drugim hrvatskim sredinama. Autori predstavljenih likovnih djela, portreta hrvatskih duhovnih velikana, su Branimir Dorotić, Maja Vidović, Josip Botteri Dini, Ana Marija Botteri, Hrvoje Marko Peruzović, Anto Mamuša i Ivana Ćavar.
Kako su prošlogodišnji Dani hrvatskih svetaca i blaženika bili deseti, jubilarni, tako su se organizatori odlučili da deseta izložba bude retrospektivna, pojasnio je p. Đuro Hontić te napomenuo kako ju je oblikovao i postavio likovni kritičar Stanko Špoljarić. Nakon Križevaca, izložba je dosad bila postavljena u Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku i u samostanu bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici.
Nedavno je bila predstavljena kod kapucina, u samostanu sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi, a tijekom ljeta bit će postavljena u samostanu sv. Franje, franjevaca konventualaca u Puli. Organizator izložbe je Galerija “Laudato”, i Udruga “Dr. Stjepan Kranjčić”, a suorganizator Samostan sv. Franje u Puli.
Zahvaljujući gospođi Kseniji Abramović, direktorici Laudato televizije i sakralne galerije Laudato, te gospođi Tanji Baran, predsjednici Udruge za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić”, ova je izložba kroz proteklih deset godina pridonijela intenzivnijem poznavanju i štovanju hrvatskih svetaca i blaženika, te putujući po Hrvatskoj, pronosila sadržaj hrvatske svetosti, pojasnio je gvardijan koji je i sam sudjelovao u pokretani prve godine toga projekta u Križevcima.
Znajući da je izvor i početak svake svetosti sam Bog, možemo reći da svetost nema ni naciju ni narodnost, ali ni vrijeme, ona je vječna i bezgranična kao što je i sam Bog. Zato, oni koji ju od Boga prihvate, oni su uzor i primjer ne samo svom narodu nego svim ljudima svijeta i svih vremena, rekao je gvardijan, te nastavio, stoga nam se čini vrijednim ponuditi ljudima današnjeg vremena ove primjere prihvaćanja Božje milosti i odgovorne suradnje u vršenje volje Božje.
Vrijeme u kojem živimo obiluje zbunjenošću i smutnjom, zato ovi svijetli primjeri neka budu duhovno blago s kojim će se susresti toliki domaći i strani turisti koji dolaze i pohađaju ovaj naš već dvije tisuće godina kršćanski grad Pulu o čemu nam svjedoči i ovaj mozaik, iz 2. stoljeća, u podu u ovoj Kapitularnoj dvorani samostan sv. Franje u Puli, i da osim sunca, mora i prekrasnih istarskih prirodnih ljepota, upoznaju i duhovne velikane koji su na ovim prostorima živjeli i djelovali, od našeg prvog proglašenog hrvatskog sveca s. Nikole Tavilića pa sve do bl. Miroslava Bulešića, mučenika, koji je ovdje u ovom samostanu imao duhovne vježbe kao pripravu za đakonat, pojasnio je gvardijan.
Mons. Antun Sente ml. je pobliže predstavio projekt Dani hrvatskih svetaca i blaženika koji je potekao kao djelo Udruge za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić”. Želeći raditi na promociji hrvatskih svetaca i blaženika objedinili su popis te je tako rođena ideja pokretanja izložbe Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu. Svake godine jedan umjetnik, ili jedna obitelji umjetnika dobila je zadat oslikati hrvatske svece i blaženike, i one na putu za oltar. Izložba je postala itinerantna zalaganjem Sakralne galerije Laudato. Sada je brigu oko organizacije preuzelo Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu. Ova deseta izložba sastoji se od retrospektive prethodnih devet godina, te je od svakog autora uzeto po nešto. U međuvremenu je već pokrenuta i 11. Izložba hrvatskih svetaca i blaženika koja je u svibnju ove godine predstavljena u Križevcima, a djelo Ivice Ivana i Kristine Mareković. Prije nekoliko dana stigla je u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu, a zatim će putovati dalje u Sveti Križ Začretje, Sisak, Čapljinu, Šibenik, Dubrovnik, u Zagreb na tri lokacije, a svoje će putovanje završiti u Puli, otvorenjem 12. linja 2020. te će ondje ostati do 28. kolovoza 2020. godine. Želja je organizatora svima približiti hrvatske svece i blaženike koji su definitivno dobar ‘brend’ naže Domovine. Događa se, naime, ponekad, da naše svece i blaženike više prepoznaju neki drugi nego mi sami, rekao je mons. Sente. Ova izložba želi potaknuti snažnije štovanje naših Božjih ugodnika. Napomenuo je i da je izložba prodajnog karaktera kako bi se omogućilo i postavljanje daljnjih izdanja. Nakon izlaganja mons. Sente, glazbenici su izveli pjesmu posvećenu sv. Josipu „Zaručniče presveti“, koja je nastala za prigodu posvete nove crkve sv. Josipa u Puli.
Sveci su nadahnuće gotovo svim umjetnicima svijeta, književnicima, glazbenicima pa tako i likovnim umjetnicima, rekao je na početku svog izlaganja David Ivić. Najveća djela kulture zapadne civilizacije inspirirane su biblijskim motivima, životima svetaca i vjerskim sadržajima. Ponosni smo da u našem narodu imamo tri sveca, te desetak blaženika i više slugu božjih pa stoga ova izložba ima i edukativni karakter. Likovnim umjetnicima je, inspiraciji unatoč, izuzetno teško prikazati svece i blaženike novijeg doba, mora se ograničiti na fotografiju, jednu ili nekoliko dostupnih od datog Božjeg Ugodnika. Za većinu svetaca i blaženika nemamo fotografski zapis njihovoga izgleda, ali umjetnik pokušava, na osnovu životopisa, dočarati izgled. Različiti umjetnici prikazuju svece na različite načine, svatko po nekom svom pristupu, no sve je to manje bitno, važno je osjetiti njihovu snagu, snagu vjere, stabilnost, prepoznati da je to osoba koja nije zatajila svoju vjeru, a svaki umjetnik je to prikazao na sebi svojstven način. Drinske mučenice su na ovim likovnim prikazima potpuno mirne, staložene, a znamo što su prošle, naveo je kao primjer Ivić. Istaknuo je nekoliko varijanti izvedbe sv. Leopolda Mandića, koje, neovisno o pojedinim detaljima uvijek donosi neke svoje specifične karakteristike po kojima je prepoznatljiv. Slobodu umjetničke interpretacije, i različitost viđenja pojedinih Božjih ugodnika, s notom humora, ispričao je kroz anegdotu oslikavanja pet svetaca čije fotografije ne postoje, a kada ih je nacrtao, prema nadahnuću iz životopisa, naručitelj je tvrdio da jedna od njih nije nosio bradu. Bitno je ono što mi iz neke slike osjetimo, da li je to blagost, toplina, ljubav, snaga. Poseban osvrt dao je na likovnu izvedbu bl. Miroslava Bulešića. Pozvao je okupljene da uzmu katalog kojeg je realizirao za ovu izložbu.
Mons. Dražen Kutleša je na početku svoga obraćanja zahvalio p. Đuri Hontiću na organizaciji. Govoreći o svetosti biskup je istaknuo tri glavne karakteristike svetaca. Prvo, oni žive onim životom koji se nama ne sviđa, posve suprotno od naših životnih navika posjedovanja i komotnosti. Drugo, oni su ljudima govorili istinu, ne ono što ljudi žele čuti, već ono što im treba reći. To je jedini način da se čovjeku probudi savjest, jer ako mu se govori ono što želi čuti tada se on nikada neće popraviti. Mi danas živimo u takvom vremenu da smo previše diplomate, govorimo ljudima što žele čuti i tražimo kompromise, a nitko ne pita što je s istinom. Oni su zastupali istinu i za Istinu si davali svoj život. Sveci su ljude upućivali na Boga, nisu ih zadržavali za sebe. Pravi sveci, u svojoj poniznosti, upućuju ljude prema Bogu, a oni koji to nisu upućuju ih prema sebi i svojoj oholosti. Te tri karakteristike odličja su svih ovih svetaca i blaženika koje ovdje vidimo. Biskup je potom citirao Oswalda Spenglera koji je 1920. godine zapisao da će civilizacija doći do svoga vrhunca u ovo naše vrijeme, a kultura će doživjeti najniže moguće razine. On je smatrao da je kultura u prvome redu religioznost, filozofija i umjetnost. Ako pogledamo crkve i umjetnička djela nastala pred više stoljeća vidjeti ćemo da su ih izgradili mahom siromašni ljudi. Danas se pri obnovi traže razne pomoći, no treba se podsjetiti kao je sve to nastalo. Smatram da je temeljni problem današnje umjetnosti pitanje vjere. Nekada su ljudi gradili i stvarali iz vjere, jer, ako nekoga volim, stvaram i želim pokloniti najljepše i najbolje što može biti. To je onda umjetnost koju mi štujemo, a struka cijeni. Ovi nam portreti danas upućuju pitanje što je s tvojom vjerom? Ako mi kao vjernici znamo odgovor na to pitanje, onda će se pojasniti i mnoga druga pitanja, rekao je biskup te proglasio izložbu otvorenom uz nadu da će biti na korist svima nama.
Izložba će u tom pulskom samostanu ostati cijelo ljeto.
Uslijedilo je misno slavlje u samostanskoj crkvi, koje je predvodio mons. Kutleša uz koncelebraciju mons. Antuna Sente ml. te ostalih okupljenih svećenika i redovnika.
Biskup je u prigodnoj homiliji istaknuo nekoliko stvari kojima nas sveci i blaženici mogu potaknuti da živimo drugačije svoj život i vidjeti što od njih možemo naučiti. Svaki je blaženik i svetac iskoristio trenutak, vrijeme koje mu je Bog dao i nije bježao od svoje odgovornosti. Pokazali su vjernost Isusu, ono što su govorili, to su svojim životom i posvjedočili. I mi u životu imamo toliko svakodnevnih prilika da pokažemo vjernost Isusu Kristu, ali i na najmanjim neprilikama bježimo i povlačimo se, i činimo razne izdaje i zatajenja. Ovi sveci i blaženici nas pozivaju da budemo čvrsti i vjeri i da budemo ljudi od riječi. Nadalje, od svetaca možemo naučiti da su oni uvijek gledali u prošlost, gledali su velikane koji su živjeli u prošlosti, i bili su taj niz koji nas povezuje s tim velikanima. Prenosili su ono što je bilo vrijedno, ono što su baštinili prenijeli su u svoje vrijeme i budućim generacijama. I mi smo pozvani svoju vjeru i tradiciju, koju smo namrijeli tolikim stoljećima, pronijeti u budućnost. I onu baklju vjere koja je upaljena pred 2000 godina mi trebamo donijeti svojim suvremenicima i pronijeti budućim naraštajima. Odgovornost je svakoga od nas to svjetlo sačuvati i prenijeti, biti dio toga niza koji će se dalje, i nakon naše smrti, nastaviti. Ti su Božji ugodnici nadalje i putokaz koji nam pokazuje kamo krenuti. Oni su uvijek daleko više gledali na vječnost, na spasenje duše svoje i svojih vjernika, nego na materijalne stvari. Mi živimo u materijalnome svijetu i zarobljeni smo time, okružuje nas takav mentalitet, usmjereni smo nekom takvom materijalnom uspjehu. Sveci i blaženici nas pozivaju da spoznamo da je vrednota u nečemu drugome: da čovjek živi vjerski i kršćanski svoj život, po Božjim zakonima; ako svoj život iskoristi po Božjim zakonima, ako zadobije Kraljevstvo Božje onda njegov život ima smisla. Što vrijedi ako sve dobijemo a Vječni život izgubimo?, zapitao se propovjednik. Trebamo se okrenuti i promatrati onaj eshatološki smisao kojeg nam današnji sveci i blaženici poručuju. Nadalje, sveci i blaženici su učinili neke stvari kojima su nama olakšali život. Svaki narod ima svoje heroje, koji su u određenim trenucima postali veliki jer su dali život za druge, u borbi za neovisnost i sve ono drugo što je potreba svakoga naroda. Tako i naši blaženici i sveci su se u ključnim trenutcima naše povijesti znali žrtvovati za nas. Zapitajmo se stoga koliko se svatko od nas žrtvuje za druge, ili samo gledamo svoje uskogrudne interese. Na pitanje zašto uvijek u povijesti Crkve ima mučenika i zašto se Crkva u svakome trenutku negdje na svijetu progoni, biskup je podsjetio da ona treba biti svijest i savjest društva, treba pohvaliti ono što je dobro, a jasno opomenuti za ono što nije. Mnogi ne žele čuti istinu i zato nastaju progoni i žrtve, koje ljudi koji su na visini zadatka daju za tu Istinu. Molimo Boga da nam podari milost da budemo ljudi koji će uvijek tražiti Istinu, i da za tu Istinu budemo spremni dati i svoj život, zaključio je biskup.
Trojica svetaca Katoličke Crkve u Hrvata
Sv. Nikola Tavelić rodio se u Šibeniku oko 1340., a mučeničkom smrću svoju je vjernost Isusu Kristu posvjedočio 1391. u Jeruzalemu, gdje je zbog misionarskog djelovanja osuđen na smrt. Studirao je filozofiju i teologiju u Zadru ili Splitu, a vjerojatno je neko vrijeme bio i na studiju u Italiji. Nikolu su slavili kao sveca i mučenika u franjevačkom redu, posebice u rodnom Šibeniku. Papa Leon XIII. odobrio je 1889. njegovo štovanje, a papa Pavao VI. proglasio ga je svecem 1970. u Vatikanu u nazočnosti više od 20 tisuća Hrvata iz svih krajeva svijeta.
Kapucina i ispovjednika Leopolda Bogdana Mandića svetim je 1983. proglasio papa Ivan Pavao II., a prije toga 1976. beatificirao ga je papa Pavao VI. Leopold Mandić rodio se 1866. u Herceg Novom (Crna Gora), a umro je 1942. u Padovi u Italiji. Sjemenište je pohađao u Udinama, redovničko odijelo kapucina odjenuo je u Bassanu, a nakon završenog studija zaređen je za svećenika 1890. Djelovao je u Zadru, Rijeci, Kopru i Veneciji te najdulje u Padovi, gdje je 40 godina proveo u službi svećenika ispovjednika. Tijelo mu je neraspadnuto preneseno s gradskog groblja u Padovi u kapelicu do crkve u kojoj je ispovijedao.
Treći svetac među Hrvatima je Marko Križevčanin, koji je svoju vjernost Svetoj Stolici posvjedočio mučeničkom smrću 1619. u Košicama u Slovačkoj, gdje su ga Kalvini pogubili jer je odbio odreći se vjernosti papi. Gotovo četiri stoljeća poslije, 1995., u istome mjestu papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim. Blaženikom ga je 1905. proglasio papa Pio X. Marko Križevčanin rodio se u Križevcima 1589., studirao je u Grazu, nakon čega je zaređen za svećenika. Vratio se u domovinu te je neko vrijeme radio u Zagrebačkoj biskupiji. Nakon toga povjerena mu je služba ravnatelja sjemeništa u Trnavi u Slovačkoj.
Hrvatski blaženici
Pokojnog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženikom 1998. u hrvatskome nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Stepinac se rodio 1898. u Brezariću u blizini Krašića, a umro je u kućnom pritvoru 1960. Komunističke vlasti su ga na montiranome političkom procesu 1946. osudile na 16 godina robije. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do smrti u kućnom pritvoru u Krašiću. Hrvatski sabor poništio je 1992. sudsku presudu i osudio politički sudski postupak protiv Stepinca. Za njegovu hrabrost i svjedočko trpljenje papa Pio XII. uvrstio ga je 1953. u Zbor kardinala. Bogoslovni nauk Stepinac je završio u Rimu, gdje je zaređen za svećenika 1930. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali.
Dominikanac i biskup Augustin Kažotić rodio se oko 1260. u Trogiru, a umro je u Luceri u Italiji 1323. Papa Benedikt XI. imenovao ga je 1303. biskupom Zagreba. Uveo je u katedrali zajedničko moljenje časoslova te utemeljio katedralnu školu za svećenike pripravnike i za laike. Tijelo mu se čuva u gradskoj katedrali u Luceri, gdje je godinu dana biskupovao, a dio moći u njegovoj kapeli u zagrebačkoj katedrali. Blaženim ga je proglasio 1702. papa Klement XI.
Blaženi Gracija iz Mua, augustinac i pustinjak, rodio se 1438. u Muu, malome selu u Boki kotorskoj, a umro je 1508. na otočiću sv. Kristofora u Veneciji, gdje je proveo posljednje godine života. Budući da nije bio zadovoljan životom ribara i mornara, počeo je živjeti u samostanu augustinaca. Odlučivši se za redovnički život, nije se htio baviti knjigom i postati svećenik, nego je živio kao skromni redovnički brat. Papa Leon XIII. odobrio je trajno štovanje skromnog redovnika Gracije i 1889. proglasio ga blaženim.
Vjernik – laik blaženi Ivan Merz, katolički intelektualac i apostol hrvatske mladeži, rodio se u Banjoj Luci u BiH 1896., a umro je u Zagrebu 1928. Nakon tromjesečnog boravka u Vojnoj akademiji, počeo je studirati u Beču, a studij je prekinuo zbog Prvoga svjetskog rata. Pozvan je u vojsku i poslan na talijansko bojište, gdje je ostao do 1918. U Beču je nastavio studij književnosti, koji je završio u Parizu. Nakon toga dolazi u Zagreb, gdje je bio profesor francuskoga i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, a 1923. doktorirao je na Filozofskom fakultetu. Aktivno je radio na odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji “Hrvatski Orlovski Savez”. Posmrtni ostatci bl. Ivana Merza preneseni su 1977. sa zagrebačkoga groblja Mirogoja u baziliku Srca Isusova, kamo je za života svaki dan dolazio na misu. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2003. u Banjoj Luci.
Blaženi Jakov Zadranin, franjevac i redovnik, rodio se u Zadru oko 1400., a umro je 1490. u samostanu u Bitettu, nedaleko od talijanskoga grada Barija. Mlad je stupio u franjevački red u samostanu sv. Frane u Zadru. Nije bio svećenik, nego samo redovnik. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. za franjevački red. Papa Leon XIII. dopustio je da se štuje u Zadarskoj nadbiskupiji.
Blaženi Julijan iz Bala, franjevac i svećenik, rodio se u Balama oko 1300., a umro je 1349. Mlad je stupio u franjevački red, a nakon studija filozofije i teologije zaređen je za svećenika. Najveći dio života proveo je u samostanu sv. Mihovila u blizini Bala. Često je išao po istarskim selima i gradovima, propovijedao i dijelio svete sakramente, a posebice se istaknuo kao čovjek koji donosi mir među zavađene obitelji i skupine građana. Građani Bala izabrali su ga za svojega zaštitnika kako svjedoči “Općinski statut” iz 1477.
Blažena Marija od Propetog Isusa Petković rodila se u Blatu na Korčuli 1892. u imućnoj obitelji Marije i Antuna Petkovića Kovača, a umrla je u Rimu na glasu svetosti 1966. Na poticaj duhovnog voditelja, dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića, utemeljila je 1920. godine Družbu kćeri milosrđa, trećeg samostanskog reda sv. Franje, sa svrhom da preko djela milosrđa širi spoznaju božanske ljubavi i milosrđa. Na redovničkom odijevanju dobila je ime Marija Propetog Isusa i izabrana je za vrhovnu poglavaricu te družbe. Na početku su redovnice u Blatu vlastitim radom uzdržavale do tristo siromašne djece, pomagale su mnogim sirotama i udovicama, a blažena Marija otvorila je i mnoga prihvatilišta za djecu u Slavoniji, Vojvodini, Makedoniji i Srbiji te po Latinskoj Americi. Pokopana je na rimskome groblju Campo Veranu, a tri godine poslije njezini su ostatci preneseni u kućnu kapelicu vrhovne uprave, gdje su počivali do 1998., kada su preneseni u kriptu samostanske kapelice Krista Kralja u rodno joj Blato. Na trećem pohodu Hrvatskoj 2003. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je u Dubrovniku prvom blaženicom samostalne Hrvatske.
Dominikanka, blažena Ozana Kotorska rodila se u Releziju 1493., mjestu u brdima ponad staroga grada Kotora, a umrla je u Kotoru 1565. Radila je kao kućna pomoćnica u Kotoru. Bila je uzorna djevojka i u slobodno vrijeme naučila je čitati i pisati. Osim na materinskom jeziku, duhovne knjige, osobito Sveto pismo, čitala je i na latinskome i talijanskom jeziku. Najprije je živjela kao pokornica uz crkvu sv. Bartola, a 1515. ušla je u dominikanski treći red, položila redovničke zavjete i nazvala se Ozanom u čast bl. Ozane iz Mantove, koja je 1505. umrla na glasu svetosti. Kad je potres srušio njezino siromašno prebivalište, 1521. preselila se uz crkvu sv. Pavla, gdje počinje njezin vrlo strogi pokornički život. U maloj sobi u molitvi i pokori provela je 44 godine. Tijelo joj je do 1807. bilo neraspadnuto te je iz crkve sv. Pavla, koju je francuska vojska pretvorila u skladište, preneseno u crkvu sv. Marije. Postupak za proglašenje blaženom počeo je u Kotoru 1905. i završen je u Rimu, a papa Pio XI. odobrio je njezino štovanje 1927.
Među Drinskim mučenicama, koje su 2011. godine proglašene blaženima, su dvije Hrvatice: predstojnica časna sestra Jula Ivanišević, rođena u Starom Petrovom Selu i časna sestra Bernadeta Banja, Hrvatica mađarskog porijekla, rođena u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara.
U tijeku je kanonski postupak za proglašenje blaženima: krčkog biskupa Antona Mahnića, zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa Langa, franjevca Vendelina Vošnjaka, laikinje Marice Stanković, franjevca Ante Antića, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića te franjevca Ive Perana.
Svećenik Miroslav Bulešić najnoviji blaženik
Beatifikacija svećenika Miroslava Bulešića bila je 28. rujna 2013., u pulskoj Areni, a misu je predvodio predstavnik pape Franje, prefekt Kongregacije za kauze svetih, kardinal Angelo Amato, zajedno sa svim hrvatskim biskupima. Na beatifikaciji je bilo oko 17 tisuća hodočasnika te više od 700 svećenika iz domovine i inozemstva.
Miroslav Bulešić rodio se 1920. u Čabrunićima, Svetvinčenat, a za svećenika je zaređen 1943. U kolovozu 1947. u Buzetu je bio službeni pratitelj izaslanika Svete Stolice Jakoba Ukmara, koji je u župnoj crkvi dijelio sakrament krizme, što su jugokomunisti 23. kolovoza htjeli spriječiti, no nisu uspjeli. Dan poslije na Sv. krizmi u Lanišću komunisti su napali Miroslava Bulešića u župnoj kući i izboli ga nožem u grlo. Od rana je umro, a izaslanik Svete Stolice teško je pretučen. Jugokomunističke vlasti nisu dopustile da svećenik Bulešić bude pokopan u rodnoj župi u Svetvinčentu, pa je pokopan u Lanišću. Njegovo je tijelo tek 1958. preneseno na groblje u Svetvinčenat, a 2003. u posebnu kriptu u zidu župne crkve. Počinitelji i inicijatori ubojstva dobili su vrlo male kazne, za razliku od osoba koje su pokušale spriječiti zločin, koje su dobile višegodišnje zatvorske kazne.
Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić ističe kako je beatifikacija Miroslava Bulešića vrlo važna jer je on pokazao što znači biti dosljedan čovjek, slijediti određene ideale, pa i po cijenu života.
“Miroslav Bulešić velika je poruka čitavoj Hrvatskoj, osobito u ovo vrijeme, da uzdignemo pogled prema višim idealima i da se ne bojimo napada koji dolaze, bilo s lijeve, bilo s desne strane”, poručio je kardinal Bozanić.
