Biksup Milovan predvodio središnje misno slavlje za sv. Eufemiju

Svečanu misu poldanicu o blagdanu sv. Eufemije, zaštitnice Rovinja, u petak, 16. rujna 2022.,predvodio je porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan uz koncelebraciju više svećenika.

Misi je nazočio gradonačelnik Rovinja Marko Paliaga, dogradonačelnik te brojni članovi gradske uprave i javnih gradskih ustanova, uz naravno velik broj domicilnih vjernika, jer je dugi niz godina taj dan u Rovinju i službeno svečarski, pa osim uslužnih djelatnosti, za sve ostale segmente javnoga života je to neradni dan.  

Posebno nadahnjujuću homiliju biskupa Milovana donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici sv. Eufemije!

1. Čovjekovu svakodnevicu i redovitost življenja povremeno prekidaju slavlja ili spominjanje velikih i malih osobnih jubileja, poput radosnih obljetnica rođenja, braka, mature, ali i žalosnih spomena – a posebno su bolne godišnjice smrti dragih nam ljudi. No, upravo se na godišnjice smrti najčešće slave i spomendani svetaca i blaženika koji su nam ostavili uzorna svjedočanstva vjere. Kažemo da se dani njihove smrti slave, jer to su dani kada su se oni rodili za nebo. Tako se i svakoga 16. dana mjeseca Rujna slavi i blagdan naše drage sv. Fume. Njezino je tijelo čudesno prije mnogo stoljeća završilo kod nas, u Rovinju. Otad traje i pobožnost istarskih ljudi prema toj iznimno djevojci, prema toj mučenici iz prvih stoljeća kršćanstva.

2. Sve otkad je njezino tijelo među nama, traje i njezina povezanost s nama koja je tako snažna da je počela mijenjati arhitekturu Rovinja. Da nas ne povezuje vjera u njezinu svetost, i da nije sveta kod Gospodina, nikad se ne bi dogodio takav rast ovoga grada koji ju je uzeo za zaštitnicu. Rast je to i u širinu, i u visinu, i u brojnosti žitelja, i u djelatnosti. Znamo da je uz nekoć malo ribarsko mjesto tek bila crkvica sv. Jurja, a sada je, baš zbog utjecanja našoj kalcedonskoj svetici, na neki način ovo postalo svjetsko svetište sv. Eufemije čiji se sarkofag s njezinim posmrtnim ostacima nalazi među nama.

No čak i oni koji ne dolaze u blizinu njezina tijela, čak i oni koji su iz ovih ili onih razloga daleko i od nje i od crkvene zajednice, ostaju zatečeni ljepotom i prepoznatljivošću ove naše crkve sa zvonikom, gotovo najvišim u Istri. Naš grad toliko je prepoznatljiv, da se već na prvi pogled na njega spoznaje da to nije tek obično mediteransko mjesto uz more. Ne, to je grad sv. Eufemije koji – baš jer je njezin i baš jer je arhitektonski ujedinjen sa crkvom i zvonikom – postaje nadaleko prepoznatljiv simbol čak i u svjetskim razmjerima. Mi se, dakle, ponosimo ovom crkvom i zvonikom ističući da se s njega može jako daleko vidjeti. No daleko je važnije ako netko iz daljine prepozna da u sjeni toga zvonika žive vjerne duše koje rastu u pobožnosti, a grad i čitavo društvo rastu u pravednosti, etičnosti i osjetljivosti prema najugroženijima. Osjećamo li da uz našu sv. Eufemiju sve nastoji biti dostojanstvenije, vrjednije, i u vječnosti utemeljenije? Obveza nam je čuvati tu baštinu.

3. No, draga braćo i sestre, postoje u Rovinju i drugi zvonik mnogo manji, mnogo mlađi, donekle u sjeni ovog crkvenog, ali opet – mnogima drag. Ove godine navršilo se 100 godina odkad su postavljena brončana zvona na zvonik kod gradskih vrata na kojemu se nalazi poznati, i prije koju godinu obnovljeni gradski sat.

Probajmo danas nakratko zastati pred onim što predstavljaju spomenuta dva zvonika. Crkveni zvonik s kipom sv. Eufemije na vrhu predstavlja nam vječnost, pokazuje nam cilj kamo nam je poći. Ribarima i pomorcima naš je zvonik uvijek bio orijentir. Gradski sat nam pak simbolizira vrijeme koje nam je darovano na ovoj zemlji; on nam svjedoči o prolaznosti vremena i krhkosti ovozemaljskoga života. Pomalo možemo biti i zavidni, jer tom satu možemo svakih nekoliko desetljeća vraćati izvoran izgled i pomlađivati njegov mehanizam. No naše ljudsko vrijeme ne može se vratiti; ono prolazi. Ljudski je čeznuti da život bude satkan samo od lijepih trenutaka, no kao vjernici svjesni smo da je čovjekov život nerijetko ispunjen satima, danima, a ponekad i godinama strpljivoga čekanja da nas Gospodin izbavi i spasi od boli, da nas istrgne iz ruku neprijateljskih, kako ćusmo maločas u Knjizi Sirahovoj.

4. Zato je, dragi vjernici i dragi štovatelji sv. Eufemije, danas važno da se zagledamo u vlastiti život, a na njega možemo gledati i iz perspektive gradskoga sata, ali i vizure crkvenoga zvonika.

Naime, koliko god ljudi cijenili svoje životne jubileje, pa čak i kad je riječ o rođenju vlastite djece, koliko god ponosno spominjali svoje događaje, svoja promaknuća, svoja obogaćenja i druge svoje uspjehe… u čovjekovu životu ključna su istinski samo dva događaja, dva vremena: prvo je ono što se događa sada i, drugo, ono što će se dogoditi na času smrti naše.

Gradski nas sat na neki način podsjeća da ne možemo vratiti vrijeme; da ne možemo zaustaviti dobra događanja, ali ni ona tijekom kojih nam se događaju nepravde i poniženja; ne možemo spriječiti ni trenutke straha. Ne možemo vrijeme ni ubrzati pa da sadašnje boli brže prođu. Jedino što imamo i čime donekle možemo upravljati je onime što se sada događa; jedino je važno kakvi smo sada.

Crkveni nam pak zvonik pokazuje put u nebo i ukazuje na važnost časa smrti naše. U tom času zbroj će se sve naše sadašnjosti, sve naše odluke, svi naši postupci na koje smo mogli utjecati svaki put kad bismo si posjetili koliko je važno to naše “sada” i za osobni život, i za obitelji, i za grad i za društvo u cjelini. Prošlost ne možemo mijenjati, nju možemo samo blagoslivljati, a budućnost uvelike ovisi o tome što se sada zbiva.

Upravo pod vidom vremena koje je “sada”, te vremena “smrti naše” možda se bolje mogu razumjeti Isusove riječi koje smo čuli u današnjem evanđelju. Nećemo pogriješiti ako kažemo da tko god se među nama sada; tko god se među nama danas prizna Isusovim pred ljudima, priznat će se i on naš pred Ocem na času smrti naše.

Priznati se Isusovim pred ljudima znači živjeti u svakodnevnici kršćanske vrijednosti: u braku vjernost, u obitelji podupiranje, u društvu poštenje, na poslu predanost, a u svemu ljubav prema Bogu i bližnjemu.

5. Draga braćo i sestre, istina je da nam je Bog dao živjeti u ovom kraju velikih prirodnih ljepota. No nije tajna, da je ovo kraj u kojem su mnogi podnijeli mučeništvo za Krista i za vječno istinu. Iako je mnogo istarskih mučenika kroz povijest položilo svoj život za vjeru, dopustite mi sada spomenuti da nas je nedavno u Svetvinčentu okupila 75. godišnjica mučeničke smrti bl. Miroslava Buletića. Vrlo je znakovito promatrati kako su sv. Eufemija i bl. Miro povezani u mučeništvu, iako ih dijele stoljeća. Oboje su bili vrlo mladi kad su podnijeli mučeničku smrt – Eufemija je imala tek 16 godina, a svećenik Miroslav 27; oboje su mučeni zbog vjere u Krista. a progonili su ih tadašnji bezbožni režimi. Mnogo se toga u životu tih dvoje mučenika isprepliće na čudesne načine: i tijelo sv. Eufemije i tijelo bl. Miroslava najprije je bilo pokopano u mjestima njihova mučeništva, u Kalcedonu i Lanišću. Svetica je život skončala u raljama lavova u maloazijskoj areni, a Miroslav je na čast oltara uzdignut u pulskoj Areni koja je nekad bila mučilište mnogih kršćana…

Dopustite mi istaknuti još jednu vrlo znakovitu poveznicu u kontekstu mučeništva na hrvatskim prostorima. Voštanu masku na licu sv. Eufemije izradila je 1953- godine prva hrvatska akademska kiparica Mila Wod. Riječ je o kiparici koje sedam godina kasnije 1960., imala povlasticu uzeti odljev lica s netom preminuloga bl. Alojzija Stepinca. U svetosti i mučeništvu, draga braćo i sestre, sve je povezano i ništa nije slučajno.

6. Ako bismo danas trebali tražiti poveznica između mučenice Eufemije i mučenika Buletića i Stepinca, onda bismo se najprije mogli zagledati u način na koji su se oni opraštali. Sv. Eufemija je toliko imala snage oprostiti, da prema predaji čak ni lavovi nisu imali srca rastrgati ju nakon smrtonosnoga ugriza, Kardinal Stepinac na brojnim nam je mjestima ostavio zapise o tome da je svima oprostio, a svećenik Miro, dobro znamo, rekao je da je njegova osveta oprost.

Današnje na svetkovanje blagdana mučenice sv. Eufemije snažno potiče na opraštanje. Samo je Bogu znamo koliki su se ljudi pomirili pred njezinim sarkofagom, utječući se njezinu zagovoru. Slično se događa i danas kada nam pristiže sve više svjedočanstva vjernika koji su utječući se bl. Miroslavu Bulešiću smogli snage oprostiti ponajprije u obitelji. I pomiriti se. To je evanđeoski paradoks: u svetce i blaženike mučenike danas se čudesno rađa snaga opraštanja i pomirenja.

7. Draga braćo i sestre, današnja nas svetkovina stoga poziva na opraštanje, pogotovo u braku i obitelji, a onda i u ostalim društvenim odnosima. Kao kršćani znamo da opraštanje nikad ne može zamijeniti pravednost, ali može voditi prema njoj. Neka netko proba je li moguće istinski se zagledati u mučenički lik sv. Eufemije i u molitvi tražiti njezin zagovor, a istodobno mrziti još više? To je nemoguće. Uz mučenike se uvijek lakše oprašta, jer oni nas životom i krvlju uče kako oprostiti. Mnogi ljudi odgađaju oproštenje, jer misle da će zato biti vremena sutra, za mjesec dana, za godinu dana… No, Bog je taj koji čovjeka poziva iz ovoga u vječni život kad On hoće, a ne kad čovjek to određuje i zato inicijativa za opraštanje i pomirenje mora krenuti iz čovjekova srca, i sada.

8. Dragi Eufemijini hodočasnici, Bog je gospodar vremena i zato se ne treba bojati onih koji ubijaju tijelo. Sa žalošću moramo kontaktirati da iako danas na našim prostorima više ne živimo u doba tjelesnih i krvavih mučenja kršćana, i danas se prijeti tijelu. To se čini i kad nam danas mnogih strana pojedinci i skupine najavljuju da dolaze vremena kada, na primjer, neće biti dovoljno hrane za tijelo i energije da se grije. Nakana je uvijek ista: izazvati strah od ljudi, učiniti ih bes pomoćnima, učiniti ih ovisnima, a ljudima u strahu se uvijek lakše manipulira.

No, kao vjernici znamo da je jedini gospodar vremena Bog. Stoga i među nama danas odjekuju apostolove riječi: “Ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se !” Kršćani su ljudi odgovornosti za sebe i druge, ljudi koji razborito postupaju i kad treba prvi priskaču u pomoć. Ali nikako ne bi trebali biti oni koji su prvi u širenju strahova i beznađa. Nije nam u Rovinj došao sarkofag s tijelom sv. Eufemije da nas uplaši mučeništva,  nego da nas njezin zagovor ohrabri u nošenju sa svim nedaćama! Nije nam kršćanska vjera dana da bježimo u crkve od problema, nego da se uz nju možemo s njima u svijetu lakše suočiti!

Zato, dragi hodočasnici, neka i sv. Eufemija, i svi kršćanski mučenici zajedno s Blaženom Djevicom Marijom mole za nas u najvažnijim životnim trenutcima – sada i na času smrti naše. Amen.

(Foto: D. Fattorich)