Beram: Majevica okupila veliki broj hodočasnika

Tradicionalno hodočašće u crkvu Svete Marije na Škrilinah, prve nedjelje u svibnju, je za Župu Beram jedna od najvažnijih vjerničkih tradicija koja redovito okupi veliki broj hodočasnika iz te i okolnih župa. Tako je bilo i ove godine, na 6. vazmenu nedjelju, 5. svibnja, kada je, nakon procesije koja je krenule iz župne crkve prema nekoliko stotina metara udaljenoj crkvi Svete Marije na Škrilinah, hodočasničku misu predvodio porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan. Koncelebrirali su: preč. Željko Zec, vlč. Stipan Bošnjak, vlč. Dariusz Symanski, vlč. Dragutin Petrović, vlč. Mateus Babinski de Almeida te župnik domaćin, pazinski dekan preč. Mladen Matika.

Na početku homilije, biskup Milovan je podsjetio, kako se i ove godine nastavlja tradicija hodočašćenja na prvu nedjelju mjeseca svibnja, „okupljanja kao velika duhovna obitelj uz ovu staru i dragu crkvu Majke Božje.“ Podsjetio je, da se biskup Dobrila cijeloga života rado sjećao kako je kao dječak, rado hodočastio od Ježenja do Berma, a čak je imao i želju da bude pokopan na malom groblju uz crkvu Majke Božje na Škrilinah.  

„Dobro se ovdje osjećamo i čini nam se da nam je i Bog, naš Nebeski Otac, ovdje bliži. Čini nam se da nam i molitva, iz srca i usta lakše izlazi, da nam noga spremnije kleca u sakramentu ispovjedi. Na hodočašću kod Majke Božje tako otvaramo širom vrata i prozore naše duše Božjem svijetu, njegovoj riječi i pozivu koji nam upućuje, ponavljajući i mi s Majkom Marijom onu njezinu besjedu ‘neka mi bude po Tvojoj riječi’“, rekao je biskup, te je podsjetio, kako upravo ove Marijine riječi za naše živote znače veću spremnost na življenje riječi koje slušamo u evanđelju, jer, nastavio je „nije ni malo čudno da su upravo svetišta  Majke Božje i ona svjetski poznata i ona sasvim mala svetišta, vjerničkom srcu posebno draga duhovna okupljališta, duhovne oaze.“

Nadalje, podsjećajući na Isusove riječi na križu Mariji ‘ženo, evo ti sina’, pa onda apostolu Ivanu, ‘sinko, evo ti majke’, propovjednik je naglasio, kako su one odredile Mariju kao majku Crkve, duhovnu majku nas kršćana. „Doživljavamo tako da se u crkvama Majke Božje osjećamo kao da smo tu kod svoje kuće, kod naše majke, a okupljeni na hodočašću osjećamo da smo među svojima, da smo ovdje baš doma, da nismo lutalice niti izgubljena bića. U vjeri i moliti znamo da imamo Oca čija nas sveta providnost uvijek u životu prati, te da ima jedna majčinska ruka i srce koja nas pozna, voli i uvijek nam je blizu.“

Ukazujući na Mariju kao prvu i najbolju vjernicu, pa tako i uzor na putu vjere, biskup Milovan je podsjetio,kako pape zadnjih desetljeća primjećuju i upozoravaju „kako se kod mnogih kršćana ovoga vremena, osobito u zemljama stare kršćanske tradicije opasno suši vjera. Kao ono kada u našim poljima za dugotrajnih suša sve vene i ostaje bez plodova i bez života.“

„Događa se, vidimo, u svijetu“, rekao je propovjednik, „ali i kod nas, zabrinjavajući gubitak osjeća za sveto, te se dovode u pitanje sami temelji, tj. vjera u Boga Stvoritelja, u providnost, u Isusa Krista, te samo po sebi prihvaćanje temeljnih ljudskih iskustava rođenja, smrti, života u obitelji, naravnog zakona, Deset zapovijedi.“ U tom duhu, podsjetio je i na utjecaj sekularizacije koja dovodi u pitanje samu sliku o čovjeku, pa „ljudi ne samo da više ne idu u crkvu ili idu manje, već na drugačiji način poimanju život od začeća do prirodne smrti, a tu su i pitanja djeteta i njegovog prava na oca i majku“.

„Doktrine koje se uvijek vole prikazivati naprednima i humanima poput ateizma, agnosticizma, nevjere, moralnog relativizma, materijalizma ipak ne daju čovjeku prave životne odgovore“, ustvrdio je biskup, te posvijestio kako samo vjera možete dati ono što Isus govori u evanđelju, da je svatko od nas ljubljeno dijete Božje.

Pojašnjavajući važnost vjere u našim životima, biskup je rekao „znamo da nam je vjera dana kao dar, da smo je primili kao dragu baštinu u obitelji, u župi, u Crkvi. Ali, ni nas koji smo vjeru primili u malenoj dobi, kao ni druge koji su imali drugačiji životni put, to ne oslobađa daljnjega traženja, razmišljanja, duhovnog hranjenja, duhovnih obnova, kako bismo došli do jače i zrelije osobne vjere koja neće ostati samo jedna lijepa i draga tradicija. Zrela vjera kod kršćanina traži najmanje poznavanje i prihvaćanje onoga što nam je Bog objavio po Isusu u evanđelju, a nama je to predano po živoj predaji Crkve tijekom dvije tisuće godina. Osobna vjera znači pak povjerenje i prijateljstvo s Bogom. Upravo ono ‘biti s Bogom na ‘ti’ kao s tatom, kao s mamom’, a živa vjera, to je ona koja se hrani molitvom i euharistijom, te postaje djelotvornom kroz naše svagdanje ponašanje.“

Govoreći o odlici istinskih kršćana, biskup je upitao „nije ona kroz sva vremena bila upravo to da su željeli izvršavati volju Božju i da nisu podilazili trendovima, da nisu bili oni koji bi, često silovito, nastojali odvlačiti čovjekovu svijest od njegovog dostojanstva djeteta Božjega.“  Na tom tragu, biskup je nastavio „potrebni su nam danas kršćanski i postojani brakovi, obitelji; potrebni su nam roditelji koji djecu odgajaju u kršćanskom duhu i omogućuju im da do njih u župi i u školi dolazi blagodat radosne vijesti evanđelja; potrebni su nam i poslodavci koji znaju da je radnik vrijedan plaće i koji svoje djelovanje prožimaju kršćanskim poštenjem; potrebne su nam i vlasti koje neće vladati tako što će kopirati za naše područje i naše ljude neprimjenjive zakone i vlasti koje neće pod izlikom boljega života ugroziti opće dobro ljudi i zemlje kojoj služe“ jer, nastavio je biskup „sve su to napasti koje dolaze iz potrebe za kopiranjem drugih, umjesto da se učini blagotvoran napor prepoznavanja snage koji ima ovaj vjerni narod koji ne želi da mu klonu ruke, koji duboko u sebi zna da dok je u njemu vjernika, u njegovoj će sredini biti i Bog kao spasitelj čovjeka.“

Molimo danas da naš vjernički naraštaj nikad ne napusti postojanost u odluci da živimo svoja kršćanska uvjerenja, jer „kao vjernici znamo da smo pošteni i svoji, zapravo jedino onda kada djelujemo u skladu s svojom Božjom, s voljom Boga koji nam je darovao život. Neka se naša vjernička postojanost i pouzdanje u Boga hrani iz nedjeljne euharistije i drugih sakramenata, neka živi iz molitve, osobne i obiteljske, i življenja u skladu s voljom Božjom, jer to je jedina računica vrijedna života. Vazda nam na pomoći, u tome bili naši istarski sveci mučenici, a napose naš blaženi Miroslav Bulešić. Zagovarala nas uvijek Majka Božja Marija, uzor vjere i ustrajnosti na putu Božjemu, Majka Milosti i Majka mira“, riječi su kojima je biskup Milovan zaključio homiliju.

Na kraju mise župnik Matika je zahvalio biskupu na predvođenju tog hodočasničkog misnog slavlja, te je napomenuo da je to prvi put da mons. Milovan predvodi misu za Majevicu, obzirom da je dugi niz godina prve nedjelje u svibnju bio redovito zauzet krizmama. „Radujući se ovom velikom i rijetkom daru Vaše visoke obljetnice svećeništva primjenjujemo na određeni način na Vas riječi apostola ‘što ste skupa s povjerenim Vam narodom vjeru sačuvali, životom Boga svjedočili’ i to još uvijek traje, što svjedoči i vaš današnji hodočasnički dolazak u ovo svetište. Danas zahvaljujemo na daru vašeg života dragom Bogu koji se proslavio preko vašeg apostolata i vašeg zalaganja na očuvanju našeg narodnog i kršćanskog identiteta u zgodno i nezgodno vrijeme. Hvala Vam što dopuštate Bogu da preko vas svijetli u našim životima“ rekao je između ostalog župnik Matika čestitajući biskupu 60. obljetnicu svećeništva koju će mons. Milovan proslaviti ove godine u lipnju, te mu je poklonio slikovnu repliku najpoznatijeg lajtmotiva zidnog slikarstva koje krasi crkvu Majke Bože na Škrilinah.

Crkva Majke Božje na Škrilinah podignuta je u 15. stoljeću. Poznata je po jednom od najbolje očuvanih ciklusa zidnih slika u Istri koje je 1474. izradila radionica majstora Vincenta iz Kastva. Naslikani su prizori mariološkog i kristološkog ciklusa, sveci, Ples mrtvaca, Prvi grijeh, Kolo sreće i Poklonstvo kraljeva. Branko Fučić razlučio je tri autora fresaka: osim Vincenta, još dvojicu anonimnih, koje je nazvao Majstorom Plesa mrtvaca i Majstorom Pasije.

G. Krizman