Bdijte da budete pripravni!
Komentar evanđelja 1. nedjelje došašća napisao je vlč. Darko Zgrablić.
(foto D.F.)
Bdijte da budete pripravni! Mt 24, 37-44
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.
Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.
Riječ Gospodnja.
Konačan i potpuni dolazak Sina Čovječjega navješten je kao trenutak konačnog suda. On sudi nasilje i ratove koje ljudi rasplamsavaju, ali osuđuje i neznanje i ignoriranje kojim se anesteziraju pred Božjom riječi. Eshatološki navještaj nije neka spiritualistička poruka, nego je snažni udar na povijest svih naroda, govori o svakodnevnici postojanja vjernika i o njihovom ponašanju.
Simbolika dviju krajnosti noć – dan, tama – svjetlo, preplavljuje sva današnja čitanja i predaje nam poruku koja želi probuditi vjernika i voditi ga prema obraćenju. Riječ je o tami ljudi koji ne poznaju put koji moraju proći, a bivaju obasjani svjetlom Božje riječi. Riječ je o tami Noine generacije koja ništa ne razumije, ne iščitava vrijeme u kojem žive i znakove tog vremena te tako propadaju. Riječ je o noći koja traži od gospodara kuće da bdije kako bi spriječio kradljivca da opljačka kući. Noć je simbol grijeha, od kojeg je vjernik pozvan probuditi se odbacujući djela tame i zaogrnuti se oružjem svjetlosti.
Prva nedjelja došašća, kojom započinje nova liturgijska godina, nosi u sebi poziv na novi početak, ponovnom započinjanju puta vjere slušajući uvijek iznova Božju riječ.
Današnje evanđelje povlači paralelu između potopa koji je preplavio svakodnevicu života Noinog naraštaja s jedne strane te dolaska Sina Čovječjega s druge strane. Isus ne opisuje Noin naraštaj kako zao, opak i isprazan, nego jednostavno kao one koji nisu ništa slutili. Noin naraštaj je propao zbog nedostatka razboritosti i rasuđivanja. I tako je propao dvaput: jednom u potopu, a drugi put u neznanju. Noa pak bio je razborit i tako je spasio sebe i budućnost: razboritost danas spašava budućnost. U tome leži i naša odgovornost. Krivica, ako se o krivici treba govoriti, leži u neodgovornosti, u odsutnosti razboritosti.
Bdjeti označava vježbati razboritost, reflekse, razmišljanje o vremenima u kojima živimo, da ne budemo iznenađeni i zatečeni raznim katastrofama koje se pripremaju skrovito u današnjici povijesti, crkve, u obiteljskim i osobnim odnosima.
Dolazak Gospodnji ne zadužuje nas samo da budemo budni u odnosu na vremena u kojima živimo, nego i u odnosu prema istini našega srca. Govor o dvije osobe koje rade isti posao i koje izgleda kao da ništa ne razlikuje, ali od kojih će se jedna uzeti a druga ostaviti, ukazuje da ono što u svakodnevici naših dana može ostati skriveno, bit će objavljeno i pokazano o dolasku Gospodnjem. Razlika se odigrava u nevidljivosti nutrine.
Kada Isus govori eshatološkim govorom kojim iako je težak nema namjeru unositi u nas strah i nemir, nego želi utvrditi teološke istine: doći će kraj svijeta, važno je zauzeti stav budnosti, povijest postaje mjesto u kojem se već sada ostvaruje kraljevstvo Božje.
Isus vuče usporedbu s povijesnim, društvenim i religioznim trenutkom ljudi Noinog vremena, živjelo se u apsolutnom moralnom relativizmu, nisu slijedili i poštivali zakon upisan u čovjekovo srce, sloboda se podrazumijevala kao pravo na sve. Isus podsjeća na sve to, napominjući da su živeći u razvratu preplavljeni katastrofama.
Dolazak Krista u slavi, koji će biti pravi i jedini sudac povijesti i ljudskih savjesti, nadoći će kao događaj suda. Drugi Kristov dolazak valja razumjeti kao trenutak sinteze ljudske povijesti i naše savjesti koja će stati pred Krista sa svojim temeljnim odabirom na kojem smo sagradili čitav svoj moralni život.
Kraj vremena dogodit će se u „svakodnevnom“, koje će u jednom trenutku, odjednom postati „vječno“, u kojem će proslavljeni Krist suditi milosrđem i istinom.
Ljudsko postojanje i život, koji je samo put prema vječnom, ne može biti življen u rastresenosti. Isusov učenik se treba pripraviti na susret s proslavljenim Kristom, i zato nas on poziva na budnost, a samim time i na molitvu. Molitva pripravlja čovjekovo srce da prihvati konačnu riječ Spasitelja u svome svakodnevnom životu. I opet, to „bdjeti“ na koje nas sam Krist poziva nije iščekivanje u strahu i tjeskobi, nego mora biti trenutak u kojem vjernik uranja u molitvu punu povjerenja prema Svevišnjem. Kristov učenik koji iščekuje njegov dolazak pun je povjerenja u svoga Gospodina, utoliko više što dobro zna da će Bog uvijek imati za njega riječ milosrđa.
To moraju biti naše misli dok bdijemo i iščekujemo kraj svega. Ujedno, sve to ne isključuje naše konkretno zauzimanje da se ostvari kraljevstvo Božje u ljudskoj povijesti. Kršćanin ne smije prezirati trenutni život. Budućnost, eshatologija započinje u našoj povijesti, kraljevstvo Božje je već među nama i u „Božjem sutra“ doseći će svoju puninu ostvarenja.