Batvači: Proslava sv. Foške

Spomendan sv. Foške proslavljen je u njoj posvećenoj crkvi u mjestu Batvači, u Župi Vodnjan, u nedjelju, 19. veljače 2023. Svečanu poldanicu predvodio je župnik Damir Štifanić uz koncelebraciju nedavno umirovljenog vodnjanskog župnika Marijana Jelenića.  

Veća skupina vjernika od Vodnjana do crkve sv. Foške stigla hodočasteći pješice. Tradicija je to koja se ponavlja već niz godina, a misa sv. Foški u čast iz godine u godinu okuplja veći broj hodočasnika. Tome zasigurno doprinosi i običaj da se misa slavi uvijek u nedjelju nakon spomendana. Kao i svake godine logističku podršku u vidu prometne koordinacije hodočasnika pružili su članovi DVD Vodnjan.

Na početku homilije vlč. Štifanić je vjernike pozvao na promišljanje što poruka mučeništva sv. Foške znači za nas kršćane 21. stoljeća.

Sv. Foška podnijela je mučeništvo u 3.st., a spomen na nju aktualan je još i danas, posebno na ovome mjestu gdje dolazi toliko ljudi svakodnevno tražeći utjehu za teške situacije, svoje životne tegobe. Ovdje dolaze i oni koji ne vjeruju u Boga. Traže neke pozitivne energije na ovome mjestu, ne prepoznajući da sve ono što postoji, postoji u Bogu, da smo u Boga uronjeni. Ima i mnogo onih koji kažu da ne vjeruju u Boga, ali da vjeruju u sv. Fošku, i zapravo ne razumiju da ne postoji svetac bez Boga, da su sveci upravo zato sveci jer su sjedinjeni s Bogom, i da je Božja volja njihova volja, odnosno da je njihova volja suobličena Božjoj volji, rekao je propovjednik, te nastavimo „ne možemo od sv. Foške izmoliti ništa što bi se protivilo Božjoj volji, i svako čudo koje se ovdje dogodilo, ili se uopće dogodilo po zagovoru nekoga sveca dogodilo se Božjom zaslugom, to je Božji dar koji nam daje često nezasluženo upravo po zaslugama svetaca čiji zagovor molimo.“

Posvjestio je, kako smo mi ljudi često skloni tražiti zaobilazne putove u našem životu, nadamo se da će netko drugi riješiti naš problem. Tako se i naše štovanje svetaca može iskriviti u nešto što nije, umjesto da ti sveci budu ideali koje ćemo i sami nasljedovati, lako ih možemo pretvoriti u nekakve idole.

Sv. Foška nam je primjer i od velike pomoći da na pravi način shvatimo i živimo svoju vjeru. Iako vrlo mlada, prepoznala je svu ispraznost onoga svijeta. Nije se povodila za idolima svoga vremena, već je u središtu njezina života bio Krist u kojem je pronašla ideal, te ga odlučila slijediti u svome životu po svaku cijenu, pa čak i po cijenu vlastitoga života.

Nadalje, na pitanje „zbog čega je moćno Rimsko carstvo osjećalo opasnost od jedne mlade djevojke, kakvo je oružje posjedovala da bi je trebalo eliminirati“, propovjednik je dao odgovor „njezino oružje bila je Kristova ljubav koja je u njoj živjela, u koju je vjerovala. Bila je prožeta Kristom i ta ljubav Božja promijenila je njezin život. Bila je kršćanska ne samo po imenu, nego i svjedočanstvom vlastitoga života, te poput tolikih mučenika i ona je prolila svoju krv.“

Vjernike je potaknuo, da o blagdan sv. Foške, i sami ispitaju svoju vjeru. „Moramo se pitati kakvo je naše svjedočanstvo vjere, kakvi smo mi svjedoci. Gospodin je rekao ‘bit ćete mi svjedoci’. To znači da je svatko od nas pozvan biti svjedok. Ako živimo doista onako kako Gospodin od nas želi, ako zaista živimo one vrijednosti koje on stavlja pred nas, onda možemo očekivati da nećemo uvijek biti dobro primljeni od ovoga svijeta, jer kršćanstvo je bilo i uvijek će biti kamen spoticanja za ovaj svijet sve dok je taj svijet udaljen od Boga i dok ga se odbacuje. Što smo više slični Isusu svojim životom, to ćemo biti više neshvaćeni od okoline“.

Propovjednik je posvijestio, kako je mlada djevojka imala hrabrosti da sama krene ususret svojim progoniteljima zato, jer se očito radimo o osobi koja je bila zrela u vjeri, bila je na visokom stupnju duhovne inteligencije. Imala je ogromnu snagu Duha. „I mi smo primili tog Duha Svetoga u sakramentu potvrde, primili smo ga, da bi mogli biti svjedoci. No unatoč tome, mi se često povlačimo u strahu od bolesti, od kriza kao da želimo biti nevidljivi da nas se ostavi na miru. Nasljedovanje Krista uvijek je nosilo sa sobom opasnost, opasnost od križa i opasnost od smrti. Mučenici su biti usmjereni na spašavanje života, ali ne ovozemaljskog života, nego onoga vječnoga, jer njihov je pogled išao dalje od ovoga prolaznoga, njihova je nada bila u Gospodinu u njegovu obećanju vječnoga života. Zato su imali snage izdržati i progone i mučenja i na kraju proliti vlastitu krv“. Naglasio je, kako se od nas se ne traži da prolijevamo vlastitu krv, ali od nas se traži da budemo autentični svjedoci i to tamo gdje živimo, gdje jesmo u našim obiteljima, na našim radnim mjestima u školi, u župi, u susjedstvu. Da svjedočimo koji je razlog nade koji nosimo u sebi, nade kad bi svi drugi možda i odustali  znamo da je ta nada pohranjena u Božjoj riječi i njegovu obećanju. „Zato, ne sramimo se što smo kršćani, što mislimo možda drugačije od ove recimo glasne većine, što vjerujemo u drugačije vrijednosti, one koje se ne mijenjaju od danas do sutra, već koje se temelje na istini koja dolazi od Boga. Ne bojmo se podići svoj glas ako vidimo da je to potrebno, pa čak i onda kada ćemo možda navući na sebe mržnju svijeta. I onda ako nas ovaj svijet mrzi, mi nemojmo mrziti nikoga, jer mržnja je smrt duše, pravi kršćanin na mržnju odgovara ljubavlju i oprostom i oprašta svojim protivnicima, jer poput Isusa zna da često ne znaju što čine. Kršćanin u oprostu vidu mogućnost da možda taj protivnik jednom postane brat, postane prijatelj“.

Crkva sv. Foške djevice i mučenice kod zaseoka Batvači trobrodna je predromanička crkva iz 8. stoljeća. Rese je freske iz 11. i 12 stoljeća. Proširivana je 1150. godine, te u 15. i 16. stoljeću. Na pročelju je preslica s jednim zvonom. Crkva ima tri oltara.

Txt: G. Krizman, Foto. K. Šafarić