“Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?”
Komentar za 29. nedjelju kroz godinu napisao je vlč. Darko Zgrablić.
Bog će obraniti svoje izabrane koji vape k njemu. Lk 18, 1-8
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:
»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«
Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«
Riječ Gospodnja.
Molitva kao borba i posredovanje (prvo čitanje); stalna molitva koje ne ostaje neuslišana (evanđelje): to je tema koja ujedinjuje prvo čitanje i evanđelje. Molitva nije čin jakih nego slabih: Mojsiju pomažu i pridržavaju njegove ruke u molitvi; u evanđelju je siromašna udovica koja ustrajno moli. Slabi postaju jaki po vjeri i ustrajni su u molitvi. Ustrajnost kao element istine molitve i molitva koja vjeru čini autentičnom, sve su to istine koje obogaćuju pouku o molitvi koja se nalazi u biblijskim tekstovima ove nedjelje.
Slika Mojsija s uzdignutim rukama u naporu molitve, posredovanja i zagovaranja, potpomognut Aronom i Hurom koji podržavaju njegove ruke koje kako prolazi vrijeme postaju sve teže i umornije, postaje slika umora molitve. Molitva traži napor, molitva je rad, te kao i svaki rad molitva je zamorna, kako za tijelo tako i za duh. Ali ta slika ukazuje i na činjenicu komunitarne dimenzije molitve. Kršćanska zajednica nije samo mjesto na kojem smo pozvani moliti jedni za druge, nego i stavljati se u službu molitve drugoga. Podržavati se međusobno i ohrabrivati u vjeri i molitvi, to je zadaća koja se stavlja pred vjernike u kršćanskoj zajednici.
Jedan od vidova te težine molitve je da postane svakodnevna, da bude ustrajna, da ne odustaje. Taj vid izražen je u današnjoj evanđeoskoj prispodobi. Briga i inzistiranje na nužnosti svakodnevne i trajne molitve, bez sustajanja, otkriva stanje kršćanske zajednice kojoj se obraća evanđelist Luka: riječ je o zajednici u kojoj je do sada već prisutan fenomen opuštanja i u vjeri i u molitvi. Udaljeni nekoliko desetljeća od događaja Isusovog života, zajednica poznaje fenomene posvjetovnjenja i napuštanja izvora. Luka upozorava: napustiti molitvu je predsoblje napuštanja vjere. Tijek vremena je kušanja i dokazivanje vjere i molitve. Ustrajna molitva čini od vjere da postane svakodnevni odnos s Gospodinom. Trud i napor ustrajnosti u molitvi je trud i napor da molitvi darujemo vrijeme. Moliti znači dati život za Gospodina. Molitva nas vodi u suočavanje s umiranjem i zbog toga ispada nezgodna: moleći, ne “činimo” ništa, ne “proizvodimo” ništa, vidimo se sterilnima i neefikasnima. Ali molitva je prostor i vrijeme u kojem se pripremamo da Gospodin učini nešto od nas.
Molitva udovice koja traži pravdu i zaštitu kod nepravednog suca ukazuje i na odvažnost i odlučnost kao aspekte molitve. Molitva se ne srami tražiti, ne oklijeva insistirati, ne prestaje kucati, ne boji se gnjaviti. Molitva traži hrabrost. Hrabrost vjere koja ne odustaje, ne povlači se, ne govori: “Ničemu ne koristi”.
Molitva i vjera su u neodvojivom suodnosu: vjerovati znači moliti. I ako mi možemo moliti samo zahvaljujući živoj vjeri, istina je i to da naša vjera ostaje živa samo zahvaljujući molitvi.
Temeljna misao cijele prispodobe napomenuta je na samom početku evanđeoskog odlomka: učenici moraju uvijek moliti i nikada se ne obeshrabriti da neće biti uslišane njihove molitve. Što god da im stoji na srcu ne smiju posustati u molitvi, a iz toga slijedi da nikad ne sumnjaju u snagu molitve. Da bi im to postalo jasno Isus koristi slučaj iz svakodnevnog života: udovica, kako slika nezaštićene i slabe osobe, stoji pred nepravednim sucem i pobjeđuje ga svojom upornošću. No Isus ide dalje, nastavlja s komentarom same prispodobe. Od najmanjeg vodi do najvećeg, odnosno od nepravednog suca do samoga Boga. Tako promatrano, središnji lik prispodobe nije udovica koja moli i umara suca, nego sam sudac. Kroz njega Isus govori o Bogu. Kulminirajući trenutak prispodobe čak i nije u upornosti molitve, nego u sigurnosti uslišanja. Vrhunac prispodobe nije govor o tome tako se moramo ponašati u molitvi kada ištemo nešto od Boga, nego u tome kako se Bog ponaša u odnosu prema našim molitvama. Ako već netko nepravedan i zao poput suca iz prispodobe zbog jednostavnog egoizma dopušta se uvući u problem nezaštićene udovice i pomaže joj, koliko će više Bog uslišati vapaje i molitve svojih izabranih.