O biskupiji

Opći podatci

Porečka i Pulska biskupija
Sjedište: Jurja Dobrile 3, 52440 POREČ
Biskup ordinarij: Mons. Ivan Štironja
Površina biskupije: 2.839 km2
Broj stanovnika: 204.828*
Broj katolika: 162.544*

POREČKA BISKUPIJA:
Zaštitnik: Sv. Mauro biskup i mučenik, slavi se 21. studenoga
Katedralna bazilika u Poreču posvećena je Uznesenju BDM u Nebo
Obljetnica posvete crkve slavi se 8. svibnja

PULSKA BISKUPIJA:
Zaštitnik: Sv. Toma Apostol, slavi se 3. srpnja
Katedrala u Puli posvećena je Uznesenju BDM u Nebo
Obljetnica posvete crkve slavi se 12.rujna

Povijest biskupije

Papa Pavao VI. trajno je ujedinio hrvatski dio Istre apostolskim pismom “Prvih godina XIX. stoljeća” (Prioribus saeculi) od 17. listopada 1977. godine. Spomenutom je bulom Pazinska apostolska administratura ušla u sastav Porečke biskupije koju je ranije bio sjedinio s pulskom papa Leon XII. bulom “Mjesto blaženoga Petra” (Locum beati Petri) od 30. lipnja 1828. godine. Apostolsko pismo Pavla VI. stupilo je na snagu 8. siječnja 1978. godine, a proslava crkveno-pravnog sjedinjenja održala se u Eufrazijevoj bazilici u Poreču 8. i 9. travnja 1978. pod geslom “Istarska Crkva jedna.”

Računa se da je Istra bila crkveno-administrativno uređena 524. godine suglasnošću pape Ivana I., bizantinskog cara Justina i italskog kralja Teodorika. Tada su uzakonjene biskupije Poreč, Pula, Pićan, Novigrad, Kopar i Trst, te vjerojatno Cissa i Sipar.

Porečka biskupija

Porečka se biskupija smatra najstarijom i prvom u Istri. Njezin vjerojatni prvi biskup Sv. Mauro podnio je mučeničku smrt u Poreču za vrijeme Decijeva progonstva (249.-251.) kako zaključuje dr. Šonje ili za Valerijanova (253.-260.) ili Dioklecijanova (284.-305.) kako misle drugi znanstvenici na temelju proučavanja arheoloških nalaza i hagiografskih svjedočanstava. Biskupija se na početku poklapala s porečkim agerom koji se od mora protezao u unutrašnjost između Mirne i Lima obuhvativši Motovun, Pazin i Žminj. Nakon propasti Cisse njezino je područje – Rovinj, Bale, Svetvinčenat i Dvigrad – oko 780. godine pripalo porečkoj biskupiji. God. 1784. austrijsko-mletačkom nagodbom granica biskupije uredila se prema državnoj granici. Nagodbu je uzakonio papa Pio VI. 1788. bulom “Super specula militantis Ecclesiae”. Tada je biskupija dobila buzetski a izgubila pazinski dekanat. Posljednji zahvat pape Pavla VI. vratio je porečkoj biskupiji buzetski i pazinski dekanat te dodao pićanski i umaško-oprtaljski dekanat.

Pulska biskupija

Pulska je biskupija nešto mlađa od porečke, ali je i ona dala svog prvog mučenika Sv. Germana 284. godine za vrijeme Numerijanova ili Dioklecijanova progonstva. Prva pulska bazilika nepobitno svjedoči da je u Puli postojao biskup kao i paralelne ranokršćanske bazilike iz V. st. u Nezakciju, iako se prvi poznati biskup spominje 510. godine. Biskupija se ispočetka poklapala s granicama pulskog agera koji se uz istočnu obalu Istre protezao do rijeke Raše. Mutvoran i Barban smatraju se najstarijim sjedištima zbornih kaptola u biskupiji (VIII. st.), a Vodnjan se odvojio od Pule 1212. godine. God. 1028. pulskoj su biskupiji pripali labinski i riječki arhiđakonat. Državna je austrijsko-mletačka granica dijelila pulsku biskupiju. Ta je granica zadavala teške povremene brige biskupima kojima su carski dekreti zabranjivali vršenje jurizdikcije u austrijskom dijelu. Kad je spor oko biskupijske granice bio riješen na razini susjednih država, papa Pio VI. oduzeo je 1788. iz labinskog arhiđakonata kršanski dekanat i riječki arhiđakonat osim Rijeke pripojivši ih novoosnovanoj biskupiji sa sjedištem u Gradiški (Gradisca) do 1791. i dalje tršćanskoj biskupiji. Rijeka je tada pripala modruškoj biskupiji.

Pićanska biskupija

Pićanska biskupija spominje se od 524. godine s prvim poznatim biskupom Sv. Niceforom. Biskupija je do 1028. obuhvaćala labinski i riječki arhiđakonat, a do ukinuća (1788.) zadržala je 11 župa i 6 kapelanija. Tijekom stoljeća nekoliko joj je puta prijetilo ukinuće, a nakon ukinuća ušla je do 1791. u sastav novoosnovane biskupije sa sjedištem u Gradiški (osim ž. Grimalda), zatim u sastav novoosnovane tršćansko-koparske biskupije.

Novigradska biskupija

Novigradska biskupija djelovala je od 520. do 1828. godine te je 1831. bila pripojena tršćanskoj biskupiji. Biskupija je bila mala, a gubitkom umaške zborne crkve još se više smanjila. Sva je bila u mletačkoj Istri, često je njome harala kuga i malarija, često je bila vrlo siromašna i pod upravom stranih biskupa. Austrijsko-mletačkom nagodbom iz 1784. i odlukom pape Pija VI. iz 1788. umaški je kraj bio pripojen novigradskoj biskupiji. Novigradska je biskupija bila inkorporirana tršćanskoj biskupiji od 1831. dalje.

Pazinska apostolska administratura

Pazinska apostolska administratura bila je privremeno poratna tvorevina nastala 1947. godine. Ona je obuhvaćala hrvatski i slovenski dio tršćanske biskupije u granicama bivše SFRJ, izuzevši hrvatski dio tzv. zone B slobodnog teritorija Trsta tj. sav umaški dekanat, dio oprtaljskoga i župe Savudriju, Svetu Mariju na Krasu i Kaštel koje su pripadale piranskom dekanatu i koparskoj biskupiji. God. 1951. slovenski je dio tršćanske biskupije bio oduzet Pazinskoj apostolskoj administraturi. God. 1954. tj. nakon Londonskog memoranduma Sveta je Stolica sjedinila hrvatski dio zone B Pazinskoj apostolskoj administraturi uskladivši granicu s onom hrvatsko-slovenske republike. Nakon korekture te republičke granice 1956. godine prešle su pod Sloveniju hrvatske župe Gradina i Pregara i dio kapelanije Topolovac, ali su i dalje ostale crkveno sjedinjene s Pazinskom apostolskom administraturom do godine stupanja na snagu bule “Prvih stoljeća”, kada su bile inkorporirane koparskoj biskupiji. God. 1968. Biskupska konferencija Jugoslavije uputila je Svetoj Stolici molbu za pripojenje Pazinske apostolske administrature Porečkoj biskupiji. I konačno (nakon Osimskog sporazuma) sveti je otac papa Pavao VI. definitivno riješio složeno pitanje granica naših biskupija i time zaokružio i objedinio mozaik istarske crkvenosti koji postoji do danas.

Granice biskupije

Granice biskupija u Istri nisu se mijenjale više od 6 stoljeća: ustalile su se negdje u XII. stoljeću (možda ranije) i neizmijenjene ostale do god. 1788., bez obzira na podjelu Istre na Austrijski i Venecijanski dio i na promjene granica između Austrije i Venecije (odnosno bez obzira na feudalnu pripadnost pojedinih krajeva).

Biskupiji TRST (Austrija) pripadale su u Venecijanskom dijelu Istre (in ditione veneta) župe: Umag sa Petrovim Selom (Petrovijom), Materada, Buzet, Roč, Lanišće, Zrenj, Sovinjak, Vrh, Račice, Draguć, Hum; i u Slovenskoj Istri: Milje, Predloka (kod izvora Rižane) i Osp.

U Austrijskom dijelu: Borut, Semić, Vodice (kuracije župa venecijanskog dijela), Mune.

Biskupiji PIĆAN (Austrija) pripadalo je: Pićan, Gračišće, Lindar, Novaki Pazinski, Cerovlje, Kršikla, Gologorica, Krbune, Brdo, Čepić, Sv. Ivanac i kapelanije Tupljak, Škopljak, Zarečje, Previž, Gradinje i Grobnik (sve u Austriji) a u Venecijanskom dijelu: Grimalda.

Biskupiji PULA (Venecija) pripadalo je: Pulština (dekanati Pula i Vodnjan) i Labinština – u Venecijanskom dijelu; danas pripada pulskoj biskupiji.

U Austrijskom dijelu Istre: Kršan, Kožljak, Nova Vas (Sušnjevica), Vranja, Paz, Boljun, Lupoglav (Gorenja i Dolenja Vas), Šumber, cijela Liburnija: Brseč, Mošćenice, Veprinac, Lovran, Klana, Kastav, Rijeka.

Biskupiji POREČ (Venecija) pripadalo je: Poreština, Rovinjština i Motovunština – što sve neprekidno pripada porečkoj biskupiji (Venecijanski dio Istre).

U Austrijskom dijelu Istre (a parte Austriaca) pripadalo je porečkoj biskupiji: Pazin, Stari Pazin, Žminj, Sv. Petar u Šumi, Kringa, Tinjan, Beram, Trviž, Zamask, Grdoselo, Kašćerga.

Biskupije NOVIGRAD i KOPAR bile su cijele u Venecijanskom dijelu Istre. Od hrvatskog dijela Istre pripadale su Kopru župe Savudrija i Kaštel (sa Sv. Marijom na Krasu).

Takvo je stanje trajalo sve do 1788. Bulom “Super specula militantis Ecclesiae” od 20. kolovoza 1788., na prijedlog cara Josipa II. papa Pio VI. preuređuje granice biskupija u Istri ukidanjem tršćanske i pićanske biskupije (i goričke nadbiskupije) i osnivanjem nove biskupije u Gradiški (Furlanija). Ovoj novoosnovanoj biskupiji prelaze sve župe u Istri koje se nalaze u Austrijskom dijelu, bez obzira kojoj su biskupiji do tada pripadale. Župe bivših biskupija Trst i Pićan (u Venecijanskom dijelu) prelaze u biskupije tog dijela Istre.

(Već god. 1785., pazinski prošt potpisuje se kao “vicario della fu diocesi di Parenzo a parte austriaca e della fu diocesi di Pedena”).

God. 1788. nastale su ove promjene:
1. Župe koje iz porečke prelaze i gradiškansku: Pazin, Stari Pazin, Žminj, Sv. Petar u Šumi, Kringa, Tinjan, Beram, Trviž, Grdoselo, Kašćerga i dio Zamaska (jer je državna granica prolazila kroz selo).
Posljednja kanonska vizitacija porečkog biskupa Franje Polesinija bila je na pazinštini u lipnju 1780.

2. Župe koje iz pulske biskupije prelaze u gradiškansku: Kršan, Šumber, Kožljak, Nova Vas (Sušnjevica), Paz, Boljun, Vranja, Lupoglav (Gorenja i Dolenja Vas), cijela Liburnija.

3. Rijeka – iz pulske prelazi u modrušku biskupiju.

4. Župe ukinute pićanske biskupije (osim Grimalde) pripojene su gradiškanskoj biskupiji.

5. Župe iz venecijanskog dijela koje prelaze u porečku biskupiju: Grimalda (pićanska biskupija), Buzet, Roč, Lanišće, Zrenj, Sovinjak, Vrh, Račice, Draguć, Hum (tršćanska biskupija).

6. U novigradsku biskupiju (Venecija) prelaze župe Umag sa Materadom (tršćanska biskupija).

7. U koparsku biskupiju (Venecija) prelaze župe: Milje (Muggia), Predloka i Osp sa Mačkovljama (tršćanska biskupija).

God. 1791. ukinuta je biskupija Gradiška (nakon smrti cara Josipa II.) i uspostavljena opet tršćanska biskupija kojoj ostaju sve župe u Istri dodijeljene god. 1788. Gradiški (br. 1, 2, 4) a ne vraćaju joj se one te godine oduzete (br. 5, 6, 7).

Bulom “Locum beati Petri” od 30.6.1828. pape Leona XII. ukinuta je novigradska biskupija i pripojena tršćanskoj a koparska je sjedinjena s tršćanskom.

Pulska biskupija je sjedinjena s porečkom: ni jednoj ni drugoj nisu vraćeni teritoriji oduzeti god. 1788. Porečkoj je biskupiji oduzeto područje dodijeljeno joj god. 1788, tj. Buzeština: Buzet, Roč, Lanišće, Zrenj, Sovinjak, Vrh, Račice, Draguć, Grimalda, Hum i još bivši venecijanski dio Zamaska (1728. oduzet joj je austrijski, a 1828. venecijanski dio Zamaska).