Održan drugi teološki simpozij na čast Josipa Turčinovića

U Svetom Petru u Šumi, u subotu, 5. listopada, održan je drugi godišnji teološki simpozij na čast vlč. dr. Josipu Turčinoviću, uz 34. obljetnicu smrti.  Simpozij je održan u organizaciji Župnog ureda Župe sv. Petra i Pavla ap., nositelj organizacije bio je o. Jure Josipović, OSPPE. Prvoga dana, u subotu je održan simpozij s tri tematska predavanja, osim pavlina o. Jure Josipovića i o. Gaudencija Vita Spetića, ove je godine gost predavač bio vlč. prof. dr. sc. Tonči Matulić, prodekan za znanost, pročelnik Katedre moralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Okupljene je na početku pozdravio župnik, o. Mate Kolak, OSPPE. On je ukratko podsjetio na životopis vlč. Josipa Turčinovića. Nakon iznošenja faktografije naglasio je kako su Supetarci i tamošnja župa ponosni na njega, “no biti ponosan ne znači ništa ako njegov spomen i njegova djela budu prepušteni zaboravu. Upravo stoga je od prošle godine započelo organiziranje simpozija na čast tog velikog sumještanina.” O. Kolak je u nastavku, redom nastupanja, predstavio predavače.

Predavanje s temom “Crkva i svijet dijele zajednički dom” održao je fr. Jure Josipović. Polazeći od enciklike Pape Franje Laudato si’ o brizi za zajednički dom i Apostolske pobudnice Fratelli tutti, predavač je ukazao na razmišljanje i djelovanje teologa Josipa Turčinovića, tj. što to znači živjeti skupa pod istim krovom.

„Međusobna ovisnost jednih o drugima, kao i različitost koja nije prepreka nego prilika za upoznavanje istine, dvije su poruke koje odjekuju iz razmatranja pape Franje u njegovom službenom nauku. Stoga fascinira i iznenađuje činjenica, da se je ono, što se danas službeno govori, također promišljalo, govorilo i nastojalo još 60-tih godina. Stoga, kod Turčinovića prepoznajemo nekoga tko je mislio puno prije svoga vremena i kao takav bio proročki znak društvu u kojem je živio“ rekao je Josipović, te nastavio „nakon događanja unutar Crkvene reforme i društvenih izazova ondašnjega vremena, pokušavalo se, kao što se čini i danas, pristupiti izgrađivanju crkvenoga zajedništva na drugačiji način izražavajući vjernost Isusovoj molitvi na Posljednjoj večeri ‘Da svi budu jedno’ (Iv 17,21)“.

Predavač je posebno naglasio, kako kod Turčinovića do izražaja dolazi to da je u primijećenoj razlici kod drugoga uvijek vidio priliku na koju se može osloniti i davao joj mjesta, baš po apelu pape Franje „da smo potrebni biti međuovisni jedni o drugima“.

Naime, potrebni smo jedni drugima baš zbog razlika koje su naše bogatstvo za ovaj svijet, kao i zbog naše ograničenosti. „Stoga, kao oni koji su obdareni vjerom, ne zaboravimo da poput ukućana u ovome zajedničkom domu uvijek možemo ponuditi ono najvrjednije i ono što ide preko nas, a to je susret s Bogom. Gledati na svijet očima drugoga, a da se pritom ne izgubi vlastiti integritet jest ono što je karakteriziralo kroz stoljeća ljude koji su aktivno razmišljali o vjeri i nju čestito živjeli. Ne bojmo se niti mi na svijet gledati očima drugoga poput Turčinovića i pape Franje jer ne možemo ništa izgubiti, nego samo dobiti“ zaključio je Josipović.

 Fr. Gaudencije Vito Spetić, doktorand na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu održao je predavanje s temom „Analiza ishodišnog ambijenta vlč. dr. Josipa Turčinovića“.

Predavač se osvrnuo na okolnosti koje su vladale u Istri u vrijeme najranije dobi Turčinovića. „Na oblikovanje njega kao osobe, utjecaj je imala svakako obitelj, župna zajednica, škola, te kasnije sjemenište. Prvi susret književnog hrvatskog jezika Josip je doživio u katoličkim časopisima, katekizmima i molitvenicima. Školovanje je započeo u talijanskim školama, a tek 1950. prelaskom u Pazinsko sjemenište počinje koristiti hrvatski jezik u školi. Utjecaj okruženja u kojem je rođen, te agresivna talijanizacija doprinijeli su, da je još više zavolio hrvatski jezik i književnost. Stoga se trudio cijeloga života raditi na širenju hrvatske knjige. Ovim ishodištem ambijenta možemo pobliže shvatiti njegov život i djelovanje“.

Spetić je istaknuo, kako je uzor Turčinoviću bio mons. Božo Milanović, a obojica su vidjela  maloga hrvatskoga čovjeka kao pokretačku snagu Crkve i društva. Znao je koliko je važno da svaki čovjek ima doticaj s hrvatskom knjigom, hrvatskim jezikom, jer prava je domovina zapravo jezik. „Tako kada gledamo izdanja i prijevode biblijskih tekstova, sve su to hrvatski prijevodi, za što je u ono vrijeme trebalo i više od hrabrosti“.

Vlč. dr. Tonči Matulić je izrekao izlaganje pod naslovom „Crkva u svijetu, ali ne od svijeta“. On je na početku istaknuo važnost najvećeg ostvarenja dr. Turčinovića, Izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost. Prisjetio se, uz Turčinovića, Vjekoslava Bajsića i Tomislava Šagi Bunića, „koji su zajedno s Josipom Turčinović tvorili taj svećenički trio, trolist do danas teško usporedivog, ali ostvarenoga crkveno teološkog prijateljstva, zajedništva i suradnje, kao i patnje i otvorenog osporavanja koje se, nažalost i danas ponavljaju.“

U nastavku, u osvrtu na naslovno pitanje simpozija, „Kome još treba Crkva?“, predavač je citirao anglikanskog teologa Scotta MacDougalla. Naveo je primjer: na post kršćanskom sjeveru i post sekularnom globalnom sjeveru primjećuje se opadanje članova crkava u svim denominacijama.  Navodeći niz problematika poput polarizacije i politizacije kršćanskih obveza, zloporabe pastoralne moći, društvenu i kulturnu marginalizaciju institucija istaknuo kako to utječe na gubljenje povjerenja prema Crkvi. „Prepoznajemo li mi išta od ovog stanja kršćanstva u našoj domaćoj Crkvi?“, zapitao se predavač. „Za smisleni odgovor na pitanje ‘kome treba Crkva?“, potrebno je sagledati socio kulturni kontekst koji predstavlja realni okvir društvenog života. U tom smislu istaknuo je pitanje ‘na koji način i pod kojim uvjetima posjedovanje kršćanskog identiteta ukorijenjenog u kršćanskoj pripadnosti doprinosi izboru i slobodnom djelovanju u javnom životu? Odnosno, da li je nužno danas biti kršćanin da bi se čovjek ostvario u bilo kojoj sferi života? Sve do 19. stoljeća je bilo nužno, no danas je to poistovjećivanje katoličkog i narodnog identiteta nestalo“. Istaknuo je nadalje da je danas potrebno sve učiniti u korist obnovljene i suvremenim okolnostima prilagođenije crkvene organizacije, te je u tom smislu naveo sinodalnost i aktivno sudjelovanje svih vjernika u životu crkvene zajednice, a sve to u korist najbitnijemu, gorljivijem naviještanju radosne vijesti prema zahtjevima promovirane nove evangelizacije kao najznačajnijeg znaka vremena što ga je uzrokovao događaj Drugog vatikanskog koncila. Govoreći o Crkvi danas istaknuo je da  često imamo Crkvu koja se više obazire na svoj izgled, ugled, utjecaj, nego što se obazire na kerigmu, evangelizaciju. „Odgovor na pitanje ‘kome treba Crkva?’ treba upućivati na cijelu sociokulturnu stvarnost koja se stubokom izmijenila u odnosu na dojučerašnju i koja kao takva ne podnosi automatsku primjenu starih modela jer oni sa sobom nose i već viđene promašaje. Danas se traži zahtjevno, ali moguće istraživanje novih teoloških, pastoralnih i organizacijskih modela kako bi Crkva mogla prikladno odgovoriti na pitanja i izazove sadašnjeg trenutka u duhu evanđelja, u duhu žive predaje, a da posrijedi nije ponuda anegdotalne nostalgije, palijativne religioznosti i lažne sigurnosti koja neminovno stvara ogorčenost u dušama vjernika što nije po njihovu, nego da to bude ponuda jedine hrane vječnog života i da Crkva doista prati čovjeka u svim aspektima njegova života, a ne da hoće vladati njihovim životima i gospodariti njihovim savjestima, da bude u skladu s Gospodinovim pozivom ‘služiti u ljubavi i istini’. Orijentir u traženju odgovora na naslovno pitanje nalazimo u pologu koncilskog nauka, to je bio događaj koji je najdublje, najsvestranije prožeo život i odredio djelovanje Josipa Turčinovića u njegovom zrelom teološkom radu, svećeničkom služenju i iznad svega u silnom angažmanu pa sve do samoprijegora u i oko Kršćanske sadašnjosti koja je od početka zamišljena kao centar za koncilska istraživanja.“

„Turčinović je na tragu koncilskog izlaganja nauka o odnosu Crkve i suvremenog svijeta u pastoralnoj konstituciji O Crkvi u suvremenom svijetu, Gaudium et spes mogao konstatirati da se svijet konstantno mijenja, da se susrećemo s novim mentalitetom ljudi, da su promjene duboke i sveobuhvatne. U takvom ozračju u mnogima se javlja misao da je Crkva izgubila dojučerašnje tlo pod nogama. To nije, dakako, tragedija, nego upravo suprotno, to dokazuje Turčinović. Smatra da Crkva realno može i treba živjeti iz onoga što ona stvarno jest, a to su upravo djelo, navještaj i svjedočenje što ih je Bog u Isusu Kristu učinio radi nas ljudi našega spasenja.“

„Izgubljeno tlo pod nogama je moralo biti izgubljeno, po Turčinoviću,  jer ono nije pripadalo stvarnosti Crkve, nego je pripadalo jednom političko teološkom poretku koji je jednostavno bio podvrgnut povijesnim mijenama, procesima, čak i revolucijama i jednostavno je otpravljen u ropotarnicu povijesti. I Crkva je ostala jer je ‘Kristova i božanska, jer je ni vrata paklena, pa ni povijesne revolucije ne mogu nadvladati’, ali, izgubila je tlo pod nogama. Za Turčinovića, dakako, postoje vremena i situacije u kojima nije lako otkriti kakvom sve mi ropstvu robujemo, a jedino snagom Božjeg poziva na život u slobodi za koju nas je Isus Krist, Sin Božji oslobodio, mi možemo otkriti kakvom sve ropstvu danas robujemo. Nema iznad perspektive, te Kristom oslobođenje slobode, mogućnosti da vidimo čemu mi sve svakodnevno robujemo. A po Josipu Turčinoviću, najznakovitiji nositelj tih neosviještenih robovanja jest ekskluzivizam, isključivost, netrpeljivost te nadmoć i elitizam. Svako postavljanje iznad, svako nadmetanje nad drugima, svako osuđivanje drugih i drugačijih, a toga su nažalost, krcati i naši crkveni mediji, znakovi su tog ekskluzivnog izuma koji robuje starim bojovnim mentalitetima.

Predavač je u nastavku pojasnio da Bog želi osloboditi svakoga ropstva, „a mi vjernici, da bi sebe održali ovakvima kakvi jesmo, bez imalo oklijevanja bi druge porobljavali, čak i ubijali, makar to bilo samo mentalno, moralno, emocionalno ili ideološki. Božji poziv u Kristu na slobodu se treba najprije otvoriti među vjernicima u Crkvi, inzistira Josip Turčinović, jer to je preduvjet da Crkva postane istinsko nadahnuće i svjetlo ljudima.“

„Turčinović davno prije pape Franje ukazuje na nužnost misijskog poslanja Crkve, odnosno misijske uloge liturgije i utoliko misijsku obnovu i crkve i liturgije. On kaže, liturgija je danas ukliještena u jedan pastoral čekanja, a nije uvažena njezina misionarska uloga.“

Pojasnio je da kada, Turčinović govori o misijskom poslanju Crkve ne misli samo na djelovanje u misijskim krajevima, već na misionarsko djelovanje prema svim ljudima, jer funkcija liturgije je da preobražava i odgaja vjernika za život u svijetu.

Govoreći o Turčinoviću predavač je naglasio „moramo mu karizmu osvijetliti da vidimo da je bio jedinstven i neponovljiv, da smo imali Biskupsku konferenciju u Jugoslaviji na jednoj strani i na drugoj strani Josipa Turčinovića. No, treba reći i da je ostvario nešto što je jednostavno nemjerljivo, nešto što stvara povijest Katoličke crkve druge polovice dvadesetog stoljeća u postkoncilskom razdoblju. Nešto što, kako je i prije spomenuto, ne možeš pojmiti da je to mogao napraviti samo jedan čovjek. to je bio čovjek koji je bio otvoren tim nadahnućima tom poletu. On je bio inteligentan, prirodno nadaren, talentiran, bio je silno obrazovani erudit, bio je teološki obrazovan. I sva ta širina je u njemu bila potencijal za djelovanje Duha, za djelovanje Duha Svetoga za inovativnost, kreativnost, inicijativu, za smicalice za traženje novih mogućnosti, novih pristupa, novih modela, novih metoda“, rekao je uz ostalo predavač.

„Naš subrat u Kristu, učitelj, genijalni teološki um, intelektualac, književnik, svećenik, prorok Josip Turčinović svojim je dokazanim ljudskim talentima, teološkom akribijom ukazivao na nužnost obnove Crkve, dakako, uvijek u svjetlu i duhu slova Drugog vatikanskog koncila koji je uspio u relativno kratkom vremenu, ali i na jedan neponovljiv način, napraviti novu sintezu pologa vjere, izreći je jezikom razumljivim nama danas. Njegova duhovna ostavština je ogromna, a na nju nas trajno podsjeća njegovo djelo – Kršćanska sadašnjost“, zaključio je prof. Matulić.

Po završetku izlaganja, na poziv moderatora, još je nekolicina nazočnih podijelila s okupljenima svoja osobna sjećanja, mahom na posljednje susrete s vlč. Turčinovićem u posljednjim mjesecima njegova života.

U nedjelju, 6. listopada, u supetarskoj župnoj crkvi održana prof. Matulić je predvodio svečano misno slavlje pro populo, a nakon mise je izaslanstvo posjetilo Turčinovićev grob te je održan prigodni molitveni trenutak.

Životopis vlč. Josipa Turčinovića

Josip Turčinović rođen je u Svetom Petru u Šumi, 30. rujna 1933. Završio je klasičnu gimnaziju u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu 1952., a zaređen je za svećenika 1958., nakon studija teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Završio je studij slavistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1966. na zagrebačkoj bogosloviji tezom „Odnosi istočne i zapadne Crkve kod Krste Pejkića“, a habilitirao 1970. studijom „Antun Vramec (1538–1587) sporni hrvatski teolog“. Predavao je na Visokoj teološkoj školi u Pazinu 1962.–64., zatim na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na katedri Istočnoga bogoslovlja, potom je bio pročelnikom katedre Ekumenske teologije. Osim toga predavao je i dogmatiku te staroslavenski. Bio je tajnik Teološko-pastoralnoga tjedna (1966.–69.). Utemeljio je sa suradnicima Institut za teološku kulturu laika pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1968.).

U krugu teoloških istomišljenika počeo je izdavati časopis „Svesci“ (1967.), oko kojega su se okupljali intelektualci zauzeti za koncilsku obnovu Crkve. Iz toga je izraslo izdavačko poduzeće (od 1968.) i teološko društvo (od 1977.) „Kršćanska sadašnjost“. Bio je ravnateljem i urednikom poduzeća „Kršćanska sadašnjost“, kojem je osmislio uredničku politiku i uredio mnogobrojna izdanja. Posebno su važna djela crkvene povijesti i izdanje tzv. „Zagrebačke Biblije“. Izdavao je gramofonske ploče i kasete crkvene glazbe, režirao je nekoliko dokumentarnih filmova („Katolička crkva u Hrvata“, 1971., „Zdravo Djevice“, 1971., „Marija Bistrica“, 1971., „Vječni smo tvoji putnici“, 1979.). Pokrenuo je sa suradnicima još časopise „Kana“, „Služba riječi“, „Aksa“, „Croatica Christiana periodica“. Objavio je niz znanstvenih radova, ali mnoga su mu djela ostala u rukopisu. Objavio je studije: „Misionar Podunavlja Bugarin Krsto Pejkić“ (1665–1731) i „Katolička crkva u južnoslavenskim zemljama“ (obje 1973.), radove o Ivanu Stojkoviću, priloge o slavenskim apostolima Ćirilu i Metodu i dr. Sudjelovao je na mnogobrojnim susretima i kongresima, neke je i sam priredio, a kao vrsnoga predavača i govornika pozivali su ga na vjerničke i svećeničke susrete. U Poreču je 8. travnja 1978. održao glavno predavanje (Katolička Crkva u hrvatskoj Istri), na svečanoj sjednici istarskog svećenstva u povodu ujedinjenja cijele hrvatske Istre u jednu biskupiju.

Nakon teške bolesti preminuo je 3. listopada 1990. u Zagrebu. Njegovo ime nosi izdavačka kuća „Josip Turčinović d.o.o.“ iz Pazina u vlasništvu Porečke i Pulske biskupije, izdavač katoličkog kalendara „Istarska Danica“ i mjesečnika, vjersko-informativnog lista „Ladonja“ te srodnih teoloških izdanja. Pokopan je u Sv. Petru u Šumi gdje mu je ispred Hrvatske čitaonice postavljena bista.

Txt: G. Krizman

Foto: G. Krizman, Župa sv. Petra i Pavla – Sveti Petar u Šumi