Razgovor: Zlatomisnik preč. Željko Zec

Uz proslavu 50. obljetnice svećeništva intervju s preč. Željkom Zecom, ravnateljem Caritasa Porečke i Pulske biskupije te župnikom Župe sv. Jurja na Starom Pazinu i Župe sv. Lucije Pazinske.

 Odrastanje u Žminju u poratnim godinama

Preč. Zec rođen je 11. listopada 1949. godine. Govoreći o svom djetinjstvu, preč. Zec je naglasio kako je rođen u obitelji u kojoj je živjelo više generacija. Bavili su se zemljoradnjom. „Nas je odredila situacija nakon smrti moga oca. On je naime, 1954. godine poginuo kad je jugoslavenska politika išla prema tome da dobije Trst, pa su rezervisti bili poslani na granicu. Nakon izbora, kad su se vraćali, kamion se prevrnuo i pregazio je našeg oca. Iako se dugo mislilo da je samo on poginuo, bilo je još mrtvih. Možete zamisliti što je značilo da jedna majka ostane udovicom u 27. godini s troje male djece. Ja sam imao četiri i pol godine, sestra dvije, a ona najmanja šest mjeseci.  Svu zahvalnost za naš život i naše odrastanje i školovanje treba priznati našoj materi koja je vrlo hrabro nosila to breme. Bila je hrabra, uporna, ustrajna, mudra žena, kako kaže Sveto pismo ‘odgojena u strahu Gospodnjem’“.  Dakako, na tom putu odrastanja bila je obitelj s očeve strane Zec i s majčine Ravnić. Preč. Zec je istaknuo, kako su to bile kršćanske obitelji gdje se poštivalo red kršćanskog ustroja. „Dakle, znala se nedjelja, blagdani. Molilo se. Sjećam se kako je pokojni nono molio krunicu u došašću i korizmi. Nedjeljom se išlo u crkvu, a dane u tjednu se uvijek radilo. I taj rad je nekako obilježio i moj život od početka pa do samoga današnjeg dana“.  

Odluka za svećeničko zvanje

Na pitanje „kako je njegova obitelj prihvatila njegovu odluku za svećeničko zvanje“, rekao je, kako je nakon smrti oca, njegov nono u njega polagao sve nade, da će on preuzeti domaćinstvo i vlasništvo. Stoga mu iz tog razloga nije bilo drago. No, kasnije nakon par godina kad je vidio njegovu zauzetost za opće dobro i rad bilo mu je drago da je krenuo tim putem.

Život u sjemeništu

Govoreći o prvim danima u sjemeništu u Pazinu, preč. Zec je rekao kako je tamo dospio prvenstveno zbog kolegijaliteta sa vršnjacima. Prisjeća se kako je trebalo usvojiti disciplinu, novi sustav života, učenje. „Trebalo se malo priviknuti, ali nije bilo nemoguće. Kad smo ušli u taj hod, išlo je samo od sebe, jer je bila dobra organizacija od vodstva sjemeništa do profesorskog zbora do rasporeda rada i to je polako unosilo sigurnost u naš život“. U vojsku su bili pozvani  u drugom mjesecu u četvrtoj godini, tako da su maturirali nakon povratka iz vojske, tj. nakon godinu i pol. Sa zahvalnošću se sjeća svih odgajatelja, profesora, ali i redovnica, i žena koje su kuhale, i svih koji su se brinuli oko sjemeništa.

Studij teologije u Rijeci

Nakon toga uslijedio je korak dalje, odlazak na studij teologije u Rijeku. „Doživjeli smo izvanredan prijem. Sreli smo se s visokim učilištem. Počelo je s filozofijom, a nakon dvije godine slijedila je teologija. Sreli smo izuzetne, učene, sposobne ljude. Doktor Valković sa dva doktorata predavao nam je moralnu teologiju. Profesor Kresina, naš čovjek iz Žminja, otvorio nam je apetit za Bibliju. Bio je energičan, znao nas je poučiti kritičnosti, promišljanju i slušanju. To je unijelo u nas mnogo hrabrosti u životu. Zatim doktor Benvin, toliko sistematičan i toliko strpljiv. On je stalno naglašavao nama strpljenje i nošenje svih teškoća života. Imali smo i dobrog profesora Marijana Jurčevića,  čovjeka koji je na Sorboni završio studij, pa doktora Ilića koji nam je predavao filozofske predmete. To me je jako obogatilo i to me zadržalo s guštom na tom putu. Evo, to je upravo jedna tematika koju podcrtavam kako je potrebno sresti se s pravim tumačenjima sadržaja školstva, da bi se mogao čovjek osposobiti za rad koji slijedi pred čovjekom“. Dakako, uz učenje koje mu je bilo na prvom mjestu, nalazio je i vrijeme za nogomet i glazbu. Prisjeća se, kako se u to vrijeme slušalo „Žeteoce“, pa je i njih ponio novi način postkoncilskog vremena. Osnovali su glazbeni band „Stella Maris“. Svoj diplomski rad naslovio je „Oče budi volja tvoja. Juraj Dobrila“, prema istoimenom molitveniku, a pisao ga je kod prof. Benvina.  „Mogu reći da sam obradio tematiku koja je bila od potrebnog značenja za nas, a i za ljude s kojima smo kasnije u pastoralu radili, jer je Juraj Dobrila tim molitvenikom doista obogatio naše vjerničko tijelo devetnaestog stoljeća unio je mogućnost opismenjavanja, ali i mogućnost boljega liturgijskog praćenja i molitve i sudjelovanja na misi i pobožnosti“.

Ređenje i početak pastoralnog rada

Prisjećajući se đakonskog, a potom i svećeničkog ređenja 1974. godine, naglasio je, da kad sad s odmakom gleda na to, čini mu se da nije bio baš zreo. „Možda je to bojazan ulaska u nešto što te određuje dokraja, a ti si još premlad i bez iskustva, jer, hoćeš nećeš, iako si u toj vjerničkoj sredini i studijskoj sredini, nemaš iskustvo terena koje te čeka, niti ne znaš što nosi to tvoje zaređenja do kraja. No, nikad se nisam sustezao, kad sam  logički znao da je nešto dobro. To sam slijedio i kasnije se pokazalo plodonosno“. Govoreći o početku svog pastoralnog rada, naglasio je, kako mu je prva služba bila župa Rovinj, gdje je došao s „Biblijom i gitarom“. 

Prvi župnik nove Župe Krista Spasitelja u Puli – gradnja crkve i izgradnja Crkve

No, ubrzo odlazi u Pulu, gdje je nastala nova župa Krista Spasitelja na Velom Vrhu. Gdje postaje prvi župnik. „Kad sam došao, bila je jedna crkvica 6 metara široka, a 13 duga. To je sve što smo imali.  Onda sam odložio gitaru, i počeo raditi. Stavio sam se na raspolaganje župi da možemo izgraditi župu u cijelosti, dakle i u pastoralnom, duhovnom dijelu, ali i u materijalnim potrebama, jer je bilo potrebno stvoriti jedan pastoralni centar župe. To smo gradili godinama. Radilo se dan i noć. Nije bilo rada u školi, ni u medijima, ni radija, ni televizije ni nekih drugih aktivnosti, pa je bilo dosta slobodnog vremena, i to slobodno vrijeme ja sam okrenuo u zajednički rad u župi. Produžili smo crkvu za dužinu prezbiterija, a onda oko nje napravili dvorane, podigli župni stan, i na kraju i prošili prostor crkve. Dobili smo dječji vrtić i prostor koristan za župu“.

Na komentar, da je gradio župnu zajednicu duhovno, ali i građevinski zidove, preč. Zec je odgovorio „Bog svakome dade neke darove. Dakle, govori se o onom daru koji ti Bog daje prije svega. Dao mi je dobro zdravlje, dobar korijen u poljoprivrednoj obitelji,  i tako od mladosti si kao radnik, čovjek koji voli raditi“. Spomenuo je, kako su mu se rado pridružili vjernici, ali i razni stručnjaci u gradnji. Posebno je istaknuo zidara Josipa Bošnjakovića koji je u Istru došao trbuhom za kruhom, te je radio sa svojih pet sinova. Njima su se pridružili drugi  Žminjci, Barbanci, Pičanci koji su se našli na području Velog Vrha. „Ja nikada to ne bi mogao sam učiniti, niti bismo mi bili mogli to napraviti s nekim novcem koji je Crkva tada imala, jer to je bilo vrijeme komunizma. Mi smo počeli negdje 1979. godine graditi, čekali smo od 1975. do 1979. nacrte, dozvole itd. Stručne ljude koristili smo za potrebe velikih radova, a za pripremne i izvršne radove smo sami radili poslove manjih obima i tako se kompletiralo to naše djelo“. Prisjeća se, da kad je došao na Velom Vrhu je bilo 200-tinjak obitelji, a nakon 26 godina ih je bilo 886. Danas je to vrlo jaka župa. „Biskup Nežić je providonosno osnovao župu“.    Uz gradnju u župi, bio je župnik i u Štinjanu, gdje je obnovio župnu kuću. Vodio je i župu Fažana i to u vrijeme Domovinskog rata. Uz obnovu župne kuće, postavljen je i križ na obali. Iz tog vremena, preč. Zec se prisjeća i mise o Uskrsu, kad je fažanska crkva bila puna mladića, koji su kasnije završili u Vukovaru gdje je većina stradala.  Nakon Fažane, tri godine bio je i u župi sv. Josipa u Puli.  

S juga na istok Istre – dolazak u Labin

Nakon 26 godina djelovanja u Puli odlazi u Labin, potpuno drugačiju sredinu, gdje je također bio lijepo primljen. Naglasio je, kako su ondje, radi okolnosti mnogi izgubili osjećaj za crkvenost, tako da je manji broj ljudi bio vezan uz Crkvu, no ipak i na sve druge ljude dobre volje se je  moglo osloniti. „One koje nisu izgubili crkvenost, ostali su privrženi Crkvi, a na druge možeš računati, ako znaš s njima raditi. Tako da mogu reći u ovih 11 godina što sam bio u Labinu, ja sam bio presretan i dobro mi je bilo“. Spomenuo je više projekata na kojima je radio, među ostalima i preuređenje kuće u kojoj je uređen dnevni boravak za starije.   Uz to je napravljen i Pastoralni centar Miroslav Bulešić i to u vrijeme dok on još nije bio beatificiran.

Na Starom Pazinu – u rodnoj župi dva nadbiskupa

 Preč. Zec vršio je i službu župnika porečke katedralne župe, a potom je došao u Pazin, gdje je opet prionuo zidanju. „Došao sam ovamo. Župni stan rađen je pred 100 godina, i postao je trošan. Obnova je krenula od temelja do krova, promijenjene su instalacije.  Uređeno je prizemlje za pastoralni rad (dvorane, čajna kuhinja, župni ured). Na katu je uređen stan. Također je uređeno i potkrovlje za pastoralne potrebe, osobito s mladima s mogućnošću noćenja. Ispred crkve je uređen trg koji je prekriven kamenom, a tu su i biste nadbiskupa rodom iz ove župe Pavišića i Ujčića“.

Dakako, i ovdje je uz graditeljske radove, radio na izgradnji žive Crkve. „Sjećam se pokojnog biskupa Bogetića koji je znao reći ‘ma dobro je to što se radi, ali slavljenje Boga je život po sakramentima’. Pa jasno da je to naš cilj, ali ako nemaš gdje sjesti, ako nemaš gdje raditi kako valja, onda treba to napraviti, prostor i uvjete da bi mogao to raditi. Jer, ako ćeš u crkvi moli Boga, treba stvoriti crkvu, a ta crkva mora biti uređena na način da ti je prigodna za sve ono što ti treba. Tako da mogu reći da, uz ovo materijalno što smo radili, nikad nismo zapustili pastoralni program. Svake godine preko župnog pastoralnog vijeća, počevši od devetog mjeseca kad počinje škola i pastoralna godina, prati se sve ono što donose blagdani, pratimo ono što se zbiva na planu Crkve općenito, na planu biskupije i onda i na planu naše župe. Za dvije godine, 2026. su opet misije u župi. Na njih ćemo se 2025. spremati. Sada smo pred završetkom svih ovih radova, vjerujem da ćemo obilježiti to kao jedno duhovno dobro sa jednom duhovnom obnovom. Svake smo godine ulazili u određeno liturgijsko vrijeme, prateći je i duhovnom obnovom“.

Od 2007. ravnatelj Caritasa Porečke i Pulske biskupije

Preč. Zec je od 2007. godine na čelu dijecezanskog Caritasa Porečke i Pulske biskupije. Od mnogobrojnih aktivnosti koje su u planu, želja mu je još poraditi na pravom središtu Caritasa sa skladištem, kombijem. U osvrtu na dosadašnji rad Caritasa s ponosom ističe    Kuću milosrđa u Majmajoli, gdje se nalazi jedanaestero djece bez odgovarajuće obiteljske skrbi. Toj djeci se nastoji pružiti trajna skrb. Također izdvojio je i projekt na koji je posebno ponosan, a to je izgradnja kuće za jednu obitelj sa šestero djece kojima je preminula majka. Na inicijativu tadašnjeg biskupa Kutleše, izgrađena je montažna kuća, a još se radi na uređenju okoliša.  Na tom imanju je sagrađena i kapelica posvećena bl. Miroslavu Bulešiću. Svoju aktivnost Caritas usmjerava i na Zakladu Blaženi Miroslav Bulešić koja je osnovana 2014. godine s ciljempomaganja učenicima i studentima slabe imovinske moći. Svake godine, 1. rujna se raspisuje natječaj, na koji se mogu javiti oni koji ne primaju neku drugu stipendiju. Preč. Zec je naglasio, kako je za prvih 6 godina podijeljeno stipendija u vrijednosti većoj od 6 milijuna kuna.  „To je izuzetno velik novac, ali time pokazujemo da Crkva računa s mladima i da želi ulagati u njih za njihovo dobro i njihovu formaciju i na to smo ponosni. I nastavit ćemo, ako Bog da, i dalje“.

„Formula uspješnog pastoralnog rada“

Kao uspješnom pastoralcu, bila je ovo prigoda postaviti pitanje, tj. njegove „formule uspješnog pastoralnog rada“, na što je skromno odgovorio „mi smo svi nesavršeni ljudi. Ako imamo neki cilj i onda s obzirom na taj cilj se prihvaćamo, onda jedni druge razumijemo, toleriramo i ulažemo zajedničke snage u opće dobro. To je ključ. Ako smo mi potaknuti našim učiteljem Isusom Kristom koji je toliko naglašavao drugoga, on je i za nas sišao s neba, radi nas i našega spasenja, za drugoga. Onda smo i mi dužni činiti za drugoga, Ako si formiran po tom ključu, onda je naše zajedništvo koje je crkveno zajedništvo, posve jasno. Osnova je sakrament krštenja po kojem smo svi isti. Pred nama je kraljevstvo nebesko kojega smo dužni graditi i to je otvoreni put k Bogu. Na tom putu treba se prihvaćati i treba imati strpljenja jedan za drugoga i onda ćemo do rezultata doći, ali ne možemo svojim egom ići naprijed, nego moramo altruizma, a to je, to je ključ“.

Osvrčući se na pet desetljeća pastoralnog rada, istaknuo je, kako mu je najljepše bilo „živjeti i sve ono što je dan nosio, nikakvih tragedija, nikakvih razočaranja i nikakvih šokova tu ne mogu spomenuti. Nosio je dan svoje breme. Ako nadahnuće čovjeka prati u radu i životu, onda nije teško. Onda se nadošle brige i teškoće rješavaju. Dakako da svaki dan donese neku problematiku koju treba riješiti, osobito u svećeničkom životu. Puno je toga što dođe jedno na drugo. Nikad mi nije bilo teško, da bih rekao, ‘ma što sam to uzeo’“. U tom duhu ima i poruku mladićima koji danas možda razmišljaju o svećeničkom pozivu „Samo naprijed! Sveti Augustin je rekao ‘ako su drugi mogli. mogu i ja’. Pa tako dragi mladići, ako smo mi mogli, a možete i vi, jer rekao Sveti Pavao ‘doista mi je tvoja milost da mogu postići ono što je Božje’. Dakle, Bog daje nadahnuća. Bog daje snagu, treba se odvažiti i jednostavno krenuti“.

Kako sačuvati vjeru kroz izazove našega vremena?

Preč. Zec ima na kraju i poruku svima kako duhovno  napredovati u današnjem svijetu koji donosi toliko nesigurnosti, kako očuvati vjeru. „Istina je svako vrijeme donosi svoje breme i ne možemo reći da je samo naše vrijeme problematično i izazovno. S obzirom na naše vjerovanje bilo je vrijeme racionalizma u povijesti veoma teško, a i vrijeme masovnog ateizma. U ovo moderno vrijeme postmoderne stavio se naglasak na subjekt, bez ikakvih ustručavanja da se gleda na ono što je prije bilo objektivno postavljeno, nego svaki je, da tako kažem, kovač svoje sreće. I svatko može misliti o svemu što hoće, odlučivati što hoće i prema sebi sve mjeriti. To je naglavce okrenuta stvarnost s obzirom na ono jučer, kad se ipak pazilo na neke autoritete. Autoriteti su bile dogme Crkve i vjera Crkve, Deset Božjih zapovijedi. To je stajalo pred čovjekom i on je imao respekt prema tome. Mladi danas, pa i čitav svijet se oslanja na subjektivno. ‘Kako ti misliš tako čini, kako hoćeš tako učini.’ I to je sada novost, da je i vjera došla kroz to pitanje u pitanje. A naša vjera je sadržaj koji se prenosi. Zato imamo vjeronauk. Mi prenosimo sadržaj koji je istinit i koji ne može tebi biti na volju da ga ti propitkuješ u njegovoj srži, jer on nosi srž, nosi poruku, nosi istinu. Možeš ispitivati načine kako ćeš ga prihvatiti. To da, ali sadržaj ne. Zato mi prihvaćamo Isusa kao normu. Prihvaćamo Boga i vjeru kao normu. Naš put je skromnost, da se daš poučiti, da prihvaćaš sadržaj vjere i da u tom kontekstu bitnoga budeš poučljiv, da to prihvatiš i po tome živiš. E sad, ono što sam rekao na koji će to način učiniti, to je možda diskutabilno, ali da prihvaćaš sadržaj, to je neupitno. Bez tog prihvaćanja sadržaja nema ispravnosti vjere, jer vjera je jedna cjelovitost, jedna cjelina koja zahtijeva tvoje srce, da otvoriš srce i da povjeruješ“.

 Razgovarala: G. Krizman