Homilija apostolskog nuncija mons. Giorgia Lingue u Svetvinčentu o 77. obljetnici mučeništva bl. M. Bulešića

Spomendan blaženog Miroslava Bulešića, Svetvinčenat – 24. kolovoza 2024.

(Čitanja: Jš 24,1-2.15-17.18; Ps 33; Ef 5,21-32; Iv 6,60-69)

Draga braćo i sestre,

danas smo se okupili kako bismo proslavili spomendan blaženoga Miroslava Bulešića, vašega dragog zemljaka, koji je ovdje pokopan.

Čuli smo čitanja uzeta iz dvadeset i prve nedjelje kroz godinu B.

Iako se ne čine prikladnima za spomendan ovoga blaženog mučenika, mišljenja sam da to zapravo i jesu.

Ova čitanja, naime, govore o ljubavi i o tome kako „veće ljubavi“ nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje, kako je to doslovno učinio i naš blaženik.

Ako nemamo na umu da odlomak iz Poslanice svetoga Pavla Efežanima koji smo čuli govori o “većoj ljubavi“, nemoguće ga je razumjeti. Danas je to možda jedan od najosporavanijih ili najneshvaćenijih odlomaka iz Novog zavjeta.

Pavao govori o odnosu između supružnika i daje vrlo snažne izjave, koje paraju uši nama suvremenim slušateljma, nas koji s pravom propovijedamo i tražimo jednakost između muškarca i žene, između supruga i supruge.

Pavlove riječi su “tvrde”, kao što je “tvrd” i Isusov govor o kojem govori Evanđelje. Postoji i rečenica koja se pogotovo ne dopada današnjem senzibilitetu i doima se da ne poštuje dostojanstvo žene. Apostol piše: „Muž je glava žene.“

Zašto sam rekao da se ova rečenica ne može razumjeti ako se ne razumije što je to “veća ljubav“? Zato što naglasak, iako smo svjesni da je Pavao sin muškoga šovinističkog mentaliteta svoga vremena, nije stavljen na ovu tvrdnju koja je, izdvojena iz konteksta, uistinu „tvrda“, pogotovo nama danas. Pavlu je najvažnije ono što je prije rekao: „Podložni budite jedni drugima.“

Pavao smatra da je podložnost uzajamna: jedni drugima. To je velika novost koju je Krist donio vezano uz ljudske odnose pa i između muža i žene! Njegova zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas (Iv 13,34), zapravo znači „podložni budite jedni drugima“, također i u braku.

Primjer koji Pavao daje za ilustraciju odnosa između muža i žene je zapravo onaj između Krista i Crkve. Istina je da je Krist glava tijela koje je Crkva, ali je i istina da je Isus dao svoj život za Crkvu, svojom smrću na križu!

Problem je u tome što imamo pogrešan ili dvosmislen pojam „vlasti“, zapovijedanja, onoga što znači biti vođa: za Krista, a stoga i za Pavla, „vlast“ nije  izdizanje, nego služenje: Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih (Iv 13,15), kaže Isus nakon što je oprao noge svojim učenicima. I kada od Petra traži da preuzme odgovornost vođenja Crkve, da bude „na čelu“ njegove zajednice, ne daje mu vlast da čini ono što želi: triput ga pita je li spreman ljubiti Isusa više od ostalih. Odnosno, je li spreman položiti svoj život za svoju zaručnicu, Crkvu. Tek mu poslije kaže: Pasi jaganjce moje!

Upravo stoga smatram da se današnja čitanja tiču i života našega blaženika: on je shvatio da „veća ljubav“, ljubiti više od svih, znači dati život za svoje prijatelje, za ljubljenu osobu, konkretno, ne samo osjećajima.

Nemojmo se, dakle, sablazniti ako Pavlove riječi ne odgovaraju današnjem mentalitetu, radije se sablaznimo ako ne shvaćamo da Kristova ljubav ide do te mjere da daje svoj život za nas. Sablažnjavamo se jer ne uspijevamo shvatiti da vlast nije dominacija, već služenje.

Kristovu poruku ne možemo razumjeti bez promjene našeg mentaliteta, bez izokrenutog gledanja na stvari: Posljednji će biti prvi, a prvi posljednji (Mt 20,16).

Ako onaj koji ima zadatak „zapovijedati“, biti odgovoran, „ljubi do te mjere da daje svoj život“, što će on narediti? Ono što se sviđa drugome. „Želim ono što se tebi sviđa“: tako razmišlja onaj koji ljubi. Takvo mora biti razmišljanje onoga koji zapovijeda. Biti podložni jedni drugima ne znači ništa drugo nego činiti tako, odlučivati, birati ono što se sviđa drugome.

Razmislite samo koliko prilika ima u obitelji, među supružnicima, da se ostvari „veća ljubav“!

Koliko se puta dogodi da jedan hoće otvoren, a drugi zatvoren prozor! Jedan želi ići na godišnji odmor u planine, a drugi na more, jedan bi djecu htio slati u jednu školu, drugi u drugu, jedan želi kuću obojati u zeleno, a drugi u bijelo, jedan želi gledati sapunicu, a drugi nogometnu utakmicu, jedan voli meso, a drugi ribu! Tko više ljubi, rado čini ono što drugi želi! Koliko li prilika imamo da u konkretnom svakodnevnom životu pokažemo „veću ljubav“: Budite podložni jedni drugima.

Kada dođe vrijeme odlučivanja, a niste se uspjeli dogovoriti, treba odabrati ono što se sviđa drugoj osobi. Ako je muž gospodar ženi, na njemu je, naposljetku, ako nema dogovora, da zapovjedi ono što ona želi. To znači dati život. Bez te ljubavi suživot postaje težak, čak i nemoguć.

Ako tako shvatimo Pavlove riječi, one postaju manje “tvrde“!

U tom smislu, biti „glava“ nije stvar prestiža ili ljudskog dostojanstva, ono nešto što naglašava dostojanstvo svake osobe jest ljubav. To znači staviti drugog ispred sebe. Ono što umanjuje je egoizam, odnosno stavljanje sebe u središte svega.

Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.

Ljubiti kao što je Krist ljubio Crkvu prolivši svoju krv za nju.

Nije li ovo potpuna promjena mentaliteta?

Dopustite mi jednu malu digresiju.

Danas mnogi misle da će pokušajem zajedničkog života prije vjenčanja riješiti većinu problema s kojima se mogu susresti: Pokušajmo, vidjet ćemo kako je,  vidjet ćemo možemo li biti zajedno.

Kakva iluzija! Veliki problemi dolaze tek kasnije: kada djeca rastu, kada imate različite poglede na odgoj i što onda? Možda se može „pokušati“ odgajati sina, kćer i onda vidjeti: Ako smo sposobni, vjenčat ćemo se? Ako ne uspije, prekinut ćemo? I što onda?

A što je s bolešću? Treba li se pokušati i razboljeti kako bi se vidjelo kakav je suživot u slučaju teške bolesti ili nezgode koja čovjeka učini invalidom?

Ne čini li vam se ovo kao iluzija?

Odgovor na nepoznanicu ljudskih odnosa nije pokušaj, nije predbračni suživot, odgovor je odluka da se ljubi do te mjere da se daje život. Svaka situacija koja će se dogoditi bit će manje zahtjevna od davanja života.

Budite podložni jedni drugima! Tvrd je to govor, ali to je govor ljubavi.

Zaključujem ovu malu digresiju.

I u Evanđelju smo čuli kako učenici govore da je Isusov govor „tvrd“. Ali ovdje Isus nije govorio o braku, već o Euharistiji. Rekao je da će dati svoje tijelo za jelo.

Tko može razumjeti takvo što? Tko to može priznati? To je „tvrd“ govor!

Ali kada govori o Euharistiji, kada naviješta da je on kruh koji daje život, Isus ponovno govori o velikom otajstvu ljubavi, o „najvećoj ljubavi“: možemo reći da ljubiti znači dopustiti drugome da nas „blaguje“. To znači dati svoj život.

Euharistija je izraz Kristovog potpunog dara Crkvi. To je način na koji Krist hrani Crkvu.

I tako dolazimo, konačno, do blaženog Miroslava.

On nije bio oženjen, ali ima mnogočemu naučiti i bračne parove. Zašto? Jer uči kako je tajna svakog odnosa upravo volja, spremnost na davanje života. Nemojte samo pokušavati dati život, već odlučite uistinu ga dati.

U tom pogledu dirljivo je, ali vrlo prosvjećujuće ono što blaženi Bulešić piše u svojem dnevniku, opisujući kako je slavio svoju prvu misu i kakvi su ga osjećaji obuzeli. Piše: Imao sam poseban osjećaj kad sam ganut i s dubokim poštovanjem izgovarao riječi svete mise, riječi žrtve ‘Ovo je moje tijelo’ – ‘Ovo je moja krv’! Zbunjen sam. Tada sam osjetio da ne pripadam sam sebi, osjetio sam da moje ruke više nisu moje nego darovane Bogu, shvatio sam da moja usta više nisu moja usta, nego onoga u čije sam tijelo pretvorio kruh i u čiju sam krv pretočio vino. Moja majka, moj otac i moja braća su plakali i imali su razloga jer im je sin umirao, prestao je pripadati njima, a počeo je pripadati Bogu.

Miroslav shvaća da više ne živi on, već da Krist živi u njemu. Shvaća da je dao sve. Više ne pripada sebi. To je ljubav. I njegovi roditelji i rodbina to također shvaćaju.

To znači živjeti Euharistiju, ne samo slaviti je, ne samo primati je: za življenje Euharistije potrebno je dati sebe kao žrtvu, prinijeti sebe na dar, kako bi nas i naša braća i sestre mogli „blagovati“.

Miroslav se posvetio u celibatu, odrekao se vlastite obitelji, kako bi se darovao svima i svjedočio što znači ljubiti. I uspio je u tome. Radikalno.

To je velika tajna!

Nije se povukao u trenucima poteškoća: dao je svoj život! U tome je postao uzor nama svećenicima, biskupima, posvećenim osobama, ali i roditeljima, mladima koji žele dobro iskoristiti svoj život. Ljubiti znači služiti. Ne pripadati više samima sebi.

Kada je osjetio da mu je život u opasnosti, nakon što je već izbjegao pokušaj ubojstva, napisao je dirljivu molitvu: Što se mene tiče, Bože moj, ako je to tvoja volja, poštedi me da budem oruđe u tvojim rukama za širenje Tvoje ljubavi i Tvoga učenja. Ako me želiš sebi, evo me, spreman sam. Dajem ti potpuno svoj život za svoje stado. S Tvojom milošću i ako me Ti učiniš dostojnim toga, ne bojim se mučeništva, već ga želim. Neka bude tvoja volja.

Molimo blaženog Miroslava Bulešića da nas nauči živjeti „veću ljubav“, da budemo spremni dati život jedni za druge, da budemo podložni jedni drugima.