Sveti Petar u Šumi: Vječni zavjeti brata Jakova Grgića

U crkvi sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi, u subotu, 20. srpnja 2024., vječne zavjete je položio brat Jakov Grgić. Fra Jakov je za geslo polaganja vječnih zavjeta odabrao starozavjetni citat „Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti“ (Jer, 20,7).

U prepunoj crkvi koju su ispunili, kako domaći, tako i pristigli vjernici iz rodne župe zavjetovanika Kotor Varoš, iz župe Kamensko, kao i iz Welsa, te mnogobrojna rodbina, svetu misu predvodio je viceprovincijal Hrvatske pavlinske provincije Marije Kraljice Anđela fra Ivan Šarić, u zajedništvu sa subraćom pavlinima, te drugim svećenicima, među kojima su bili sadašnji i bivši župnik iz Kotor Varoša fra Zoran Mandić i fra Petar Karajica. Među koncelebrantima je bio i mons. Antun Sente, rektor nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu.

Uvodeći u misno slavlje, fra Šarić je rekao „raduje se danas brat Jakov, radujemo se svi mi, raduje se cijela Crkva što će on danas svoj život položiti u Božje ruke“. Obraćajući se zavjetovaniku rekao je „neka te prati zagovor naše Majke, Gospe Supetarske, neka Ti ona bude snaga i zaštita. I ona je Bogu rekla, kao što ćeš i ti danas reći ‘evo me, Tvoj sam Gospodine, Tebi pripadam, Tebi želim služiti’“.

Fra Luka Madunić, generacijski kolega novicijata brata Jakova je na početku homilije posvijestio, kako je ovo okupljanje radi jednog jedinog razloga, a to je radost. No, upozorio, je, kako nije riječ i radosti kako ju mi često zamišljamo. „Ne radost neke isprazne veselosti i osjećaja dobrog humora, neke uspješnosti, ispunjenja nekih planova u životu, osjećaja satisfakcije, već radost koja je osjećaj dubokog mira i zahvalnosti, a oni pak proizlaze iz odnosa sa živim Bogom. Ta radost se danas nalazi u srcu našeg brata Jakova, koji se nije tek danas odlučio predati Bogu, nego je danas odlučio zapečatiti taj svoj savez s Bogom, govoreći riječi ‘do smrti da će ostati u ovome Redu služiti Bogu i narodu Božjem’“.

Osvrćući se na odabrano geslo brata Jakova „Ti me zavede i dadoh se zavesti“ (Jer 20,7), naglasio je, kako su ti redci karakteristični za zavjetovanika. „Tko je god sreo brata Jakova u svom životu, mogao je osjetiti ono dobro srce koje se nalazi u njegovim grudima, onaj dobar odgoj koji je primio od svojih roditelja, ali i ono nešto što ne dolazi samo od ljudske strane. Ono nešto što dolazi samo iz dubokog odnosa s Bogom. Onu jačinu koju ima u situacijama koje izgledaju bezizlazno, nije već malo križeva iznio u svom životu, od danas mu neće biti lakše, od danas postaje još teže nositi taj križ, samo još teže dopuštati Gospodinu svakog dana iznova da te zavodi, kako bi ti u Njegovo ime mogao zavoditi drugog čovjeka, ali ne na način obmane drugog, jer ti znaš da te Gospodin nije obmanuo“.

Nadalje je podsjetio, kako je prije primitka u novicijat, prije devet godina generalu Redu rekao „čovjek snuje, a Bog određuje“, te nastavio „ i sam znaš da su se te riječi u životu ispunile. Nismo znali kako će, što će biti i da li će biti, ali pokušao si i pokušavaš i pokušavat ćeš do kraja života vjerovati Gospodinu, dati mu zavesti se samo radi toga što Gospodin tebe na poseban način danas šalje onamo kamo sam kaniš doći. Kao što je mnogo puta do sada slao, slat će te i od sada da mu ideš pripremi mjesto kako On kani doći. Kako u mnogo situacija pristup imaš samo ti kao brat, zahvaljujući radosti u srcu“. U tom kontekstu obratio se bratu Jakovu riječima „tu radost čuvaj duboko u svom srcu, ali nemoj se bojati dijeliti je, nemoj se bojati činiti ono što si učinio mnogo puta u svom život i ići tamo kamo Gospodin kani doći i ići radi toga da mu pripraviš mjesto“.

U nastavku homilije, propovjednik se osvrnuo na značaj evanđeoskih savjeta poslušnosti, siromaštva i čistoće. „Zavjet poslušnosti pomaže nam, da se ne izdižemo iznad drugih, zavjet siromaštva kao odgovor ovome svijetu koji trči za uzaludnim i ispraznim bogatstvom. Naposljetku, zavjetom čistoće brat Jakov se danas dobrovoljno odriče očinstva na ovom svijetu, što ne znači da neće biti otac, osobito onima koji će pokucati na vrata samostana, mnogim siromasima i mnogim izgubljenim dušama koje će se truditi dovesti  Gospodinu“. Homiliju je fra Madunić zaključio riječima „dragi, brate, Jahve dopuštaj Gospodinu da te iz dana u dan zavodi, dopusti mu da te zavede kako bi ti Njegovom ljubavlju mogao zavoditi druge do kraja svog ovozemaljskog života“.

Sam čin zavjetovanja uslijedio je nakon homilije. Činom prostracije, brat Jakov je iskazao svoju spremnost predanja Gospodinu.

Nakon popričesne molitve, u riječi zahvale brat Jakov je rekao „zahvaljujem Bogu da me poziva u red sv. Pavla prvoga pustinjaka, roditeljima po kojima sam dobio život. U mislima mi je pokojni otac Marko za kojega znam da se sada u vječnosti raduje. Zahvaljujem za majku Anđu, za majčinsku ljubav i žrtvu. Samo ona zna što je sve sa mnom i za mene i našu obitelj proživjela. Bogu hvala za braću i sestru i njihove obitelji“. Također je zahvalio svim članovima pavlinske provincije, a sjetio se i svih pokojnih koji su u njegovome srcu ostavili duboki trag, posebno p. Jure, p. Kamilo, p. Fabijan i p. Marijan. Također je zahvalio svim župnicima i časnim sestrama koji su ga odgajali u vjeri, odgajateljima, ispovjednicima i duhovnicima koji su ga odgajali u pavlinskom redu, kao i svim poglavarima i subraći s kojima dijeli samostansku svakodnevicu. „Hvala Ti Bože za svakog čovjeka kojeg sam susreo na svom životnom putu“ rekao je na kraju zahvale brat Jakov, te pozvao sve na molitvu za njega, da može „dostojno vršiti svoju službu Bogu na čast i ljudima, kao vječno zavjetovani monah pavlin, ozbiljno i radosno prihvaćajući obveze i zavjete koje sam danas položio ‘Zavede me Jahve, i dadoh se zavesti’“.

Prije otpusnog blagoslova, riječ zahvale je uputio i provincijal Šarić. „Bog je taj koji poziva, a mi smo tu samo da poslušamo Njegov glas, da Mu se odazovemo i da Ga slijedimo. Bog poziva, i onda kroz poglavare i zajednicu vodi“. Posjetio je, kako je bratu Jakovu u samostanu u Svetom Petru u Šumi Bog spasio život, jer „ništa se u našem životu ne događa slučajno“. Obraćajući se bratu Jakovu rekao je „hvala ti, što si ustrajao do ovoga dana. Dakako, sad pravi križevi počinju, ali nisi sam. Od danas je cijelo nebo s tobom“. Također se zahvalio majci Anđi „hvala ti od srca što si nam darovala Jakova“. Izrekao je i zahvalu svećenicima koji su bili na životnom putu brata Jakova.

Svetu misu animirao je župni zbor Župe sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi koji je za ovu prigodu posebno uvježbao bosanske napjeve kojih se zavjetovanik sjeća iz djetinjstva.

Brat Jakov Grgić rodio se u Kotor Varoši 16. kolovoza 1972. godine kao sin pok. Marka i Anđe, rođene Anušić. Kršten u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Kotor Varoši, gdje je primio i sakrament prve ispovijedi i pričesti.  Djetinjstvo u rodnom kraju prekinuo je Domovinski rat, te s majkom Anđom i braćom Sašom i Antonijom, te sestrom Ivom bježi u Rijeku. U ratu je izgubio oca Marka, čije kosti obitelj do danas nije pronašla. Nakon nekoliko godina seli s obitelji u Austriju, gdje završava osnovnu i srednju školu. U Hrvatskoj katoličkoj misiji u Linzu primio je sakrament svete potvrde.

Prvi kontakt s pavlinima, imao je na duhovnoj obnovi fra Kornelija Marka Glogovića 2010. godine, te taj događaj počinje u njemu buditi redovničko zvanje. Nakon pet godina intenzivnog promišljanja, molitve i razgovora odlučuje stupiti u pavlinski red. Veliku ulogu u njegovom odabiru zvanja časnog brata imala je danas pokojna časna sestra milosrdnica Margareta, koja mu je pojasnila ulogu i smisao života časnog brata.  Novicijat je započeo u Poljskoj, te je prve zavjete položio 8. rujna 2017. godine.  Za vrijeme novicijata služi kao bolničar starije i bolesne subraće u samostan. Nakon privremenih zavjeta prvu službu dobiva u samostanu u Kamenskom i to kao brigu za bolesnog fra Juru Dončića. 2019. je premješten u samostan u Svetom Petru u Šumi, gdje mu se dva mjeseca po dolasku  otkriva teška bolest. Nakon operacije i liječenja, u travnju 2021. ponovno se vraća u samostan na Kamenskom kao sakristan, te ponovo njeguje bolesnog fra Jure do njegove smrti 2022. Ove godine, u veljači, ponovo je premješten u Sveti Petar u Šumi.

 G. Krizman