Novosti

Predstavljanje knjige “Posijano sjeme”


Knjiga „Posijano sjeme“ predstavljena je u dvorištu pazinskog Kaštela, u četvrtak, 6. lipnja, u večernjim satima. O knjizi su govorili: Maja Petranović, zamjenica glavnog direktora Kršćanske sadašnjosti, preč. Ilija Jakovljević, vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića, Dino Peruško, ovogodišnji maturant Pazinskog kolegija – klasične gimnazije, mons. Ivan Milovan, porečki i pulski biskup u miru, vlč. dr. sc. Antun Bozanić iz Krčke biskupije, novinar Josip Iskra te Aldo Sinković, urednik izdanja.

Knjiga je plod truda i iskustva četrnaestorice pitomaca, koji su dio svoje formacije i naobrazbe stekli u Klasičnoj gimnaziji u Pazinu, poznatoj pod imenom Biskupsko sjemenište u Pazinu.

Maja Petranović je uvodno rekla kako je za vrijeme studija teologije imala prilike slušati o velikim imenima istarskih svećenika i istaknutih pojedinaca koji su trajno obilježili Crkvu u Hrvatskoj i hrvatsku teologiju, kao i crkvenu, društvenu i kulturnu scenu do naših dana. Spomenula je posebno Josipa Turčinovića, utemeljitelja Kršćanske sadašnjosti. „Ali tu mislim i na one druge pojedince koji su mahom spomenuti u ovoj knjizi koju danas želimo predstaviti, a koji su bili okupljeni oko poslanja Kršćanske sadašnjosti, a neki od njih su autori priloga u knjizi, poput Alda Sinkovića, akademika Josipa Bratulića, Romana Turčinovića, mons. Mile Bogovića i drugih koji nisu dio ove generacije, ali su većinom spomenuti u ovoj knjizi, Aldo Starić, Anton Hek, Anton Tamarut, Anton Šuljić, Josip Grbac.“ U tom je vidu, Petranović naglasila kako puno toga veže Kršćansku sadašnjost s ovom gimnazijom, tj. „KS je u nekom smislu plod tog posijanog sjemena, koje nam sugerira naslov“.
„Knjiga koju imamo pred sobom, plod je truda i iskustva 14-orice pitomaca koji su dio svoje formacije stekli u klasičnoj gimnaziji u Pazinu, poznatoj pod imenom Biskupijsko sjemenište.“
„Knjiga svjedoči o jednoj generaciji, pri čemu ona nije samo spomenica, ili zbirka u nizu mnogih memoara jedne generacije gimnazijalaca koja bi bila sama sebi svrha, ili bi značila samo toj određenoj generaciji, k tome i ova generacija, nije samo obična generacija. Dakle ona je kao i ova knjiga puno više od toga: ona je spomenik, svjedok jednog povijesnog vremena, društvenih i crkvenih okolnosti, vremena jednog naroda i osobnih životnih priča koje veže isti kontekst. U knjigu su autori utkali sebe, ali i sve one o kojima su htjeli pisati, a koje možda nisu više danas nama. Stavljajući knjigu u suvremenu perspektivu, što je bio cilj urednika, knjiga dobiva još veću vrijednost, jer što smo više udaljeni od tog vremena o kojem ona piše, možemo mjeriti njezin doprinos, značaj onome što imamo danas. I to je njena vrijednost. Upravo to je mogao sagledati njezin urednik Aldo Sinković sa svom svojom širinom, vrsnošću, inicijativom, energijom i talentom, kojeg je ovdje, sa svojim kolegama, umnožio. I to je upravo to sjeme o kojem knjiga govori“ naglasila je Petranović, te se osvrnula i na fotografije kojima je knjiga opravljena. „One su poseban dar čitatelju kojima će onda moći još bolje doživjeti ono što nam knjiga posreduje“. U tom vidu je ukazala i na naslovnicu na kojoj se nalazi slika Van Gogha „Sijač“. „I ona svojom sadržajnom simbolikom, ali i svojim veselim bojama ističe radost jutra, plodno tlo, ja bih možda rekla plodno istarsko tlo i ovog neumornog Sijača koji je stalno nekako u pokretu prema naprijed. Dakle, ona ističe jednu životnost i ljubav prema životu i to životu pisanim velikim i malim slovom. A u pozadini se iščitava ljubav prema Istri, prema njezinoj povijesnoj kulturnoj baštini, njezinom prirodnom bogatstvu, ali i njezinu prijateljsku otvorenost prema drugima koji možda Istri ne pripadaju, ali njena je odlika da ih ona prima kao svoje, čemu upravo svjedoči i ova generacija koja priča svoju priču u ovoj knjizi koja je odraz jednog identiteta koji se nastavlja graditi.“


Preč. mr. sc. Ilija Jakovljević je u svom obraćanju pojasnio povijesni kontekst djelovanja Pazinskog sjemeništa, s naglaskom na pedesete godine prošloga stoljeća.
„Nakon drugog svjetskog mons. Božo Milanović je nastojao otvoriti u zgradi Đačkog doma u Pazinu sjemenište. Zahvaljujući njegovim vještim pregovorima s državnim i republičkim vlastima u tom će uspjeti 11. prosinca 1945. Veliku pomoć kod otvaranja sjemeništa dao je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji se svim srcem i dušom zalagao da se Istra nakon rata pripoji matici Hrvatskoj. Sjemenište u Pazinu bit će novo rasadište ne samo duhovnih zvanja, nad/biskupa, svećenika i redovnika, nego i intelektualaca, gospodarstvenika, liječnika, javnih osoba u svim sferama društva. U komunističkoj Jugoslavija sjemeništa su jedina uspjela zadržati određenu vrst autonomije od ideološke indoktrinacije. Zato će biti predmet stalnog praćenja, pa i sudskih procesa i zatvaranja. Pazinsko sjemenište uspjelo je opstati zahvaljujući mons. Milanoviću“, rekao je Jakovljević te je u nastavku prenio jedan događaj iz toga vremena. „Lokalne, istarske vlasti, u nekoliko navrata su pokušale kroz razne sudske postupke onemogućiti rad sjemeništa, te su tražile povoda da ga zatvore. Upravo kad je ova generacija, čiju knjigu predstavljamo, bila u sjemeništu lokalne vlasti su nekom svojom logikom sjemeništu odredile da ima dug od 800 tisuća dinara. Treba platiti, ili ide konfiskacija imovine, zatvara se Sjemenište. Milanović se na Brijunima susreće s Titom 27. kolovoza 1953. godine i žali se na postupanje lokalnih vlasti i traži pomoć. Tito mu šalje pomoć od tri milijuna dinara: da plati dug i da ima za potrebe sjemeništa. Milanović je nastojao da sjemenište normalno funkcionira i da pitomci imaju sve potrebne uvijete za intelektualni i duhovni rast. Bilo je to vrijeme anticrkveno i nastojalo se vrbovati mnoge da napuste sjemenište, posebno kod odsluženja vojnog roka.“
„Pazinsko sjemenište dalo je Crkvi i društvu brojne osobe koje će postati nositelji crkvenog i društvenog života na prijelazu iz komunističkog u demokratski sustav. Generacija svećenika iz pazinskog sjemeništa bit će nositelji vjerskog života ne samo na području Istre već diljem bivše države“, naglasio je Jakovljević. Sjemenište će iznjedriti jednog kardinala, Josipa Bozanića, 8 nad/biskupa, među kojima je i naš umirovljeni biskup Ivan Milovan. Zasigurno, na crkvenom području najveća osoba u našem narodu je svećenik Josip Turčinović, nositelj koncilske objave.“
U nastavku je Jakovljević iznio svoju interpretaciju naslova „Posijano sjeme“. „Razlog ovom naslovu tražim u osobama o kojima ova knjiga progovara. Što je to ova generacija posijala da danas Crkva i društvo to baštine?“, naveo je kao primjer mons. Milu Bogovića, prvog biskupa Gospićko-senjske biskupije, čije je vizije i zalaganja plod kako kurija u Gospiću tako i veliki nacionalni projekt Crkve hrvatskih mučenika na Udbini te pokretanje, pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, projekta popisa žrtava drugog svjetskog rata i poraća koji nije završen.

„Drugo veliko duhovno sjeme u našem narodu koje zasija biskup Ivan Milovan je nastavak Kauze za proglašenje svećenika – mučenika Miroslava Bulešića blaženim i svetim. Od tada naša Istra nije samo turistički poznata po svojem moru i bogatoj, iznad svega sakralnoj, baštini, već pomalo postaje i hodočasnička destinacija“, rekao je Jakovljević napose istaknuvši Lanišće i Svetvinčenat. „Relikvije bl. Miroslava Bulešića danas se nalazi u Americi, Africi i mnogim drugim državama, gdje se časti njegov kult i govori o Istri. Različiti narodi se mole zagovoru jednog Istranina i vjerujemo da će se po njegovu zagovoru dogoditi čudo. Jedno drugo sjeme biskupa Milovana je bilo organiziranje župnih Caritasa koji i danas djeluju u našim župama, te gradnja đačkog doma pri Pazinskom kolegiju. Brojni kulturni projekti koje danas vode drugi: Kao što je pokretanje edicije kulturna baština Crkve u Istri gdje znanstvenici obrađuju bogatu crkvenu baštinu.“
U nastavku je istaknuo Karmela Krebela, dugogodišnjeg direktora poduzeća Kamen Pazin. „Lijepo je za njega napisano: Bio je čovjek koji je osluškivao, razgovarao, razumio i postavljao kamen na pravo mjesto“, rekao je Jakovljević te je podsjetio da je Krebel, odnosno Kamen Pazin svojim kamenom, u velikom broju slučajeva, sudjelovao u obnovama ili gradnjama istarskih sakralnih objekata, a velik je broj i oltara na kojima se svakodnevno slavi misna žrtva, u crkve dospjela dobrotom i vizijom Karmela Krebela.
Na kraju je podsjetio na nemjerljive zasluge akademika Josipa Bratulića, te spomenuo, u medijskom segmentu Josipa Iskru i Alda Sinkovića, te još neke ličnosti poput Roka Kikovića, Josipa Pastorčića, Viktora Udovičića i druge.

Dino Peruško, maturant klasičnog smjera u osvrtu na knjigu nastojao je usporediti iskustva maturanata iz 1958. i onih danas. Pozdravio je okupljene u ime učenika i djelatnika Pazinskog kolegija, te naglasio „ova knjiga pomaže svima nama koji sad hodamo hodnicima kolegija, ne samo kao jedno vrijedno svjedočanstvo naraštaja koji je odrastao i maturirao u povijesnim i burnim vremenima, već služi svima nama i kao poticaj da u svom daljnjem životu i obrazovanju i radu budemo jednako posvećeni onome što radimo, i da to što radimo, radimo za boljitak drugih kao mnogi čije su biografije opisane u ovoj knjizi. U ime nove generacije naraštaja koje sam i ja dio, želio bi se zahvaliti svim autorima knjige što su nam svojim svjedočanstvima i sjećanjima približili ta povijesno zanimljiva vremena, ali i što su nam pružili jednu sliku mladosti koja je prostorno ista, a vremenski tako različita.“
U nastavku je kratko predstavio Pazinski kolegij, Klasičnu gimnaziju s pravom javnosti koju pohađa 158 učenika u klasičnom ili jezičnom usmjerenju. Osim škole, Kolegij je i dom 133 učenika.
„Iako se puno toga promijenilo od 1958. godine do danas, čitajući ovu knjigu vidio sam da su neke stvari ipak ostale iste. Iako pod drugim nazivom i oblikom, i danas se u zgradi nekadašnjeg sjemeništa odgajaju i obrazuju u kršćanskom duhu učenici iz svih dijelova Istre. Kao škola koja pruža jednu odličnu kvalitetu obrazovanja, i kvalitetne profesore, kolegij privlači mlade iz Rovinja, Umaga, pa sve do Krka, Otočca, pa čak i Zagreba. Svake godine naši učenici sudjeluju u raznim natjecanjima, u kojima na županijskim, državnim ali i međunarodnim razinama ostvaruju zavidne nagrade. Uz redovitu nastavu učenici mogu pohađati i fakultativne predmete, a osim u nastavi, razvoj učenika potiče se i u brojnim izvannastavnim aktivnostima i projektima.“ Posebno je naglasio, kako Kolegij pruža drugi dom i obitelj u kojoj se može zdravo sazrijevati, i razvijati kao mlade osobe. „Kolegij je škola i dom i to nakon četiri godine mogu sa sigurnošću reći. Ono što mogu poželjeti svima nama kao generaciji, je da iz kolegija krenemo spremni u svijet, noseći talente, i vrijednosti , sve dobro što smo stekli u kolegiju i koristeći svoje talente i darove od Boga, za činjenje dobra u svijetu, te da kao i generacija maturanata 1958. godine ostavljajući trag u povijesti posijemo svoje sjeme“ rekao je na kraju maturant Peruško, te pročitao svoju pjesmu kojom je sudjelovao na ovogodišnjem Goranovom proljeću.

U tijeku predstavljanja okupljenima se je obratio i dr. sc. Noel Šuran, ispred Etnografskog muzeja Istre, u svojstvu voditelja Centra za nematerijalnu kulturu Istre u Pićnu. Ukratko je predstavio stare snimke koje su okupljeni čuli između govornika. Šuran je pojasnio da je riječ o snimkama „na tanko i debelo“, dvoglasnom pjevanju u istarskoj ljestvici, koje su nastale u Pazinskom sjemeništu 1957. godine, snimao je dr. Vinko Žganec, poznati hrvatski etnomuzikolog. „Tada su pjevali i učenici i profesori“, rekao je Šuran te je spomenuo nazive pjesama i imena učenika i profesora koji su snimljeni. Zaključno je napomenuo da su to prve etnomuzikološke snimke te vrste snimljene u Istri.

Umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan, jedan je iz generacije o kojoj govori knjiga, tj. koja je došla u Pazin 1950. godine. „Svaka se generacija učenika ima pravo nečim ponositi. Mi se ponosimo što su mnoge kolege iz naše generacije postali vrijedni ljudi u svojoj sredini u raznim zanimanjima, a mnogi su bili i istaknute javne osobe u društvu“ rekao je uvodno biskup Milovan, te nastavio „Sveto Pismo započinje riječima ‘U početku bijaše riječ’. I mi za naše Pazinsko sjemenište rado kažemo da je na početku bila vizija, san. Sjemenište je bilo plod vizije i velikih napora mnogih dobrih ljudi“. U tom je vidu posebno spomenuo biskupe Dobrilu i Mahniča, te mons. Milanovića, „koji su bili vizionari, sanjari, ali i veliki i mudri radnici koji su sanjali sjemenište, đački dom, konvinkt u Pazinu. Znamo, vizija se počela ostvarivati 1913.-14. kada je sagrađena velebna zgrada. Onda je došao jedan, pa drugi rat, i 1945. otvaranje sjemeništa. Za to otvaranje kažemo da je bilo čudo Božje providnosti. Naime, dolaskom komunizma gase se mnoge crkvene institucije, oduzimaju se crkve, bolnice, škole, nestaju katolička društva i udruge, uskoro će uslijediti zatvaranje nekih bogoslovija“. Biskup Milovan je podsjetio, kako je u četiri desetljeća sjemenište odgojilo 1500 što svećenika, što drugih intelektualaca, ili mnoštva ljudi najrazličitijih zanimanja.
„Moje sjećanje na sjemenište počinje u rujnu 1950. kada smo kao desetogodišnjaci stigli u 1. razred gimnazije. Ne treba ni spominjati poteškoće odlaska od rodne kuće, teško snalaženje u novoj velikoj sredini, pa privikavanje na red i disciplinu zavoda, uključenje u ozbiljniju školu od one naše u selu. Ali bilo je lijepih dana i doživljaja tijekom godina odrastanja. Školski uspjesi, druženja i prijateljstva, igre, šetnje, izleti. Možda smo danas s odmakom skloni neke stvari idealizirati, ipak što sam stariji, to se više divim našim ondašnjim poglavarima, odgojiteljima: Milanoviću, Pavlišiću, Bogetiću, Bartoliću, biskupu Nežiću i njihovoj predanosti služenju, snalažljivosti, radinosti, hrabrosti kako su se nosili s problemima onog vremena i posebno zavoda, ali i bliskosti, jednostavnosti, domaćoj atmosferi koja je u toj velikoj kući vladala i kojoj se i danas nakon više desetljeća mnogi rado vraćamo u Pazin bilo prigodom obljetnica mature, ili drugim povodom. Za sve hvala Bogu i dobrim ljudima“ rekao je na kraju biskup Milovan.


Kao predstavnik iz Krčke biskupije okupljenima se je obratio preč. dr. sc. Antun Bozanić. On je istaknuo zajedništvo koje oduvijek veže Krk i Istru. Istaknuo je povijesnu vrijednost koju knjiga donosi kroz živote i sjećanja konkretnih osoba u tom povijesnom kontekstu. Podsjetio je i na važnost vizije, poput one kojom je mons. Hek uvidio potrebu pokretanja Pazinskog kolegija – klasične gimnazije.


Josip Iskra je podsjetio na izrekom da svako putovanje počinje prvim korakom, nastavivši da je životnom putovanju te generacije započelo u Pazinskom sjemeništu. On je posebno govorio o akademiku Bratuliću, koji toga dana, zbog bolesti, nije mogao nazočiti. Prisjetio se njihovog prijateljevanja u Sjemeništu, koje je kroz vrijeme postalo ‘otkrivanje riječi’, uz ostalo i kroz zajedničku ljubav prema čitanju. Sve je to rezultiralo pokretanjem školskog časopisa „Mladi Hrvat“, kojeg je objavljeno pet brojeva. Stavljeni pred uvjet da promijene naziv, časopis se je ugasio.


Na kraju je riječ zahvale svim predstavljačima i onima koji su doprinijeli da se knjiga objavi uputio je urednik Aldo Sinković.
Još je jednom naglasio, kako „knjiga nije plod znanstvenog istraživanja, već svjedočanstvo skupine onih koji su svojim radom na raznim područjima doprinijeli prijelaz iz jedne mukotrpne faze, ne samo hrvatskog naroda, već i drugih naroda bivše države u fazu slobode i blagostanja“. Zahvalio je okupljenim na dolasku u neočekivano velikom broju.

Aldo Sinković bio je godinama, uz razne nastupe u medijima, urednik Hrvatskog programa Radio Vatikana i dopisnik iz Vatikana HRT-ove vjerske redakcije Mir i dobro. Objavio je niz članaka u talijanskim i hrvatskim novinama i časopisima. Još uvijek izvješćuje iz Vatikana za Hrvatski katolički radio i svojim aktualnim člancima obogaćuje Kršćansku obiteljsku reviju Kana i vjerski informativno-kulturni list Porečke i Pulske biskupije Ladonja.

Knjiga na preklopu prednje korice započinje mišlju koja potiče na promišljanje: „Svaki naraštaj stvara i djeluje prema specifičnim situacijama, kulturi, životnoj filozofiji, sposobnostima i nadležnostima prema društvenim, povijesnim i tehnološkim prilikama i razdobljima, u kojima se kreće i proživljava godine mladosti. Svjetonazor svake generacije unosi u život i radnu sredinu svoja obilježja, ostavljajući neizbrisive tragove u povijesti. To je leća pomoću koje je moguće shvatiti i tumačiti društvenu i vjersku evoluciju te intervenirati oko poboljšanja djelo-tvornosti pojedinaca, radnih skupina i ustanova.“

Ova zanimljiva knjiga, projekt, na svojoj stražnjoj korici završava promišljanjem: „Knjigom se nastoji prenijeti duh i sjećanja jedne generacije pazinske klasične gimnazije, koja je u teškom povijesnom razdoblju iznjedrila bogatstvo čije se tragove baštini i danas, u Crkvi, društvu i kulturi. Nasuprot sjećanjima, koja knjiga donosi, naglasak je na postmoderni i dobu postistine i ravnodušnosti. Čitajući iz te perspektive, knjiga zadobiva još veću vrijednost od samo pukih sjećanja pojedinaca. Ovaj mozaik životopisa upućuje na posebnost jedne generacije, jednog milosnog trenutka, jedne plodne karizmatične ustanove u kojoj je ta generacija stasala. To je svjedočanstvo žrtve koja rada plodovima.“

Nakladnik knjige je Josip Turčinović d.o.o. iz Pazina.


G. Krizman