Sprovodna misa i ukop pok. vlč. prof. Adriana Andrijančića

Sprovodnu misu i obred ukopa umirovljenog svećenika pok. vlč. prof. Adriana Andrijančića, u Uskrsnoj osmini, u srijedu, 3. travnja, u crkvi sv. Jakova na groblju u Kršanu, predvodio je porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, uz koncelebraciju kancelara biskupije mons. Sergija Jelenića, labinskog dekana preč. Mirka Vukšića, te desetak svećenika.

U homiliji je biskup Milovan naglasio, kako „sabrani s kršćanskom molitvom ispraćamo našega preminuloga svećenika Adriana Andrijančića, kojemu želimo svojim dolaskom danas iskazati svoje poštovanje i odati priznanje za sve dobro koje je u životu činio, i zlo podnosio, te kao zajednica vjernika moliti za njega Božje milosrđe i oproštenje za sve nedostatke života.“

Podsjetio je kako je vlč. Andriano preminuo na Veliki četvrtak, na dan kada Crkva slavi ustanovljenje Presvete Euharistije i ustanovljenje svećeničkog reda, u 84. godini života u domu u Kringi.

Osvrnuvši se životni put pokojnika, biskup je rekao kako je vlč. Adriano svoje gimnazijsko i teološko obrazovanje polazio u sjemeništu u Pazinu, te po rukama tadašnjeg mjesnog biskupa, mons. Dragutina Nežića, zaređen za svećenika 1964. godine. Svoje prve svećeničke godine proveo je u nekoliko istarskih župa i to nekoliko godina kao kapelan u Labinu, te potom župnik u Lindaru i Rovinjskom selu. Nakon toga studirao je na Sveučilištu u Zagrebu, i stekao titulu profesora, okupljajući u to vrijeme, po povratku prof. Heka u Istru, istarske studente. Cijeli svoj kasniji svećenički život uglavnom je proveo u Njemačkoj u pastoralnom radu sa stranim radnicima, a kasnijih godina bio je ispovjednik u marijanskom svetištu Altötting.

„Mi ga danas ispraćamo na groblju njegove rodne župe. Ispraćamo ga u ozračju slavlja Isusove pobjede nad smrću, tog najvećeg otajstva koje je temelj naše vjere i nade. Bog se u punini objavio baš u osobi Isusa Krista, utjelovljenoga Sina Božjega, koji je, kako smo čuli riječ sv. Petra, ‘prošao svijetom čineći dobro, ali od ljudi bi odbačen i ubijen’“. Na to je biskup Milovan dodao misao „netko je rekao za Isusa: legao je u kolijevku da bude s nama u životu, legao je u grob da bude s nama i u smrti. On nam je u vjeri dao sigurnost, da idući u životu njegovim stopama, trudeći se ustrajati na putu dobra, možemo s njim postići i konačnu proslavu uskrsnuća. U toj vjeri je bio odgojen i odrastao naš pokojni svećenik Adriano, tu je vjeru kao svećenik i naviještao. Mi ga u toj vjeri danas ovdje pokapamo slaveći ovu svetu misu koja je najveća molitva Crkve. Molimo da naš pokojnik bude pridružen Isusovu uskrsnuću. Molimo da Gospodin kojega ovih uskrsnih dana častimo posebno kao Dobroga pastira, uvede našega pokojnika u vječno zajedništvo svetih. A nama svojim poniznim vjernima, neka udijeli milost da naše dane i godine ispunimo iskrenim i zauzetim služenjem dobru u našim obiteljima, radnim sredinama, župnim zajednicama, selima i gradovima, vođeni uvijek istom vjerom i nadom, koja nam je od Njega došla“ riječi su kojima je biskup Milovan zaključio homiliju.

U oproštajnom govoru, kancelar Porečke i pulske biskupije mons. Sergije Jelenić je naglasio, kako je ovo oproštaj od pokojnog vlč. Andrijančića s nadom i zahvalnošću. „S nadom, jer je i on ovdje s nama prolazio ovom zemljom s vjerom u Isusa Krista i trudio se činiti dobro. Ta nada daje nam sigurnost da ovaj život neće biti izgubljen, zaboravljen.“

Posvijestio, je kako, je Isus obećao onima koji u njega vjeruju život i uskrsnuće. „Vjerujemo da će mu Gospodin biti nagrada za njegovu plemenitost, za njegovo služenje“.

Izražavajući sućut pokojnikovu bratu Josipu, sestri Ljubici i svoj rodbini i prijateljima u ime mjesnog biskupa Ivana Štironje i svih svećenika, redovnika i redovnica i vjernog naroda Porečke i pulske biskupije, mons. Jelenić je rekao „dušu vlč. Andriana preporučamo u molitvama i sveti misama Božjem milosrđu, dobroti i ljubavi. Izričemo mu iskrenu zahvalnost za višegodišnje dušobrižničko služenje i djelovanje. Zahvalni smo Bogu što nam ga je podario, što smo i po njemu prepoznavali Božu brigu i ljubav za nas“.

Oproštajni govor zaključio je riječima „mi ćemo se Bogu moliti i za njega i za sve naše drage koji su nas pretekli u vječnost, da se jednom svi zajedno nađemo u nebeskom kraljevstvu. Nebeski Otac najbolje pozna njegovo srce i dušu, kao i sva dobra dijela koja je u vjeri, nadi i ljubavi nesebično sijao. Neka mu bude milosrdan i dobrostiv, a nas neka po njegovim žrtvama i vjernu služenju obdari novim duhovnim redovničkim i svećeničkim zvanjima.“ U nastavku je ukratko iznio životopis pokojnika.

Lijes je iz grobljanske crkve ispraćen pjesmom „Pomozite, sveci Božji“ te se je pogrebna povorka uputila prema obiteljskoj grobnici obitelji Andrijančić gdje je biskup Milovan predvodio obred sprovoda.  

O pokojniku

Vlč. Andrijančić rođen je u Kršanu, 9. srpnja 1940. godine, od Ivana i Ruže r. Frankola. Odrastao je u izuzetno pobožnoj obitelji uz dva brata, Josipa i Renata, te dvije sestre, Mariju i Ljubicu. Majka mu je rano preminula. Otac Ivan je podigao djecu u duboko vjerskom ozračju, bio je desna ruka svećenicima, uvijek na raspolaganju za sve potrebe u župi kako svojim radom tako i, unatoč skromnim mogućnostima, darivanjem sredstava za crkvu. Najstarija sestra bila je orguljašica. Iz takve obiteljske pozadine vlč. Adriano je otišao u Pazinsko sjemenište gdje je završio gimnaziju i Visoku teološku školu. Za svećenika je zaređen u Čepiću 9. kolovoza 1964. godine. Mladu misu slavio je u rodnom Kršanu u rujnu iste godine. Odmah po primanju reda prezbiterata dodijeljen je na službu župnog vikara u Labinu gdje ostaje do 1971. godine, kada preuzima župe Rovinjsko Selo i Sošiće. Godinu dana kasnije, 1972., preuzima Župu Lindar. Nakon nekog vremena odlazi u Njemačku, gdje je u Hrvatskoj katoličkoj zajednici Biberach, u Biskupiji Rottenburg-Stuttgart, naslijedio pok vlč. Marija Stefanuttija u vođenju katoličke zajednice, a napose je bio angažiran u pastoralu talijanskih i hrvatskih doseljenika. Ondje ostaje do 1991. godine. U studenom 1992. preuzima službu u mjestu Ziemetshausen, u Biskupiji Augsburg, gdje ostaje do kraja listopada 1999. kada je razriješen službe. Nakon toga je djelovao je kao ispovjednik na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku u poznatom marijanskom svetištu Altötting u Bavarskoj. U poznijim godinama posvetio se pastoralu vjernika koji pohađaju tradicionalnu latinsku misu na širem području južne Bavarske i Austrije.

Osim dovršenog studija teologije u Pazinu, uz dopuštenje biskupa Dragutina Nežića, u Zagrebu je diplomirao romanistiku i sociologiju. Povremeno je posjećivao rodni kraj, a ponekad  se je s kolegama svećenicima iz Porečke i Pulske biskupije susretao i na svećeničkim tečajevima u Zagrebu. Preminuo je, nakon duže bolesti, u Domu za starije i nemoćne u Kringi.

G. Krizman