Korizmena duhovna obnova u porečkoj katedrali

U petak 15. ožujka 2024. započela je korizmena duhovna obnova u porečkoj katedrali. Misno slavlje je prva dva dana predslavio dr. sc. Jakov Rađa s Katedre fundamentalne teologije KBF-a u Zagrebu, koji je od 2023. godine katedralni propovjednik Zagrebačke prvostolnice. U petak je prije euharistijskog slavlja održana je, kao što je to običaj u korizmene petke, pobožnost križnog puta koji je predvodio đakon vlč. Tobija Matijević.

Vlč. dr.sc. Rađa je prije svega naglasio da je korizmeno vrijeme, vrijeme priprave za Uskrs, vrijeme koje nas poziva da se zapitamo kakva je naša slika Boga. Kako mi vidimo Boga. Odgovor na to pitanje nude nam današnja čitanja (Mudr 2,1a.12-22; Ps 34,17-21.23; Iv 7,1-2.10.25-30)  koja Crkva kao vrijedno blago izvlači iz svoje riznice i stavlja pred vjernike. Prvo čitanje iz Knjige mudrosti pred nas stavlja pitanje zašto se ne možemo radovati tuđoj sreći, tuđem uspjehu. Što nas zatvara ljubavi prema bližnjemu? Zašto želimo „porugom i mukom, da upoznamo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu“. Zašto nam smeta dobro? To nas upućuje na to da promislimo kakvu sliku Boga imamo? Boga koji se uzvišenoga prijestolja, poput nebeskog računovođe, bilježi naša dobra djela i propuste, koji dobro nagrađuje i zlo kažnjava, koji sve drži u svojoj šaci. A mi sami „stvoreni smo na Božju sliku“. Kroz takvu sliku Boga mi stvaramo i sliku o sebi – naglasio je propovjednik. Takvu su sliku o Bogu i sebi imali i Isusovi suvremenici. Zato nisu mogli prihvatiti Isusa kao Krista, kao pomazanika. Isus nudi drugačiju sliku, čovjekoljubljiva Boga. Koji je bio Isusov crimen u očima suvremenika. To što je liječio subotom, kada se ništa nije smjelo raditi. No, Isus čovjeka, čovjeka patnika, bolesnog čovjeka stavlja ispred religijskih propisa. Isusovo poimanje vjere nije ideološko. Isus je blagovao s carinicima i grješnicima, s ljudima s kojima nitko nije želio biti javno viđen, a kamoli blagovati. I to je smetalo njegove suvremenike jer je predstavljalo izazov njihov slici Boga, a kad promijene sliku Boga, možda što ih je još više tištalo, morat će mijenjati sebi. Isus nam otkriva da je Bog sama ljubav i milosrđe. Zato i kaže Jeruzalemcima, kako donosi današnje evanđelje: „Poznajete me i znate odakle sam! A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate. Ja ga znadem jer sam od njega i on me poslao.“

Župnik vlč. Mladen Pranjić je na kraju misnog slavlja zahvalio dr.sc. Rađi što je pristao predvoditi duhovnu obnovu unatoč brojnim i odgovornim obvezama te pozvao nazočne da prihvate izazov korizmene duhovne obnove, jer kao što se zgrade, naročito kulturni spomenici obnavljaju da ponovno oživi njihov nekadašnji sjaj, tako i mi kroz obnovu tražimo onaj sjaj, onu radost i ljepotu vjere, koja nam je kroz izazove svakodnevice možda potamnila, utihnula ili malaksala.

I u subotu 16. ožujka vlč. dr. sc. Rađa je produbio promišljanja prethodnoga dana. Sličnu problematiku koju je pred nas u jučer iznijelo čitanje iz Knjige Mudrosti, naglasio je propovjednik, danas nam donosi čitanje iz proroka Jeremije (Jr 11,18-20). To čitanje započinje riječima: „Gospodin mi objavi te znam! Tada mi ti, Gospodine, razotkri njihove spletke.“ Prorok Jeremija je zbog Božje Riječi koju je naviještao  bio poruga upravo onima kojima ju je bio poslan naviještati. Bio je proganjan, doživljavao je neprijateljstva. Zašto? – upitao je propovjenik te nastavio – Božja Riječ često odudara od onoga što bismo mi od nje očekivali. Ono što nam Bog želi reći koji puta zna u nama izazvati otpor, pobunu, blokadu, pa čak i negativnu reakciju. Zato se i dogodilo Jeremiji da su ljudi na Božje Riječi koje je naviještao reagirali spletkama, željom da ga ubiju, da ga maknu. I mi dolazimo u crkvu. Slušamo Riječ Božju. Ta riječ Božja nas nastoji „zagrebati“, izbaciti iz naših redovitosti svakidašnjice. Na to možemo reagirati na različite načine. Pa i otporom. Tako dolazimo do današnjega evanđelja (Iv 7, 40-53) koje nam govori što se događa s čovjekom koji ne prihvaća Božju riječ. Čovjekom koji nije spreman dopustiti da ga Božja Riječ stavi u pitanje. „Kad su neki iz naroda čuli Isusove riječi, govorahu: »Ovo je uistinu Prorok.«“ Prvi korak vjere je da se prepozna istinitost Isusovih riječi. „Drugi govorahu: Ovo je Krist“. Ovi ljudi vide da Isus ne samo da govori Božje Riječi, govori istinu nego je i ostvaruje. Ostvaruje ljudsku čežnju za slobodom. No, ima i onih koji imaju poteškoća ne sa prihvaćanjem da je Isus Krist nego kakav je Isus Krist. Čudno je da dolazi iz Galileje. Galileja je u evanđelju mjesto gdje se miješaju različiti narodi, različite vjere. Mjesto u kojem jedan pobožni Židov nikad ne bi živio. Nije dostojno da Mesija dolazi iz Galileje. Galileja je i mjesto svakodnevice. Mjesto naše svakodnevice. Mislimo što Bog ima s mojom svakodnevicom. No, Isus je baš tu. Baš tu želi biti s nama. Ne želi da postoji jedan sektor u našem životu koji je samo za njega i nešto što je samo naše. Želi biti prisutan u redovitosti našega života. Zato je Bog uostalom branio Davidu da mu gradi hram. Nije htio biti zatvoren u hramu, u zoni svetosti. Bog želi biti prisutan s nama u svemu. Želi biti prisutan u našoj redovitosti. To je ponekad teško prihvatiti. Lakše je živjeti s time da je Spasitelj onaj za kojega su rezervirani posebni trenutci. Ali naš Bog nije takav. Naš Bog je dokinuo razlog između svetog i profanog. Kad je postao čovjekom htio je posvetiti svakodnevicu, redovitost. Vlč. dr. sc. Rađa je nadlaje naglasio – Isusa žele uhvatiti. Dođoše stražari glavarima svećeničkim i na upit zašto ga nisu uhvatili odgovoriše: Nikada nitko nije tako govorio. Tu se vidi zašto smo mi kršćani. Zato jer imamo iskustvo koje je imala ta straža koju su Židovi poslali da uhite Isusa. Oni su došli do Isusa s namjerom da ga uhite. Ali kad su čuli što govori to je dotaknulo njihova srca. Kad stanemo pred Isusovu riječ imamo iskustvo da nitko nikada tako nije govorio našem srcu. Svaki puta kada se susretnem s Isusovom riječi čujem nešto što dotakne moje srce. To je bilo iskustvo one straže. To je iskustvo svih nas. Pitajmo se ovaj tjedan, pitajmo se danas: Kada je Isus dotaknuo moje srce svojom riječju? Svi nosimo ta iskustva u našoj povijesti. A nato će im farizeji: „Zar ste se i vi dali zavesti? Je li itko od glavara ili od farizeja povjerovao u njega? Ali ta svjetina koja ne pozna Zakona — to je prokleto!“ Vidite braćo i sestre, nastavio je propovjendik, jedino što preostaje ljudima koji žele zadržati moć koji se ne žele odreći svoje urođene slike o Bogu, koji ne mogu prihvatiti da Isus dolazi iz Galileje, koji ne mogu prihvatiti redovitost, običnost spasenja jest da na kraju vrijeđaju druge. Nemaju drugi argument. Toliko su sigurni u svoju sliku o tome kakav Bog treba biti da su stvarnog Boga spremni žrtvovati u ime jednog imaginarnog Boga. Zašto? Jer ne žele izgubiti moć, jer ne žele izgubiti utjecaj, jer se ne žele odreći svoje sigurnosti. Je li to i naša opasnost? Da dolazimo u crkvu, da slušamo Božju Riječ, a da ne dopustimo da nas ona okrzne. Da mijenja našu sliku o Bogu. „I otiđoše svaki svojoj kući“. Otiđoše svaki otamo otkud su došli. To je najgore što nam se može dogoditi u susretu s Riječju Božjom. Kakvi smo došli, takvi odlazimo. Vezani za naše predrasude, vezani za ono što mi mislimo da je Bog. Trebalo bi se dogoditi da od jedne mise do druge, od jednog slušanja Riječi Božje do drugog,  usvojimo Isusov način gledanja na stvari. Da se naš pogled malo pomalo mijenja. Kad gledaš Isusovim očima na stvari, onda život postaje predivan. Onda više nema crnim mrlja u životu. Onda više nema situacija za koju kažemo: bilo bi bolje da mi se to u životu nije dogodilo. Sve postaje razlog za zahvalu, za blagoslov, za mir – zaključio je dr. sc. Rađa.

Duhovna obnova u Župi Uznesenja BDM u Poreču je završila večernjim euharistijskim slavljem V. korizmene nedjelje, 17. ožujka 2024.

M. Martinčević