Korizmeni hod s Blaženikom – IV. korizme, srijeda

Komu da se obratim, o Bože, nego Tebi, da se s Tobom posavjetujem i da se Tebi otvorim. Nema stvora, kojemu bih ja mogao povjeriti svoje poteškoće. Ne, nema ga. Nema srca koje bi razumjelo moje srce, koje bi prodrijelo u nj, te ga smirilo. Nema ga, ne! … O moj Bože, koliko strpljivosti moram imati, i sve mirno gledati; i očekivati jedino od Tebe poboljšanje i pomoć u radu.

Među ljudima nema ljubavi, nego mržnje i prezira. Svi se straše istine, svi je skrivaju, dapače more u svojoj nutrini, jer ih svijet straši. Nema prave istine na svijetu. Jedina istina si Ti, o Bože, koju ljudi neće da spoznaju. Čuo sam danas kako Te i djeca zanemaruju, pače i vrijeđaju. Što je to? Ta što može čovječanstvo: opstojati bez Tebe i protiv Tebe raditi? Jadni čovječe, kamo udaraš glavom, gdje išteš mir i veselje i blagostanje! Bez Tebe, o Bože, nema ništa. Tko je uza Te, on ima sve.[1]

[1] Duhovni dnevnik, 29. 9. 1942.