Rabac proslavio sv. Andriju apostola

Župa Rabac, koja za svog nebeskog partona slavi svetog Andriju apostola, župnu je svetkovinu proslavila u četvrtak, 3. studenog, svečanim misnim slavljem pod predsjedanjem vlč. Blaža Bošnjakovića, župnika Župe Gospe Fatimske u Donjem Labinu. Uz predslavitelja koncelebrirali su labinski dekan i rabački župnik preč. Mirko Vukšić te vlč. Jurica Vekić i vlč. Slobodan Rakić.

U prigodnoj homiliji, vlč. Bošnjaković je posvijestio važnost živog svjedočenja vjere.

„Pune su nam uši govora protiv vjere, direktnog, ali i onog indirektnog u vidu omalovažavanja i sl. Zato je teško živjeti u ovom vremenu“ rekao je propovjednik, te naglasio, kako unatoč tome, treba živjeti svjedočki, i to prenositi od malih nogu. „Djecu ne treba slati, već dovoditi u crkvu, ići s njima, dati im primjer molitve, sakramenata“.

U tom je kontekstu podsjetio, kako se valja vratiti na izvore, te je ukazao na knjigu Benedikta XVI. „Uvod u kršćanstvo“ u kojoj govori o tome da budućnost Crkve „više nije u masovnim okupljanima, nego u malim zajednicama, ali te zajednice žive intenzivno evanđelje, ne samo na jeziku, nego svojim primjerom.“

Govoreći o sv. Andriji, propovjednik je rekao kako je on svijetom propovijedao Radosnu vijest  da postoji spasenje, da Isus prašta, da Bog nije sudac, nego Otac koji čeka da se ljudi njemu vrate, da se skruše, da ih ljubav Božja motivira da jedni drugima budu dobri. Spomenuo je nekoliko navoda koje nalazimo u evanđelju gdje se spominje sv. Andrija, koji je bio učenik Ivana Krstitelja, no nakon Isusova krštenja na Jordanu, krenuo je za Isusom, i on i njegov brat Petar. „Andrija je poslušao Ivana Krstitelja, koji je rekao da je Isus Mesija. To je ono što mi trebamo slijediti. Mi, koji imamo vjeru, trebamo drugima to govoriti, jer kako će netko povjerovati, ako mu ne govoriš?“, zapitao se propovjednik.

Spominjući pak prizor, kada je Isus nahranio mnoštvo, propovjednik je naglasio, kako je Andrija Isusu rekao za dječaka s nekoliko riba i kruhom. „I mi, poput sv. Andrije trebamo razumjeti tuđe potrebe, ali računati da je Bog Onaj koji djeluje.“

Podsjetio je, i kako je Andrija otišao u Aziju, daleko od svog doma, propovijedati. Oni koji nisu mogli prihvatiti njegovo propovijedanje, mučili su ga, pribili na križ, ali on je ostao vjeran do smrti.

„Mi imamo naše životne križeve, jer nas ne ljube, ne podnose. Uplašeni smo, no osnaženi snagom Božjom možemo propovijedati riječima i djelima. Kako? Da onaj koji te uvrijedio, vidi da mu opraštaš. To je praktična ljubav. Trebamo živjeti zajedništvo. Ne možemo se zatvarati u zatvorene zajednice, bilo obiteljske, susjedske, župne. Trebamo podržati one koji su slabiji. U zajedništvu vidimo ljubav Božju, učimo se poniznosti“ rekao je propovjednik, te na kraju homilije još jednom posvijestio kako velike riječi i emocije ne znače ništa ukoliko ne znamo oprostiti, okrenuti drugi obraz onome koji nas je po jednome udario. „Kad tako napravimo, srce će nam biti ispunjeno radošću“.

Na proslavu župnog zaštitnika Župa Rabac se je pripremila trodnevnom duhovnom pripravom koju je predvodio labinski dekan, preč. Mirko Vukšić, koji je ujedno i župnik brojnih župa labinskog dekanata, a kojima upravlja u suradnji s više župnih vikara.  

 Završna pjesma bila je himna te crkve „Pod jedrima sv. Andrije“ čiji tekst potpisuje bard istarske književne scene, Daniel Načinović, inače rodom iz Labina, a uglazbila je voditeljica zbora Žanet Oroshi. Nakon mise svim okupljenima ponuđen je prigodni domjenak.

Rabačka crkva sv. Andrije jedina je na području Porečke i Pulske biskupije gdje se redovito, jednom mjesečno održava misa na engleskom jeziku, znak je to susretljivosti i pastoralne brige za oveću zajednicu radnika mahom s Filipina koji rade u rabačkim hotelima.

Iako je prošlo već nekoliko godina od njegovog prelaska u Vječnost, u svakom se kutku te nevelike crkve nazire značajni pečat koji je ondje ostavio dugogodišnji župnik pok. vlč. Stipan Mišura. U 23 godine upravljanja tom župom, od 1998. do siječnja 2021., nebrojenim je detaljima podignuo kvalitetu života župe i župnog zajedništva. Njegova se prisutnost napose osjeća u ozračju „zelene katedrale“, kako je volio nazivati prostor ispred crkve gdje je priredio vanjski oltar, u hladu stabala, a klupe su skladno smještene na skalinadi ponad rabačke šetnice uz more.

Txt: G. Krizman

Foto: L. Blažina