Pićan: Zlatomisničko slavlje vlč. Jordana Rovisa

U nedjelju, 15. listopada, vlč. Jordan Rovis, župnik Žminja, proslavio je u Pićnu, svojoj rodnoj župi, 50. obljetnicu svećeništva. Prigodnu homiliju o toj je je svečanosti izrekao preč. Željko Zec, ravnatelj dijecezanskog Caritasa.

Nakon ulazne procesije koncelebranata koja je stigla iz obližnje župne kuće, a pićanski župni zbor dočekao intonirajući pjesmu „Slavite Gospoda“, okupljenima se je prigodnim pozdravnim govorom obratio mjesni župnik vlč. Anton Kurelović. On se je riječima dobrodošlice obratio svima okupljenima, a napose svečaru. Podsjetio je da ove godine pićanska župna crkva, nekadašnja katedrala Pićanske biskupije, slavi 270. obljetnicu od proširenja te dobivanja današnjeg izgleda. Prisjetio se tog svečanog slavlja minulog kolovoza o blagdanu sv. Roka. Ta je svečanost, zajedno sa zlatnom misom, uvjetovala obnovu pročelja crkve. Župnik je također sa zahvalnošću istaknuo redovito materijalno sudjelovanje vlč. Rovisa kada je god potrebno bilo što za župnu crkvu. Slavljeniku je uz prigodu pjesmu dječjega zbora predan buket cvijeća u znak dobrodošlice, čestitanja i dobrih želja.

Slavljenik je u uvodnom obraćanju pozvao okupljene da zahvaljuju za dar svećeništva, za mnoga dobra, mnoga dobročinstva koja primamo iz Njegove dobrote, milosrđa i ljubavi. „Zahvaljujem Gospodinu za 50 godina revnosti i ustrajnosti u svećeničkom pozivu, služenju Bogu i ljudima.“

Homilija preč. Željka Zeca

U prvom dijelu homilije preč. Željko Zec se osvrnuo na misna čitanja.

Govoreći o Prvom čitanju, naglasio je, kako prorok Izaija naviješta Gospodinovu gozbu na gori i rješenje ljudske patnje. „Tim Gospodinom djelom, Izaija želi reći: vjernik će opravdati svoju vjeru u Gospodina i zato će nastati klicanje i veselje zbog Gospodnjeg djela, i to je razlog gozbi. Iza čovjeka vjernika uvijek stoji Bog koji nosi rješenje. To vjernik nikada ne smije smetnuti s uma, tu je naša snaga.“ Uz Drugo čitanje, posvijestio je kako tu iščitavamo pravi vid crkvenosti na djelu i poticaj nama da i mi tako činimo. „Svećenik predvodi zajednicu u duhu Kristovu požrtvovno, a onda zajednica mora uzvraćati. To je prava crkvenost“.

Propovjednik se posebno osvrnuo na evanđeoski odlomak o gozbi koji se nadovezuje na Prvo čitanje. „Isus izlazi pred svećeničke poglavare i starješine s novom prispodobom o kraljevstvu Božjem. Očito da je Isus u kralju želio predočiti svog Nebeskog Oca koji ima inicijativu i ustrajnost pozivati više puta.“

Pojasnio je kako u tom pozivu na gozbu gledamo slavlje svete mise svake nedjelje. „Pitajmo se: je li su naša nedjeljna slavlja ispunjena veseljem? Pogledajmo kakav je to bio odaziv na poziv o kojem je Krist govorio: prvi su ga odbacili, drugi su išli na svoje njive i trgovinu, a bilo je i onih koji su se suprotstavljali slugama. Bacimo pogled: ne događa li se to i Crkvi danas? Često čitamo kako je ubijen svećenik, misionar. Ova je pouka važna za sva vremena. Ona nosi pitanje: kako se ti kršćanine danas odazivaš na gozbu Sina Božjega? Odustajemo li od nedjeljne mise tek tako? Što na je sve preče nego nedjeljna misa? Jesu li s nama naša djeca, mladi, obitelji: oni na kojima stoji život? Može li se reći da se kriza Crkve i crkvenosti očituje najviše po zanemarivanja nedjelje i pomanjkanja molitve koja nestaje iz obitelji?“

Preč. Zec je posebno naglasio, kako kroz obiteljski život i crkveno zajedništvo valja preispitati naše postupke koji su umreženi u duh svijeta. Zato je važna Crkva, crkvena zajednica, crkvenost.

Ponovno ukazujući na evanđeoski odlomak, propovjednik je podsjetio kako je na svadbu ušao čovjek bez svečanog ruha, te je bio izbačen i kažnjen. „Ne čini li nam se da je to nelogično? Nije on same pozvao: bio je pozvan, čak i prinuđen. Što to znači da je ušao bez svečanog ruha?“ upitao je preč. Zec, te nastavio „sv. Matej je dodao taj dio, jer je vidio kako se tadašnji kršćani ponašaju. Oni su postali kršćani, ali nisu promijenili način života: odnosa prema sebi, drugima i svijetu. Nisu promijenili ruho, ostali su prijašnjeg mentaliteta. Naime, ako ne promijenimo to odijelo, vraćamo se u stari svijet, biramo logiku natjecanja, dobiti, egoizma, a zbog toga slijedi plač i škrgut zuba. Stoga je poruka ove prispodobe živa i poznata: podsjeća nas na neka prošla, ali i sadašnja vremena. Ako si došao na Kristovu gozbu, budi spreman mijenjati se, prihvaćati drugoga, biti solidaran ili riječima Sinode koja se upravo održava: uključi se u zajedništvo, suradnju i poslanje.“

U nastavku homilije, preč. Zec se osvrnuo na ulogu svećenika. Posvijestio je, kako autor poslanice Hebrejima govori o svećeniku, a prvo što o njemu kaže da je „uzet od naroda za narod“. On nosi sudbinu čovjeka i nakon što ga je biskup zaredio, nosi sudbinu slabih, umornih, jadnih, nedostatnih, griješnih, ali uvijek u pouzdanju Boga koji usavršava.  

U tom se duhu kratko osvrnuo na životni put vlč. Jordana koji je rođen u Pićanu 1948. kao sin jedinac. Posebno je naglasio požrtvovnost i pobožnost njegovih roditelja: radinog i krotkog oca koji je bio stup crkvenosti u župi, koji je sina poticao da pomaže potrebitima, pa je osim župnog Caritasa, razvio i svoj Caritas, a majka ga je pratila molitvama da bude dobar svećenik. „Iz ovakvog obiteljskog korijena može niknuti svećeničko zvanje, jer obitelj je prvenstveno mjesto gdje se zvanje osjeti, gdje se ono rađa, gdje ga se nosi, gdje zrije i donosi plod.“ Na tom je tragu naglasio, kako je potrebno moliti, ali i stvarati klimu u župnoj zajednici i u obitelji da se mladi čovjek odluči za zvanje. Također je podsjetio, kako je vlč. Jordan imao dobre prijatelje u pičanskih župnicima.

Spomenuo je i kako je sveti red primio po rukama mons. Dragutina Nežića 1973., a kao mladomisničko geslo odabrao riječi „Sebe samog posvećujem za njih, da i oni budu posvećeni istinom. (Iv 17,19)“. Govoreći o župama na kojima je službovao, preč. Zec je posebno istaknuo Svetvinčenat, te kako je tamo 1987. organizirao obilježavanje 40. godišnjice ubojstva Miroslava Bulešića. “Bila je to proslava u stanovitoj neizvjesnosti zbog vremena, a tom prilikom voditelj slavlja nadbiskup Pavlišić o Bulešiću rekao povijesnu rečenicu: ‘živio je kratko, a ispunit će mnoga vremena'”.

Propovjednik je dodao, i kako je vlč. Rovis na zlatomisničkoj sličici napisao „Slavit ću te o Bože Kralju moj, Ime ću Tvoje hvaliti uvijek i dovijeka, svaki ću dan Tebe slaviti, Ime ću Tvoje hvaliti uvijek i dovijeka” (Psa 145).

Dragi zlatomisniče, čestitajući Ti od srca ovaj zlatni jubilej. Tvojim roditeljima neka Gospodin podari život vječni, a Tebi dobro zdravlje, puno dobre volje za služenje u svećeništvu prema 60. obljetnici. Ostani tako miran, uporan, ustrajan, sistematičan kao što si cijeli život bio i sjeti se starog Siraha 35,16  “tko Bogu sliži svim srcem, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka”, te „Tko se uzda u Gospodina, on je kao brdo Sion, ne pomiče se, ostaje dovijeka. (Psa 125). S pomoću Božjom naprijed na mnoga nam ljeta, riječi su kojima je preč. Zec zaključio homiliju.

Čestitke i darovi

Nakon pričesti uslijedio je himan „Tebe Boga hvalimo“, a nakon popričesne molitve čestitarski trenutak. Prva je među  čestitarima bila predstavnica Župe Pićan, Neva Gržinić. Ona je iznenađujućom preciznošću evocirala tijek svečanosti mlade mise vlč. Rovisa koju je on u toj crkvi proslavio 1973. godine. Prisjećajući se iznenađujućom detaljnošću određenih pojedinosti okupljenima je gotovo dočarala ushit i dostojanstvo toga dana pred pet desetljeća. Na kraju izrazila nadu i želju da to slavlje zlatne mise bude poticaj mladima za svećenički poziv.

U ime župe svečaru je darovan zlatni lančić s prigodnim privjeskom i umjetnička slika pićanske župne crkve, sa simbolima te zlatne mise i  geslom „Dovjeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu (Ps 110,4)“

Čestitke u ime Župe Žminj izrekao je Milan Galant. On je uz ostalo svečaru zahvalio za „srdačnost, staloženost, marljivost, toplinu, mir i dobrotu, za sve mise koje ste služili, za propovjedi prožete ne samo tumačenjima Božje Riječi već i primjerima i citatima iz brojne literature koju posjedujete, te za sva djela kojima ste nas kroz 50 godina zadužili vjerno služeći Bogu, Crkvi i Božjem narodu kojem ste bili dodijeljeni kao župnik.“ Istaknuo je nadalje dobrotu, pristupačnost i jednostavnost svečara, „uvijek ste znali i znadete pažnjom i ljubavlju pristupiti kao onom malenom i jednostavnom čovjeku, tako i onom učenom i velikom.“ Galant jer napose istaknuo revno i neumorno bilježenje u kronici svih, za župu značajnih, događaja, te je pohvalio i njegovu brigu i zauzetost za materijalna i kulturna dobra na području Župe Žminj, „za koja ste poduzimali, a i dalje poduzimate, potrebe aktivnosti za njihovo obnavljanje i očuvanje od oštećenja i propadanja uvjetovanih njihovom starošću.  Pohvalio je i  njegovu intenzivnu izdavačku djelatnost o raznim aspektima župe, ali i šire društvene zajednice. „Hvala Vam za predanost i požrtvovnost, hvala Vam što ste imali volje i snage kroz svo to vrijeme biti strpljiv, brižan, uvjerljiv i marljiv pastir i svjedok koji je snagu i nadahnuće crpio u Isusu Kristu.“

Slijedeća je čestitke izrekla prof. Dubravka Lukšić, orguljašica iz obližnje Župe Tupljak. Ona je svoje obraćanje slavljeniku zaključila autorskim stihovima posvećenim svećeništvu i svećenicima. U ime Župe Tupljak je svečaru uručila prigodni dar.

Naredni čestitar bio je Leonardo Marčac iz pićanske župe. On se je prisjetio mlade mise vlč. Rovisa iz perspektive djeteta kako je on to tada doživio. Na kraju je reproducirao tonski zapis u kojem je snimio svoju majku, koja je u veoma poznim godinama, dok se sjeća vlč. Rovisa i njegovih mladih dana.

Dr sc. Elvis Orbanić iz Žminja je svečaru čestitao uručivši mu Apostolski blagoslov pape Franje, te je pročitao sadržaj istog.  

Zahvalno obraćanje slavljenika

Završno obraćanje vlč. Rovis započeo je poimence pozdravom koncelebrantima, među kojima je posebno istaknuo vlč. Ivana Štokovića koji je bio župnik u Pićnu u vrijeme njegove mlade mise i marno je pripremao mladomisničko slavlje. Svečar je u nastavku citirao poznatu knjigu sv. pape Ivana Pavla II. izdanu prigodom njegovog zlatomisničkog jubileja, pod naslovom „Dar i otajstvo“. „Čovjekov je život ‘hvala’ i ‘oprosti’. Iskrenim srcem zahvaljujem Bogu za dar i izabranje, za dar i milost svećeništva, za dar ustrajnosti i vjernosti“, rekao je slavljenik. 

„’Ne izabrao ste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite.’ To su riječi koje razbuđuje i potresaju. Vidim i nalazim smisao svoga svećeničkog života, poslanja u predanom služenju Bogu i ljudima. U duhu mladomisničkog gesla i izričaja, ponavljam i aktualiziram, ‘Služio sam i služit ću do Božje volje.  Sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom.’ To me, naravno, obvezuje, ali me ispunja i usrećuje. Bože, i nadalje me podržavaj, imaj razumijevanja i strpljenja u mojim slabostima. U stvaranju i oblikovanju čovjekovog života, života svećenika sudjeluju i utječu mnogi. Zato zahvaljujem ponajprije svojim roditeljima za daru života, za jednostavnu i tihu podršku i molitvu, neka im je pokoj vječni, kao i svim našim preminulima, a ovdje spominje pokojnog svećenika Antu Orbanića koji je pred 50 godina propovijedao na mojoj mladoj misi. Neka je i njemu pokoj vječni. Zahvaljujem mnogim plemenitim dušama, osobito u danima sjemeništa i teologije, poglavarima, duhovnici, profesorima, oni su mnogo pridonijeli mojoj duhovnoj formaciji i izobrazbi. Hvala svima za svekoliku materijalnu i duhovnu podršku sve do danas, za mnoge tihe i ustrajne, znane i neznane molitelje. Hvala za razumijevanja susretanja i prijateljstva“, istaknuo je slavljenik.

Izrekao je zahvalnost župniku Kureloviću, zajedno sa suradnicima, za organizaciju slavlja zlatne mise. Zahvalio je propovjedniku, preč. Zecu za izrečen homiliju. Zahvalio je malim i velikim pjevačima te svima koji su dali svoj doprinos u realizaciji toga slavlja.  

Na kraju je pozvao sve okupljene na drugu proslavu zlatne mise koja će se održati u Žminju, 19. studenog.

Misi je uz rodbinu i prijatelje vlč. Rovisa nazočio i načelnik Općine Pićan Dean Močinić.

G. Krizman