U crkvi bl. Bulešića obilježena 103. obljetnica rođenja blaženika

Na blagdan Gospe Fatimske, 13. svibnja, 103. godišnjica rođenja bl. Miroslava Bulešića u jedinoj njemu posvećenoj crkvi na području Porečke i Pulske biskupije, u Valbandonu, proslavljena je misnim slavljem pod predsjedanjem vlč. Vladimira Brizića, župnika Galižane.  

Na početku homilije, propovjednik je podsjetio na socijalni i povijesno-kulturni kontekst nakon Prvog svjetskog rata kada je rođen bl. Miroslav Bulešić. „Zasigurno nije bilo blagostanje. Teško se živjelo i u njegovoj obitelji u kojoj je bilo još petero braće i sestara. No, znamo da u to vrijeme nije bilo lako biti Hrvatima na ovom području.“ Naglasio je, kako je u obitelji primio vrijednosti, molitvu, pouzdanje u providnost, osjetljivost za potrebe drugih, za žrtvu, no paralelno s time raslo je u njemu ono duhovno zahvaljujući Riječi Božjoj, o čemu možemo iščitavati u „Duhovnom dnevniku“.

„U ‘Dnevniku’ i u njegovim homilijama vidimo da je sve natopljeno Riječju Božjom. Pa tako i sam u jednom trenutku kaže ‘Gospodine, vjerujem u Tvoju Riječ’. Dakle, ta Riječ ga je oduševljavala, ali i oblikovala i daje svjetlo njegovu životu, pa kaže ‘Bože, kako su istinite Tvoje riječi za moj život’“. Nadalje je propovjednik naglasio, kako je to svjetlo Riječi Božje u njemu osvijetlilo njegovu stvarnost i svjesnost o slabosti, grešnosti. U tom je kontekstu podsjetio, kako nam se ponekad sveci predstavljaju kroz neke senzacije ili kao super junaci, no dok čitamo Bulešićev „Duhovni dnevnik“ vidimo kako on prepoznaje svoje slabosti. „Upravo ta svjesnost je plodno tlo da nas Riječ Božja može oblikovati. Ta svjesnost je veliki dar od Boga“ rekao je propovjednik, te nastavio „kad čovjek živi bez svjetla Riječi Božje, što danas vidimo oko nas u tome koliko je samohvale, ponekad se i naši crkveni susreti pretvore u pljeskanje osobama, no tko god živi u svjetlu riječi Božje duboko je svjestan svojih slabosti. Poznat je i Bulešićeva rečenica ‘majko moja, što je moje osim grijeha’. Uprava ta njegova duhova svjesnost je ono što fascinira. Ta svjesnost je bila to plodno tlo da ga je Bog mogao formirati sve do mučeništva.“

Nadalje, je propovjednik naglasio, kako je iz Riječi Božje proizašao Bulešićev program života. Citirajući njegove riječi „Tebi Gospodine živim, Tebi umirem. Tvoj sam Gospodine živ ili mrtav“, posvijestio je kako Bulešić dobro zna čemu služi život, a čemu smrt. To je propovjednik stavio u kontekst našeg vremena, u kojem se čovjek pita o smislu života i smislu cilja, „i ako nemamo odgovor na ta pitanja, život počinje biti neko lutanje, snalaženje prema formuli: živim sad u ovom trenutku, pokušavam izvući iz ovoga trenutka što više naslada, i jedino ograničenje užitka je bol, živjeti do boli“.

U drugom dijelu homilije, propovjednik je približio život blaženika u duhu predanja Majci Mariji, te je citirao njegove riječi „Združen s tobom Marijo, združen sam s Kristom“.

Bulešić je bio svjestan da nismo i gospodari, vlasnici našeg života. Kad malo razmislimo, koliko upravljamo našim životom. Bog nam je dao slobodu, međutim fizički i biološki procesi u nama uopće nas ne pitaju želimo li npr. ostariti. I upravo nam Riječ Božja daje svijest da život ne nadilazi moje postojanje, poslanje. Zato je potrebno predati svoj život, a to nam poručuje i bl. Miroslav „Gospodine, po zagovoru Tvoje Majke vodi me Ti kroz moj život, kroz moje poslanje, kroz ono što ja jesam, rekao je propovjednik, te naglasio kako u tom predanju BDM, iz Bulešićeva života iščitavamo da je ondašnja duhovnost bila u skladu s tim Fatimskim porukama.

Propovjednik se kratko osvrnuo na poruke, te podsjetio kako prva govori o paklu i demonima. „Ne moramo mi vjerovati u nadnaravno, mi znamo da je već tu mnogima život pakao: pakao je duboka samoća, odijeljenost od Boga i nemogućnost zajedništva s bližnjima, nemogućnost dubokog zajedništva s osobom onakva kakva je. Postavlja se pitanje: tko nas tjera da mislimo zlo o drugome, tko nas dijeli od drugoga, koje su to sile? Vjerujem da niti jedan čovjek ne želi biti u sukobu s nikim, ali to je stvarnost, a otac toga je đavao, duh koji te tjera, i o tome govori Gospa Fatimska. Druga tajna ukazuje na vezu uvrede Bogu i ratova i zla u svijetu. Zbog čega ratovi? Zbog grijeha, zbog nečije pohlepe da želi vladati drugima. Ne možemo utjecati na makro svijet, no usmjerimo se na mikro svijet: od kuda u nama podjele, naši ratovi: zbog grijeha, a rijetko tko vidi svoje grijehe, kaje se za svoje grijehe, i kako Gospa kaže u trećoj poruci vrši pokoru za njih.“

Na kraju homilije je propovjednik još jednom naglasio kako su Gospine poruke iz Fatime i život Miroslava i danas aktualan. „On je svoj temelj primio u obitelji, i Riječi Božjoj koju je radosno živio, bio je sretan da ga je Bog pozvao za svećenika. Stoga, neka nam i ova liturgija pomogne u našoj formaciji, da imamo svijest da moj život ne pripada meni, već Gospodinu, i da su moje ruke su Božje ruke, moje usne su Božje usne, i da možemo trajno tražiti nadahnuće u životu bl. Miroslava“.

Misu je glazbeno animirao Župni  zbor sv. Kuzme i Damjana iz Fažane.

O crkvi bl. Bulešića

Crkvu bl. Bulešića posvetio je 6. studenog 2015. godine tadašnji vojni ordanarij mons. Juraj Jezerinac, a tom je prigodom propovijedao biskup Milovan.  Ujedno od toga dana Policijska kapelanija za policijsku upravu istarsku nosi ime tog našeg Blaženika. Sjedište je Policijske kapelanije koja je 2009. godine osnovana kao Kapelanija sv. Maura za Policijsku upravu istarsku.

Crkva ima kameni oltar u kojem su s prednje trajno na javno štovanje izložene relikvije u relikvijaru. Oltarna pala prikazuje tri istarska suvremena svećenima mučenika sa simbolima njihovog mučeništva, bl. Miroslav Bulešić pod nogom ima nož, bl. Francesco Bonifacio kleči naklecalu ispred kojeg je jama, a svećenik Ratimir Beletić pod nogama ima rampu uslijed čijeg je udarca preminuo. Oltarna pala rad je akademskog slikara Harija Vidovića iz Roča, a blagolsovio ju je nadbiskup Kutleša 23. kolovoza 2018. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarističkih režima, uoči obilježavanja 71. obljetnice  mučeništva bl. Miroslava Bulešića.

G. Krizman