Novosti

Crkvene ličnosti i ove godine na Pazinskom memorijalu

Na programu 42. znanstvenog skupa “Pazinski memorijal”, koji je ove godine održan u petak, 30. rujna, izlagači su se uglavnom bavili životopisima osoba koje su raznim, uglavnom društvenim djelatnostima, sudjelovale u javnom životu Istre tijekom 20. stoljeća. Ove su godine iz crkvene domene predstavljene tri ličnosti. Marijan Jelenić iz Vodnjana imao je izlaganje o svećeniku Mateju Kuharu kao velikanu iz Cera, Nada Galant iz Žminja o svećeniku Anti Kresini te Aldo Sinković iz Rima govorio je o svećeniku Mariu Pavatu u vrtlogu političkih i vjerskih promjena.

Prigodom otvaranja skupa Galiano Labinjan, predstavnik organizatora, predsjednik Skupštine pazinske katedre Čakavskog sabora za povijest Istre, predstavljajući program, rekao je da se radi o izlaganjima koja će u proširenom obimu biti objavljena u zborniku memorijala, a u prilagođenom obliku u biografskom leksikonu.

Dodao je da to neće biti lako zbog nedostatka novca, jer se već nekoliko godina smanjuju potpore Čakavskom saboru. Predsjednik Čakavskog sabora Robert Matijašić istaknuo je značaj pazinske katedre Čakavskog sabora za povijest Istre koja je tijekom protekla četiri desetljeća prošla nekoliko formi u istraživanju povijesti Istre, ali 42. obljetnica skupa je ipak respektabilna činjenica. On se poput Labinjana osvrnuo na nedostatak sredstava za objavljivanje zbornika, naglasivši da su knjige naša memorija, jer izlaganja se poslušaju, vremenom i zaborave, a publikacije ostaju trajno. U ime pazinskog gradonačelnika Renata Krulčića sudionike skupa pozdravio je predstojnik Ureda Grada Zoran Sloković naglasivši da je Pazinski memorijal značajan skup, te da vjeruje kako će se stvoriti okolnosti koje će skupu omogućiti potporu kakvu zaslužuje i da će se u budućnosti lakše dolaziti do sredstava. Na kraju se zahvalio svim sudionicima na trudu, volji i zalaganju na organizaciji skupa, ali i rasvjetljavanju vrijednih događaja i osoba značajnih za istarsku povijest.

Skup je, prema ustaljenom običaju, započeo izlaganjima vezanim za obljetnice događaja značajnih za povijest Istre. Tako je na početku Josip Orbanić iz Ljubljane govorio o 140. obljetnici Istarske željeznice, Antun Finderle iz Pazina o 140. obljetnici organiziranog planinarstva u Pazinu i Istri, a Josip Šiklić, također iz Pazina, o 25. obljetnici ustroja 154. brigade Hrvatske vojske.

U nastavku skupa posvećenog značajnim osobama Neven Sesardić iz Zagreba govorio je o Bertu Črnji, a svoj je rad naslovio: “Berto Črnja: kako biti čovjek u teškim vremenima”. Aldo Sinković iz Rima govorio je o svećeniku Mariu Pavatu u vrtlogu političkih i vjerskih promjena, dok se Alida Perkov iz Pule osvrnula na doprinos Mije Mirkovića analizi gospodarstva Istre uoči Prvog svjetskog rata.

Pulski novinar Roberto Matteoni kazivao je o Cvetku Biliću kao “običnom” velikanu biciklizma. Marija Ivetić i Galiano Labinjan iz Pazina pozabavili su se biografijom Josipa Malića, a Branislav Ostojić iz Kaštelira predstavio je svoj rad: “Emil Zonta, profesor, etnomuzikolog. U nastavku programa Marija Ivetić i Galiano Labinjan iz Pazina predstavili su zajednički rad naslovljen: “Gimnazijska zbirka Bogdana Cerovca – prilog za biografiju. Marijan Jelenić iz Vodnjana imao je izlaganje o svećeniku Mateju Kuharu kao velikanu iz Cera, Nada Galant iz Žminja o svećeniku Anti Kresini, Rino Cigui iz Buja o istaknutom liječniku Antoniu Grossichu rođenom u Draguću, a Filip Zoričić o životu i djelu Ivana Cukona autora stihova pjesme “Krasna zemljo Istro mila”, danas poznate i kao istarske himne. (Mirjan RIMANIĆ, www.glasistre.hr)     

Mons. Mario Pavat

Mons. Mario Pavat, svećenik, rođen je u mjestu Kamena Vas (Karojba) 26.XI.1924., a preminuo je u Rimu, 21.VII.1996. godine. Nakon gimnazijskog obrazovanja (Congregazione Don Orione, Brà, Torino) i bogoslovije u Veneciji zaređen je za svećenika u Pazinu 6.IX.1953. Odmah nakon toga protjeran je iz Istre kao nepoželjan, te je prebivao u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Tu je studirao pravo (1954–59) te iz crkvenog prava doktorirao na Gregoriani 1959. s tezom “La riforma tridentina del clero a Parenzo e Pola”. Nakon toga službovao je u Vatikanu u Kongregaciji za bogoslužje i disciplinu sakramenata kao pisac protokola (1960). Bio je član Tajništva II. razreda (1968), član Tajništva I. razreda (1984), pomoćnik u Uredu II. razreda (1976), pomoćnik u Uredu I. razreda (1984) i glavar u Uredu za ženidbeni sud (1988). Također je bio počasni komornik (1967), papinski prelat (1981), apostolski protonotar (1994) te konzultor u Kongregaciji za bogoslužje i disciplinu sakramenata (1994). Nakon umirovljenja 1995. živio je u Rimu. (M. Bartolić, istra.lzmk.hr)

Dugogodišnji službenik u Rimskoj kuriji u Kongregaciji za bogoslužje i disciplinu sakramenata mons. Mario Pavat preminuo je u Rimu 21. srpnja, te je pokopan 25. srpnja, na groblju rodne župe u Karojbi. Sprovodne obrede i zajedničku misu za pokojnika predvodio je porečki i pulski biskup Antun Bogetić, zajedno s 50-tak svećenika. U propovijedi, biskup Bogetić govorio je o pokojnikovoj privrženosti Crkvi i dobrotvornosti iskazanoj rodnom kraju i župi Karojba. Oproštajni govor održao je generalni vikar mons. Marijan Bartolić, a župnik Atilije Krajcar osvrnuo se na pokojnikovu brigu i pomaganje rodnoj župi, u koje se ubraja i novosagrađena crkvica u čast Kraljici Mira u Kamenoj Vasi. Oproštajna misu zadušnica, u kojoj su sudjelovali brojni kardinali, biskupi, svećenici i redovnici te vjernički puk, slavljena je 23. srpnja u vatikanskoj župnoj crkvi sv. Ane. Misu je predvodio biskup Gernardo M. Angelo, tajnik Kongregacije za bogoslužje i disciplinu sakramenata. “Imao je nepokolebljivu vjeru, besprijekornu ljubav prema Crkvi, neospornu vjernost i sinovsku privrženost Svetom Ocu, i na kraju jak i ponosan značaj hrvatskog roda, čijom se pripadnošću dičio”, istaknuo je u propovijedi biskup. Mons. Mario Pavat rođen je u Karojbi (Kamena Vas) kao osmo od jedanaestero djece 26. studenoga 1924. Budući da nije bilo mogućnosti da se školuje u koparskom sjemeništu, školovao se i završio gimnaziju u Družbi “Malo djelo Božje Providnosti”, u talijanskom gradiću Bra kod Torina, te bogosloviju u Veneciji. Za svećenika je zaređen u Pazinu 6. rujna 1953. Mladu misu imao je u svojoj rodnoj župi. Biskup mu je zatim povjerio pastoralnu službu u biskupiji, ali mu komunističke vlasti nisu dozvolile da tu prebiva, te su ga protjerali s obrazloženjem da nema državljanstvo. U Rimu se nastanio u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima kao svećenik Porečke i Pulske biskupije te je na Papinskom sveučilištu Gregoriani upisao crkveno pravo. Godine 1959. doktorirao je temom “Tridentinska reforma klera u biskupijama Poreč i Pula”. U službu Svete Stolice stupio je g. 1960. Nakon što je umirovljen u siječnju 1995., imenovan je savjetnikom u Kongregaciji za bogoslužje i disciplinu sakramenta, gdje je i radio, te je imenovan počasnim komornikom, papinskim prelatom i apostolskim protonotarom ‘supra numerum’. Uz službu pri Svetoj Stolici, bio je vjeroučitelj u višim razredima učiteljske i tehničke škole “Santa Maria dell’Orto” i u srednjoj državnoj školi “Giovanni Pascoli” u Rimu. U Hrvatskom zavodu sv. Jeronima bio je član Upravnog odbora. Početkom ove godine teže je obolio, operiran je i otpušten na kućnu njegu. No, zdravstveno stanje mu se naglo pogoršalo, pao je u komu i ostao u takvom stanju sve do preminuća. (www.ika.hr)

vlč. Anton Kresina

Antun (Anton, Ante) Kresina, teolog i bibličar (Kresini kraj Žminja, 25.X.1934 – Rijeka, 21.II.1990). Kao dječak preživio je njem. pokolj 64 suseljana i palež rodnoga sela 2.X.1943. Osnovnu je školu polazio u Žminju, klasičnu gimnaziju u pazinskom sjemeništu, teologiju u Rijeci i Zagrebu, gdje je 1960. diplomirao.

Za svećenika je bio zaređen u Pazinu 1959. te je 1960. nastavio studij na Papinskom biblijskom institutu u Rimu, gdje je 1962. postigao licencijat iz biblijskih disciplina i na Gregorijani obranio doktorsku disertaciju Kršćanska duhovnost kod sv. Pavla. Predavao je biblijske znanosti na visokim bogoslovnim školama u Zadru 1965–66. i Rijeci 1966–90. te na Katehetskom institutu u Zagrebu 1967–83. Često je držao predavanja na različitim tečajevima i pastoralnim tjednima u domovini i inozemstvu. Proveo je biblijsku lekturu tzv. zagrebačke Biblije. Od 1972. bio je jedan od pokretača i suradnika liturgijske obnove. Istaknuo se i kao pisac i prevoditelj. Objavio je djela: Svitanje iza Golgote (1985), Čovjek s onu stranu tvari (1989), O Bože, žeže Tvoja riječ (1993., postumno). Uređivao je Službu riječi te pisao za Kanu i kat. tisak. (I. Grah, Istrapedija)

p. Matteo Kuhar

U ponedjeljak, 24.prosinca, upravo na Badnjak na otoku u svetištu Santuario Madonna di Barbana, u Nadbiskupiji Gorizia (Italija), sahranjen je svećenik redovnik padre Matteo Kuhar, franjevac. U 87. godini života blago je u Gospodinu preminuo u petak 21. prosinca u Domu za svećenike „Presveto srce” u mjestu Saccolongo nedaleko Padove. Rođen je 07. svibnja 1920. godine u selu Žavori nedaleko Žminja u središnjoj Istri. Osjetivši poziv u ranoj mladosti već je sa 14 godina pristupio redovničkoj zajednici ulaskom u Franjevačko misijsko sjemenište u mjestu Chiampo nedaleko Vicenze. Red prezbiterata primio je nakon polaganja trajnih zavjeta 1947 godine. Ubrzo nakon toga odlazi na studij antičke književnosti u Napulj.

Po povratku u matičnu provinciju, nakon više godina predavačkog djelovanja i obnašanja dužnosti gvardijana u nekoliko samostana 1978. godine dolazi kao gvardijan samostana na otok Barbana, čija cijela površina pripada marijanskom svetištu, gdje provodi ostatak života. Njegova izuzetna karizma dolazila je na poseban način do izražaja u radu sa hodočasnicima, koji posebno ljeti u velikom broju posjećuju ovo svetište, dok je u zimi redovito pomagao u pastoralnom djelovanju župnicima u obližnjim župama predvodeći često i duhovne obnove. Posebnu je pozornost pridavao zavjetnim hodočašćima koja su važan dio duge i bogate povijesti ovog svetišta. Obzirom da je bio zapaženi poliglota pod njegovu su „nadležnost” osim talijanskih i hrvatskih, spadali i hodočasnici njemačkog, engleskog, francuskog, španjolskog i portugalskog govornog područja. Najbolji je dokaz njegovog toplog, bratskog, očiskog odnosa kojeg je s izuzetnom lakoćom uspostavljao s ljudima, veliki broj vjernika koji su se zajedno sa gvardijanom samostana o. Marzanom okupili na isparaćaju njegovih zemnih ostataka dočekavši lijes u pristaništu. Praćen mnoštvom vjernika koji su tijekom polsatne plovidbe izmolili krunicu lijes je po dolasku na otok unesen u crkvu svetišta gdje je sprovodnu misu predvodio nadbiskup Gorizie mons. Dino De Antoni. Nadbiskup je, prema riječima gvardijana, unatoč brojnim obvezama u ovo blagdansko vrijeme, izričito želio osobno predvoditi sprovod što je još jedan dokaz veličine i značaja ovog skromnog fratra. U prigodnoj homiliji nadbiskup se osvrnuo na najrelavantije aspekte pastoralnog djelovanja ove osebujne ličnosti citirajući neke od pokojnikovih izraza koje je često koristio poput „volio bih da se u vašim domovima istroše i dotraju mnoge krunice”, ali posebno naglasivši dvije „ zapovijedi” ovog svetišta koje je padre Matteo običavao ponavljati hodočasnicima „nemojte se nikada umoriti činiti dobro” i „nemojte se nikada umoriti biti dobro”. Na samom kraju ovozemaljskog života, već vidno narušenog zdravlja prozborio je svoje posljednje duhovne misli „Credo domine, sed credam firmius. Spero Domine, sed sperem sicurius. Amo domine, sed amen ardentius. Doleo, sed dolem vehementius.”, iz kojih se osim vrsnog poznavaoca klasičnih jezika iščitava i duboka profinjena osobna duhovnost franjevačkog pečata koja je obilježila njegovu plodnu svečeničku i redovničku egzistenciju, naglasio je mons. De Antoni. U tom je kontekstu nadbiskup zaključio svoju homiliju primjenivši prigodno prilagođene riječi jednog fratra na grobu sv. Franje: „Zagrli, o Barbana,sada mrtvo, ono što si voljela dok je živjelo.”

No, osim pastoralnim djelovanjem padre Matteo je značajan uspjeh ostvario i književnom afirmacijom kroz mnoga djela različitih tematika. Uz meditativne tekstove, izdanja o sakramentalnom životu te vodića i povijesnih prikaza samostana i mjesta gdje je djelovao njegovo je litetrarno stvaralaštvo nadasve obilježeno izvanrednim doprinosom kojeg je studioznim radom dao divulgaciji spoznaja o hrvatskim duhovnim velikanima na razini svjetske javnosti. Obzirom da je u Barbani pokopan Egidio Bullesi, franjevački trećoredac koji je umro na glasu svetosti, padre Matteo je njegov život i djelovanje detaljno prikazao u više izdanja što je znatno doprinijelo kauzi za beaticikaciju. No još zapaženije njegovo ostvarenje svakako je kapitalno djelo o kardinalu Alojziju Stepincu, izdano 1982. godine kada je to bilo posve oprečno tadašnjem vladajućem jugoslavenskom režimu, a i opasno, posebice za nekoga tko je kao o. Matteo imao u Istri rodbinu koju je povremeno posjećivao. Tu je knjigu potpisao pseudonimom „Neki Istranin”. Njegove su knjige prevedene na više svjetski jezika doživjevši posebno značajan uspjeh u Francuskoj. Po završetku mise prije iznošenja lijesa iz crkve nekoliko su riječi o pokojniku izrekli gvardijan samostana o. Marzano i fra Fulgenzio, pokojnikov najbliži suradnik i najbolji prijatelj. Sahranjen je na malom samostanskom groblju uz subraću svećenike koji su poput njega kroz šesnaest stoljeća dugu povijest ovog svetišta ugradili svoj život u slavu Božju. (G. Krizman, www.biskupija-porecko-pulska.hr)