Na nebu će biti radost zbog jednog obraćena grešnika.

Komentar Evanđelja 24. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Bernard Jurjević.

Na nebu će biti radost zbog jednog obraćena grešnika. Lk 15, 1-32

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.

Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Riječ Gospodnja.

Izgubiti nešto ili nekoga u životu dotiče sve nas. Često su ti gubici iznenadni i zato nam još teže padaju. Ponekad se i sami osjećamo izgubljeni unatoč okruženja koje dobro poznajemo. Možda ste vi jedni od onih ljudi koji se osjećaju izgubljeno. Možda propitujete ima li ikakvog smisla ili svrhe u životu  ili niste potpuno sigurni što radite u životu. Lako je pomisliti da su drugi sve to shvatili zbog njihove uglađene vanjske pojave, sve dok se ne stavite na njihovo mjesto. Svatko se osjeća izgubljeno u nekom trenutku svog života. To je neizbježno. Nije bitno koliko ste imućni ili siromašni, život se ponekad može činiti prilično besmislenim. To se događa zbog toga što se nitko ne rađa s priručnikom i uputama za život. Svi pokušavamo naći smisao u životu na svom putu. Iako se svi ponekad osjećaju izgubljeno to još uvijek nije ugodan osjećaj. Tužno je to što ne postoji brz i lagan način za shvatiti vlastiti život i ukloniti osjećaj izgubljenosti. Ipak, kao i s mnogim stvarima u životu, malo dodatnog razumijevanja i suosjećanja vam može pomoći nepokolebljivo ploviti kroz ove negativne osjećaje. Iskustvo Božjega milosrđa koje se očitovalo u Isusu Kristu, a kojega svjedoči sveti Luka Evanđelist, jedinstveno je i neponovljivo. Petnaesto poglavlje Lukina evanđelja donosi tri usporedbe o čovjekovoj izgubljenosti, grešnosti, i Božjoj dobroti koje ne nalazimo ni u jednom drugom evanđelju. Današnje nam evanđelje postavlja pitanje kako mi doživljavamo Božje milosrđe. Nije li nam ono postalo previše strano, pa možda uopće i ne pomišljamo na njega u zapetljanostima našega života, u istjerivanju nadmoći, u traženjima ljudske potvrde, ili milosrđe raspoređujemo prema našim ljudskim, sebičnim kriterijima – kriterijima pripadnosti našoj skupini, istomišljenicima, klanu ili kružoku? Uistinu je pitanje kako je vjernik Luka mogao imati takvo iskustvo Božje dobrote koja se razlila u Isusu Kristu. Kako je Luka mogao iskusiti u svojoj kršćanskoj zajednici takvo milosrđe pa da priča o Zakeju, o milosrdnom Samarijancu, da ima tako osjetljivu dušu za siromašnog Lazara? Odnosno, kako je Isus mogao biti tako uviđavan i širok kako svjedoči sveti Luka dok smo zadnjih nedjelja čitali kako je zahtijevan prema svima koji žele biti njegovi učenici: od prolaska kroz uska vrata do “mržnje” prema svojim najbližima? Zar Isus nije mogao i tu biti malo uviđavniji, popustljiviji, milosrdniji? Biti Isusov učenik u sebi nosi životne paradokse: ostaviti sve, baš sve, osloniti se jedino na Boga i biti milosrdan prema svima, i to milosrdan s punom sviješću, ne spontano i pristrano, nego racionalno i pravedno do kraja. na današnje “evanđelje u evanđelju”, kako se naziva Isusova usporedba o izgubljenom sinu, možemo zaključiti da nije samo riječ da poput starijega sina, natmurena i nezadovoljna lica, bježimo ispred Božje širine, da se ne možemo radovati bratovu obraćenju i povratku našoj kući, u našu blizinu; nije samo riječ o tome da mrmljamo poput farizeja i književnika na Isusovu širinu prema grešnicima i izgubljenima, nego je i pitanje možemo li sebe razumjeti kao one kojima je potrebno Božje milosrđe. Možda o tome samo načelno i površno mislimo i živimo milosrđe bez obraćenja. Ne usuđujemo se ili nemamo vremena da poput izgubljena sina “dođemo k sebi”, nego se utapamo i opijamo u svome prividu “pronađenih” i “snalažljivih”. Ili, ako kojim slučajem i osjećamo kako nam je potreban netko bolji i milosrdniji od nas da nas izvuče iz naših izgubljenih i zalutalih života, možda smo još toliko oholi da smatramo sebe nedostojnima da se dokraja izložimo ikomu, pa ni Isusovom i Božjem milosrdnom zahvatu. Jer, možda nekim malim prikrajkom svoje još neiskvarene svijesti, poput izgubljenoga sina, uviđamo i priznajemo da radimo pogrešno, možda smo i iskreni da priznamo svoju zloću i zalutalost, ali smatramo da nam nitko više ne može pomoći – ni Bog. Mi bismo milosrđe, ali bez obraćenja, bez poniznoga priznanja osobne izgubljenosti, osobne konkretne grešnosti. I oni što su zamjerali Isusu da se druži s “grešnicima”, nisu to činili iz pukoga odnosa s ljudima, nego upravo iz onog prvog i zadnjeg odnosa, odnosa s Bogom. Iz tog odnosa s Bogom, koji se pokazuje lažnim, nisu mogli biti ni milosrdni prema grešnicima, jer ni od Boga nisu tražili milosrđe. Možda smo do te mjere “vjernici” da smatramo da ne treba Bogu dosađivati da nas izvuče iz naših zlih navika, iz naših bolesti, zavisti, ljubomora, samosažaljenja i prezira. Nisu li nama, suvremenim ljudima, i Bog i njegovo milosrđe, učinkovitost njegove ljubavi, ipak svedeni na strah i trgovinu? Zar se ne bojimo dobrote i ljudi i Boga? Zar se ustvari ne strašimo Božjega milosrđe? Što s njime? Kako doista stići pred Božje lice, pred Očevo lice i kazati mu: Čuj, ovako više ne mogu! Ili: Bože moj, pa ipak nisam postupio prema drugom pravedno ni kako ti to tražiš! Trebalo bi se, dakle, čuvati da ne postanemo uskogrudni i zavidni stariji sin, koji se, vjerojatno, nije mogao veseliti s bratom ne zato što ne bi razumio njegovu grešnost, nego jer je u dnu sebe bio kvarni moralist i strašljivac da poduzme ikakav čin “slobode”, jer se nije mogao otisnuti od Oca, od Oca o kojem je imao “gore” mišljenje (robovlasnik!) nego njegov brat, od Oca kod kojega se nije smatrao sinom nego  “slugom” i “najamnikom”, a Bog je Otac koji me neizmjerno ljubi i svakodnevno traži u mojoj i tvojoj izgubljenosti.