Promišljanja

Biti pažljiv

Živimo pod istim krovom, susrećemo svaki dan ista lica koja su tu s nama i radi nas. Jesmo li im kada zahvalili za to, iskazali im pažnju? Ako bolje zagledamo u dubinu srca tih dragih osoba oko nas, osjetit ćemo njihovu ljubav za nas. Ta ljubav ih pokreće svaki dan da se rado za nas žrtvuju, da nam služe, da nas čine sretnima. I kao da za to ne očekuju upravo ništa. Sretni su dok usrećuju nas. I to čine rado i godinama.

I u starosti, kad postanu nemoćni, ljubav za nas ne jenjava. Ali tada oni trebaju više pažnje, potrebni su naše pomoći. Ta to su moji roditelji, roditelji moga muža, moje žene. Nisu zaslužili neki kut u stanu, ili samo sobičak gdje danima samuju ili pak starački dom gdje će najmanje smetati. Trebaju našu pažnju, naše vrijeme koje ćemo provesti s njima u razgovoru, trebaju našu ljubav. Samo ih to može činiti sretnima, život ispunjenim.

Samo pažljivo i dobro srce čini druge sretnima i time postaje samo sretno. Možda je ipak našem vremenu najpotrebnije mnogo pažljivosti koja jedina može ljubav oživotvoriti i vratiti nadu onima koji su svaku nadu izgubili.