10. nedjelja kroz godinu (c)
Komentar evanđelja 10. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Ilija Jakoljević.
Mladiću, kažem ti, ustani! Lk 7, 11-17
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme:
Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.
Riječ Gospodnja.
Isus oživljava naše živote
Na vratima grada susreću se ako tako možemo reći dvije povorke: povorka života predvođena Isusom i povorka „smrti“ predvođena mladićem – sinom jedince u majke koja ga oplakuje. Susreću se život i smrt; susreću se Bog i čovjek na gradskim vratima. Kako kaže evanđelista, mnogo ljudi je pratilo uplakanu majku, majku koja više nikoga nema, jer joj je muž umro i sva njezina zaštita i nada bio je sin jedinac. I njega više nema; ide izvan grada da ga pokopa. Oh, kolika je bol ove majke; to najbolje razumiju oni roditelji koji su doživjeli istu sudbinu. Mnoštvo ljudi pokušava biti neka utjeha u tom trenutku, mnoštvo pokušava pokazati svoju blizinu; ali kad se ponovno vrate u grad svatko ide u svoju kuću; svojoj obitelji, a majka u svoja četiri hladna zida.
Isus opaža uplakanu majku i kako kaže evanđelje: sažali mu se. Jer znao je Isus što čeka i njega, i kako će njegova majka doživjeti istu sudbinu. Isus se približava majci i kaže joj: „Ne plači“. Isus je pokušava uvjeriti da ne plače; da na trenutak zaustavi izražavati svoju patnju bol. Čovjek u patnji i boli ne vidi ništa; sve mu je crno. Kao svećenik susreo sam se s ovakvim situacijama. Koju riječ progovoriti da bolno srce ozdravi?
Isus nije prvo ozdravio sina, jer bi majka u istom se trenu počela radovati. Tko zna koliko dugo ova žena plače – možda od smrti svog muža. Možda je muževa smrt nju zavila u crnu i nije primjećivala kraj sebe život – svog sina. Možda je upravo njezin plač ugušio sinov život. To se zna dogoditi da zbog smrti jednog člana obitelji svi pate; ne primjećuju se drugi – ne primjećuje se život. Jer sve je usmjereno na smrt – na onoga koga više nema; dok ništa ne činimo za život – za onoga tko je kraj nas. Kako je sin mogao živjeti ako je majka stalno plakala; ako je stalno stajala nad smrću svoga muža? Dijete je možda umrlo od tuge promatrajuću majku kako u njoj nema života. Isus da bi mogao učiniti čudu; da bi ova žena mogla krenuti u život; morao je zaustaviti smrt – koja se očituje u plakanju. Kad je majka prestala plakati; možda se malo čudila što to od nje Isus traži. Isus nije kao drugi; on želi učiniti nešto – dati život. Kad je majka ušutjela, Isus prilazi nosilima i kaže mladiću: Ustani! Isus svoje riječi upućuje mladiću kao da nije mrtav: ustani. Smrt za Isus nije nerazrješiva zagonetka. Čak, Isus se ne obraća smrti; već majki i mladiću. Zar se to ne događa svaki put kad i mi na nedjeljnoj misi slušamo Riječ Božju, kad se pričešćujemo. Bog se obraća nama: ne našoj patnji, boli – što bi mi željeli. Isus progovara i nama: ustani iz smrti koja je plod grijeha. Grijeh rađa smrću a ljubav životom. I mi smo pozvani da izgovorimo satnikove riječi: Gospodine, samo reci riječ i ozdravit će moj sluga – moja duša.“ Na Isusovu riječ ustaje mladić i progovori. Isus ga vraća njegovoj majci: „Majko evo ti sina, sine evo ti majke – Isusove riječ s križa.
Kaže evanđelje kako je sve obuzeo strah. Ali ne strah zbog kojega bi se razbježali; nego strah koji je u njima izazvao slavljenje Boga. Ne zaboravimo nikad Bogu zahvaliti za svaki život. Čuvajmo svaki život; napose život nerođenog i slabog. Mi ljudi možemo ozdraviti mnoga srca, napose srca ranjena grijehom.