Homilija mons. Milana Zgrablića o blagdanu sv. Maura, 2022.

Homilija mons. Milana Zgrablića, nadbiskupa koadjutora zadarskog, o blagdan sv. Maura, zaštitnika Porečke biskupije i grada Poreča, 21. studenog 2022.

Draga subraćo u biskupstvu, draga braćo svećenici i redovnici, draga braćo i sestre!

1.Rado dolazim s vama proslaviti Blagdan sv. Maura zaštitnika Porečke biskupije i grada Poreča. Srdačno zahvaljujem nadbiskupu Kutleši na pozivu. Osobito mi je drago biti ponovno s vama, dragi župljani Župe Poreč, na ovom drevnom i lijepom, dragom i svetom mjestu Eufrazijeve bazilike u kojoj sam imao milost kao župnik gotovo sedam godina s vama svakodnevno slaviti i proživljavati velika otajstva naše vjere i promišljati te dijeliti s vama radosnu vijest Riječ Božju. Bogu sam neizmjerno zahvalan na mnogobrojnim milostima koje smo primili u ovom posvećenom prostoru. Hvala Bogu što smo zajedno mogli dijeliti onu istu vjeru, nadu i ljubav za koju su sv. Mauro, prvi porečki biskup, zajedno s drugim porečkim mučenicima – sv. Eleuterijem,  sv. Projektom ili Elpidijem, sv. Akolitom ili Amarinom, sv. Dimitrijem, sv. Julijanom i drugim porečkim mučenicima, herojski živjeli i prolili svoju krv početkom 4. stoljeća upravo na ovom mjestu. Ova drevna bazilika i cijeli kompleks „Eufrazijane“, kako ga zovemo, za nas nije muzej i spomenik slavne prošlosti arhitekture i kulture već korijen velikog stabla naše vjere, povijesni sakrament Krista uskrslog, koji rađa mnogim uvijek novim najslađim plodovima spasenja za tolike stotine generacija koje su živjele prije nas. Stoga nas i ovo euharistijsko i liturgijsko slavlje ne podsjeća samo na herojsko svjedočanstvo porečkih mučenika iz davnih vremena već poziva da kušamo milost spasenja i s njima podijelimo onu najdublju radost koju u Bogu oni sada uživaju. Naime, mi kao Crkva koja je naša Majka s radošću i ponosom slavimo dostojanstvo rođenja za nebo, za Boga, za vječnu radost, naše braće u vjeri koji su nam prethodili. Mi kao Crkva koje je Zaručnica Kristova slavimo danas svoju ljepotu u koju su utkali svoj život i naši mučenici. Mi kao Crkva koja je Učiteljica, po ovoj liturgiji, s radošću i zahvalnošću osluškujemo i spoznajemo volju Božju kao bismo je s ljubavlju vršili i dospjeli na cilj našeg života za kojim najdublje čezne naše srce, a gdje borave i naši sveti zaštitnici.

2. Zašto mi danas častimo sv. Maura i druge porečke mučenike? Čemu ova proslava? Zašto ovaj blagdan? Zašto častimo relikvije sv. Maura i sv. Eleuterija noseći ih u svečanom ophodu ulicama i trgovima našega grada? Što će svecima naše pobožnosti i zemaljske počasti? Nije li sve to samo stvar prošlosti? „Sveci naše časti nisu potrebne niti im nešto pridonosi naša pobožnost“, reći će sveti Bernard. „To što častimo uspomenu na njih, nama je na korist a ne njima.“ Oni žive u punini radosti života u prijateljstvu s Bogom. Nitko im to ne može nikad oduzeti niti umanjiti. Dok promatramo život naših svetaca u nama se raspiruje želja za živim Bogom. Ta je želja u nama dvostruka, kaže sv. Bernard. „Prva želja koja u nama sjećanje na svece rađa ili još pospješuje jest da bismo uživali u njihovu veoma poželjnom društvu i zavrijedili postati sugrađani i sudrugovi blaženih duhova…“ „Druga želja koja u nama plamti zbog sjećanja na svece jest da se i na nama kao i na njima ukaže Krist, naš život, i da se i mi s njima ukažemo u slavi.“ Dakle, moleći i obavljajući pobožnost prema sv. Mauru i drugim porečkim mučenicima želimo da nam njihov svijetli primjer danas probudi veliku želju biti kao sveci: biti sretni što živimo blizinu s Bogom, što živimo u njegovu svjetlu, što smo dio velike obitelji Božjih prijatelja, što gledamo Krista koji se proslavio nad našim životom, što smo već dio onoga što vrijedi više nego li ovozemaljski život, što „sve patnje ovoga svijeta nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8, 18), kako kaže sv. Pavao.

3. Svijetli primjer „biti bezuvjetno u Božjoj blizini“, poput sv. Maura i drugih porečkih mučenika, bl. Moroslava Bulešića, mnogih svetih blaženika i mučenika, jesu zasigurno i nekoliko kandidata za čast blaženstva i oltara  svećenici i laici Zadarske nadbiskupije. Spomenimo samo neke. Jedan od njih je don Eugen Šutrin. Don Eugen rodio se u Luci na Dugom otoku 26. lipnja 1914. Zaređen je zaređen za svećenika u Šibeniku, 17. srpnja 1938. Nakon  mlade mise u rodnoj župi, u Luci na Dugom Otoku, imenovan za upravitelja župe Molat i Brgulje na otoku Molatu. Tu je ostao do jeseni 1945. godine. Bilo je to vrlo teško povijesno ratno razdoblje i na otoku Molatu. Na otoku Molatu, uz samu župnu crkvu, bio je veliki fašistički koncentracioni logor od 1941. do 1943. godine u kojem su stradali i masovno umirali od bolesti i gladi naši nevini ljudi. Don Eugen je u logoru redovito svaki ponedjeljak slavio svetu misu za hrvatske zatvorenike i, prema prikupljenim svjedočanstvima, pomagao, uz rizik života, žrtvama fašističkog terora. Za vrijeme njegove službe na otoku Molatu, zasigurno je za don Eugena jedan od teških događaja bio i sprovod koji je vodio s. Agnezi Petroša, redovnici i pripadnici sestara klarisa. S. Agneza boravila je u tijekom ratnog vihora u rodnoj župi Brgulje. Na Međunarodni dan žena, 8. ožujka 1943., na karnevalski utorak, u sumrak, pripadnici revolucionarnih komunističkih strujanja, nasilno su izveli s. Agnezu iz rodne kuće u Brguljama. Prema svjedočanstvu još živućih nećaka, s. Agnezu su silovali, polomili čeljust, izbili zube, iščupali jezik i naopačke objesili na maslinu pored mjesnog groblja. Kad se razdanilo našla ju je mrtvu njezina majka. „Krivnja“ joj je bila u tome što je željela i činila dobro svakome, bez obzira na nacionalnost, vjersko ili političko opredjeljenje. S. Agneza je u vrijeme svoje okrutne smrti imala 41 godinu.

Teški zločin dogodio se četiri godine kasnije i nad don Eugenom. On je u jesen 1945. premješten s otoka Molata na službu upravitelja župe Privlaka. U Privlaku je došao na službu 20. studenog 1945. Samo šest dana kasnije, 26. studenog, u večernjim satima, po mraku, došli su u župnu kuću dvojica mladića skojevaca iz obližnjih mjesta. Mladići su izmislili priču i zamolili don Eugena da pođe s njima u udaljeni zaselak i podijeli bolesničko pomazanje njihovoj umirućoj majci koju je udario konj. Don Eugen kao Dobri Pastir, u brizi za spas duše koja umire, uzima sveto bolesničko ulje i svetu Pričest te odlazi s nepoznatim mladićima u tamu. Oni ga putem ustrijele s dva hica u glavu. Uz njegovo tijelo privezali su kamenje i bacili ga u more kao bi more sakrilo njihov zločin. Sutradan su župljani Privlake naši njegovo tijelo kako pluta uz morsku obalu. Ljudska zloća prekinula mu je život u 31. godini života. Don Eugen ubijen je jedino iz mržnje prema Bogu, Crkvi i svećeniku.

Od desetak žrtava zločina ovog vremena spomenut ću još dvije žrtve mržnje prema vjeri, svećeniku i Crkvi u Zadarskoj nadbiskupiji. To su don Srećko Lovretić i don Janez Kranjc. Don Srećko rođen je u Molatu 7. 9. 1911. Za svećenika je zaređen Šibeniku 14. 7. 1935.  Za vrijeme svoje svećeničke službe u Luci na Dugom Otoku, don Srećka su partizanski ustanici predvođeni crvenom zastavom, 26. 7. 1942., izveli iz župnog stana. Nakon mučenja u takozvanoj „luškoj šumici“ na Otoku ukrcali su ga u brod i zaplivali prema Kornatima. Utopili su ga u moru u uvali Mane na Kornatima. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Don Srećko je također imao 31 godinu. Don Janez Kranjc, Slovenac, rodio se 24. kolovoza 1914. u Voglajni kod Celja. Za svećenika je zaređen u Šibeniku 18. lipnja 1939. Svećeničku službu vršio je kao župni vikar u Nuniću i Erveniku, kraj Benkovca. Umro je iz mržnje prema vjeri mučeničkom smrću na Badnjak 1941. Prama kazivanju, ispekli su ga na ražnju velikočetnici te donijeli župniku na dar kao božićnu čestitku. Po mišljenju don Ante Bakovića koji je pisao o ubijenim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima… za vrijeme II. svjetskog rata i poraća, mladog svećenika don Janeza Kranjca koji je sotonski umoren u 26. godini života „najstrašniji je primjer mučeništva.“

4. Braćo i sestre!

Naš je veliki i bitan životni poziv: živjeti u Božjoj blizini i biti dio Božje obitelji, biti Božji prijatelji u zajedništvu sa svecima i blaženicima, biti dio ljubavi za koju su položili život mnogi kršćani, bez obzira na žrtvu i križ. Nema većeg dobra od biti s Bogom, biti Božji prijatelj. Kako biti Božji prijatelj? Da bismo bili Božji prijatelji ne moramo činiti izvanredna djela, ne moramo možda proliti svoju krv i podnijeti okrutno fizičko mučenje i smrt, a niti imati posebne darove i talente. Sve što nam je potrebno već posjedujemo. Potrebno je  slušati Isusa slijedeći ga bez da izgubimo dušu pred poteškoćama i kušnjama života ponekad hodajući radikalno evanđeoski „kontrakulturnim i revolucionarnim životom“, kako nedavno kaže Papa Franjo (1. 11. 2022.). Ne smijemo se povoditi logikom ovoga svijeta. Nama je jedino vođa Krist jer je On naš Put, Istina i Život. Isus nam jasno govori: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac“ (Iv 12, 26). Potrebno je ljubiti Isusa kako bi nas počastio Otac nebeski, ali ljubiti ne samo jezikom, niti samo osjećajno, nego napose životom. Životom koji obdržava zapovijed ljubavi ne isključujući i obezvrjeđujući nikoga, ama baš nikoga. Životom koji čuva i utjelovljuje njegovu riječ. „Ako me tko ljubi“, govori Isus,  „čuvat će moj riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i  k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14, 23). Bog želi da nebo bude u našoj duši, da se kod nas nastani! Evo prilike da se ispuni najveća želja našega života: da se Sreća nastani u našem životu! Život u prijateljstvu traži stalnost. „Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam“ (Iv 14, 14). Onaj koji vjeruje u Isusa i slijedi ga iskrenom ljubavlju prihvaća logiku pšeničnog zrna koje pavši na zemlju umire kako bi se iz njega rodio život (usp. Iv 12, 24 – 25). Po toj logici umiranja „Bog nam je bliži gdje je križ teži“, kako kaže biskup Dragutin Nežić. Život u prijateljstvu traži ustrajnost. Kardinal Vinko Puljić s pravom će reći: „Za što se ne umire, odumire.“  Što intimnije ostanemo povezani s Kristom, što više umiremo svojoj sebičnosti, sve više ulazimo u otajstvo života s njime. Tu otkrivamo bezgraničnu Božju ljubav prema nama i prema bližnjima. Tu otkrivamo onu ljubav u kojoj žive naši mučenici i svi sveci. U Isusu otkrivamo otajstvo smrti i uskrsnuća, muke i radosti života. Tu otkrivamo jedini smisao našeg života.

5. Braćo i sestre, prihvatimo Isusov poziv i ponudu života i slijedimo ga – svatko u svom staležu – kako bismo participirali u njegovom prijateljstvu i blaženom životu. S Isusom u našem životu nemoguće postaje moguće, grešno sveto, prolazno vječno, ograničeno neograničeno, nesavršeno savršeno pa čak i mrtvo živo. Budimo dio ove euharistije srcem kako bi ona bila hrana našem prijateljstvu s Bogom. U euharistiji je nazočan Krist, istinski život, s kojim smo kao loza povezani s trsom (usp. Iv 15, 5). Po euharistiji postajemo intimno povezani s Kristom kao putujuća Crkva u jedinstvu s onom slavnom u kojoj promatramo sv. Maura i sve naše mučenike i svece.

6. U Predslovlju mise za svece kažemo da su oni naši prijatelji i uzor života. Zazovimo sv. Maura, sve porečke svece i mučenike, Blaženu Djevicu Mariju, bl. Miroslava Bulešića i sve ostale ugodnike Božje za pomoć da velikodušno odgovorimo na Božji poziv. Amen.