Duhovna zvanjaNovosti

Misa zadušnica i pokop vlč. Atilija Krajcara

Preč. Atilije Krajcar, umirovljeni svećenik Porečke i Pulske biskupije, kanonik pulskog Stolnog kaptola sv. Tome apostola, koji je, osnažen sakramentima, blago je u Gospodinu  preminuo, 19. rujna  2022. godine, u Svećeničkom domu u Puli, u  88. godini života i 62. godini svećeništva, pokopan je u Žminju, u srijedu, 21. rujna u svećeničkoj grobnici na mjesnome groblju, nakon mise zadušnice koja je održana u župnoj crkvi sv. Mihovila.

Misu i sprovodne obrede predvodio je porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan uz koncelebraciju tridesetak svećenika te uz nazočnost rodbine, prijatelja kao i brojnih župljana župa u kojima je pokojnik služio tijekom svog šezdesetdvogodišnjeg svećeničkog staža.  

Na početku homilije, biskup Milovan je ukazao na znakovitost ovog ispraćaja u žminjskoj župnoj crkvi, „u kojoj je vl. Atilije kršten i krizman, tu je služio svoju mladu misu, te je u ovoj duhovni dom župe rado svraćao“.

„Upravo je u svojoj rodnoj kući u Pamićima, u obitelji iz koje je potekao brat svećenik i sestra redovnica, ali ne samo u obitelji, nego i ovoj rodnoj župnoj crkvi naš vlč. Atilije kao dječak započeo svoj put vjere, iz koje će potom niknuti njegova odluka i opredjeljenje za svećeništvo. Kao jedan iz vijenca vrijednih svećenika koje je ova žminjska župa dala, naš je pokojnik cijelog života na izrazit način živio biblijsku riječ “uzet iz naroda i postavljen za narod”“, rekao je biskup Milovan, te nastavio „bio je doista iz naroda, i doista sav s narodom, među narodom i za narod skrbeći marno pastoralno za svoje župljane vjeronaukom, propovijedanjem, posjećivanjem obitelji, dijeljenjem sakramenata, duhovnim vodstvom, poticanjem raznih dobrih inicijativa u župama, te materijalnim obnovama crkvenih objekata“.

Propovjednik je naglasio, kako od mladih mladomisničkih dana u Ližnjanu, gdje je još uvijek uspomena na mladog, idealnog župnika Atilija, pa do zrelih svećeničkih godina u Karojbi i susjednim župama, sve dok nisu počele slabiti njegove tjelesne sile, pokojni je vlč. Atilije „orao Božju njivu, sijao, okopavao, čupao korov, naprezao se u radu, molio trpio, ustrajao prema kraju života“.

Biskup Milovan je podsjetio, i kako je život vlč. Atilija već u mladosti bio obilježen teškim križem patnje i progona zbog vjere u vrijeme komunizma. „Poput progonjenog sv. Pavla, i mladi bogoslov Atilije, služeći u JNA, samo radi svoje ustrajnosti na putu prema svećeništvu bio lažno optužen i nevin osuđen, te morao podnijeti teške trogodišnje patnje u KPD Nišu i Staroj Gradiški zajedno s kolegama supatnicima Antom Žufićem i Draganom Domšićem. Režim je htio ubiti u njima vjeru, dostojanstvo i poštenje. Trebalo je doista izdržati, ustrajati, vjerovati, nadati se, i na koncu i oprostiti, sve to i uz pomoć vlastite obitelji, prijatelja, kolega, biskupa i svećenika“. U tom kontekstu ukazao je na činjenicu, da je pokojnik imao posebno blizak duhovni odnos s mučenikom bl. Miroslavom Bulešićem, te se prvi još u ono vrijeme usudio izliti Bulešićevu medalju, i tako promicati uspomenu na njega. Stoga, neka ga bl. Miroslav zagovara i sada na njegovu prijelazu u vječnost, rekao je na kraju homilije biskup Milovan.

Prije završnog blagoslova, u ime apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije nadbiskupa Dražena Kutleše, te u ime svećenika i redovnika i redovnica biskupije od pokojnika se oprostio generalni vikar mons. Vilim Grbac.

Osvrćući se na životni put svećenika Atilija koji je započeo davne 1934. godine u Pamićima, u župi Žminj, posebno se podsjetio, kako je vlč. Atilije služio kaznu u KPD Niš i Staroj Gradiški. „Osuđen je u ime naroda zato jer je rekao da u Jugoslaviji nema slobode vjere, da je Alojzije Stepinac nevino osuđen, i da je Riječka bogoslovija zatvorena s lažnim svjedocima“.

Kada danas o tome razmišljamo možemo se pitati “a što je to vlč. Atilije krivo rekao?” ili još važnije pitanje “kako bismo mi danas s vjerom živjeli da nije bilo onih koji su poput vlč. Atilija bili spremni stati na stranu istine, i u najtežim vremenima, da nije bilo onih koji su poput mladog svećenika Miroslava Bulešića životom svjedočili prave kršćanske vrijednosti, borili se za slobodu vjere i ljudsko dostojanstvo?“, rekao je Grbac, te naglasio, kako je upravo bl. Miroslav bio nadahnuće mladom sjemeništarcu Atiliju koji je prigodom svoje zlatne mise ustvrdio “don Miro je jedna zvijezda koja i danas pokazuje ispravan put”.

„Tim putem je nastojao ići vlč. Atilije, a njegovo je djelovanje itekako ostavilo traga na mnogima koji su po njemu bolje upoznali vjeru, i koji su raznim momentima svojega života i u susretu s vlč. Atilijom doživjeli i utjehu i ohrabrenje kao znak Božje blizine, Božjega milosrđa i dobrote. Vjerujem da će vlč. Atilije svima koji su ga poznavali ostati u sjećanju kao svećenik koji dostojno, dosljedno i s radošću živi svoje svećeništvo, koje je živio za Katoličku Crkvu, za svoju Istru, za svoju domovinu. Znao je cijeniti povijest i tradiciju podneblja u kojem je živio i djelovao, ali najveća vrednota za njega bio je čovjek kojem je u svome svećeništvu iskreno i odgovorno nastojao služiti“, rekao je na kraju Grbac, te izrazio zahvalu svima koji su vlč. Atiliju bili od pomoći, a osobito djelatnicima Svećeničkog doma Betanija.

Nakon generalnog vikara od pokojnika su se prigodnim riječima oprostili vlč. Ante Jukopila te žminjski župnik vlč. Jordan Rovis.

Pogrebna povorka, kako je to u Žminju tradicija, krenula je pješice, od župne crkve povijesnom ulicom Štradom, prema žminjskome groblju. Ondje je biskup Milovan predvodio i obred ukopa nakon čega je lijes spušten u svećeničku grobnicu, gdje veće počivaju stariji brat vlč. Atilija vlč. Ivan Krajcar, te vlč. Romano Širol.

Velik je broj vjernika na sprovod vlč. Krajcaru došao iz župa gdje je služio tijekom svog svećeničkog staža, pun autobus došao je iz Ližnjana, župe nedaleko Pule, sa žiteljima te župe došao je i načelnik Općine Marko Ravnić.

(G. Krizman)